Božijom mudrošću je bilo određeno da će zadnja Božija uputa sijati iz Arabije. Arapi su potomci Ismaila, koji je bio odvojen od Israila i bio je, pod Božijom mudrošću, bačen u divljinu Faran (ovo ime) znači dva bjegunca. Njih je hazreti Ibrahim sam odvojio od Israila i oni nisu imali udjela u zakonu Tevrata, pošto je bilo napisano da oni neće dobiti dio od Ishaka.
Tako su oni bili napušteni od onih kojima su pripadali i nisu imali nikakave rodbinske veze ni sa kim drugim. U svim drugim zemljama bili su neki tragovi obožavanja i naredbi koji su ukazivali na to da je do njih u neko vrijeme stiglo učenje od poslanika.
Jedino je Arbija bila zemlja potpuno neupoznata sa ovakvim učenjima i bila je najzaostalija od svih. Njen preokret je došao posljednji od svih i ona je primila korist univerzalnog poslanstva, tako da sve zemlje mogu ponovo sudjelovati u blagoslovima poslanstva, i da bi greške koje su postale raširene za to vrijeme među njima mogle biti ispravljene.
Zar da zato, poslije ovako savršene knjige koja je uzela u svoje ruke cijelu reformu čovječanstva, čekamo na neku drugu knjigu?
Ona nije kao prethodne knjige, vezana za jedan narod, nego želi reformu za sve narode i objašnjava odgoj za sve stepene ljudskog razvoja. Ona uči divljake dobrom ponašanju i postupcima čovječnosti, i nakon toga ih uči visokim moralnim vrlinama.