U ovim ajetima Svemogući Bog nije samo iznio izvanredno učenje za postizanje vrline čednosti ili čistoće nego je čovjeku dao pet tretmana za postizanje čistoće. To su: da čuva svoje oči od gledanja na zabranjene osobe; da čuva svoje uši od slušanja njihovih glasova i priča o njihovom lijepom izgledu; da se čuva prilika koje mogu dati poticaj ovom lošem djelu; i ako nema mogućnosti da se oženi, onda da se čuva kroz post, dijetu itd.
Mi možemo pouzdano tvrditi da je ovo uzvišeno učenje, skupa sa svim svojim sredstvima objašnjeno u Časnom Kur’anu, vezano za islam. Treba da imate na umu da, kako je prirodno stanje čovjeka, koje je izvor njegovih strasti, takvo da se on ne može odvojiti od toga bez potpune promjene u sebi, njegove strasti su predodređene da budu pobuđene, ili drugim riječima, stavljene su na kocku, kad su suočene sa prilikom i mogućnošću za upuštanje u ovaj grijeh.
Zato, Svemogući Bog nas nije podučio da možemo slobodno gledati na tuđe žene i da možemo promatrati njihovu ljepotu i motriti sve njihove pokrete u plesu itd., samo da to trebamo činiti čistim pogledima. Nije nam bilo naređeno da slušamo pjevanje ovih žena i da slušamo priče o njihovoj ljepoti, ali treba da to činimo sa čistom namjerom. Nama je bilo jasno naređeno da ne gledamo ljepotu tuđih žena i mjesta njihovih ukrasa, bilo sa čistom namjerom ili nečistom, da ne slušamo njihove milozvučne glasove ili priče o njihovoj lijepoti bilo sa čistom namjerom ili sa nečistom.
Za nas je neophodno da ne želimo da ih gledamo i slušamo kao što ne želimo crkotinu zato da ne posrnemo. Sigurno je da će nas naš slobodan pogled izazvati da posrnemo prije ili kasnije.
Pošto Svemogući Bog želi da naše oči, naša srca i svi naši dijelovi i organi budu u stanju čistoće, On nam je dao ovo uzvišeno učenje. Ne može biti sumnje da neuzdržani pogledi postaju uzrok opasnosti. Ako stavimo mehak hljeb pred gladnog psa i onda se nadamo da pas neće obraćati pažnju na to, bilo bi pogrešno s naše strane.
Prema tome, Svemogući Bog je želio da čovjekove sposobnosti nemaju neku tajnu priliku i da ne bude neke mogućnosti da loši osjećaju budu pobuđeni. Ovo je filozofija islamskog pokrivanja i ovo je uputstvo Šerijata.
Božija Knjiga nema za cilj da žene drži u osami kao zatvorenike. Ovo je mišljenje onih neznalica koji nisu upoznati sa islamskim učenjem. Svrha ovih učenja je da i muškarce i žene uzdrži od toga da slobodno gledaju jedno na drugo i da pokazuju svoje ukrase, jer u tom učenju leži dobro i za muškarce i za žene.
Treba da zapamtite da je propis da čuvate svoje poglede i da ih usmjerite samo prema tome da gledaju ono što je dozvoljeno, na arapskom opisan izrazom ghazze basar, i to je izraz koji je u ovom kontekstu upotrijebljen u Časnom Kur’anu.
Ne priliči pobožnoj osobi, koja želi da svoje srce drži čistim, da slobodno pruža svoje oči u svakom pravcu kao životinja. Neophodno je da takva osoba u svom društvenom životu gaji naviku ghazze basar. Ovo je blagoslovljena navika kroz koju će čovjekova prirodna stanja biti promijenjena u visoke moralne vrline i neće praviti razlike u njegovim društvenim potrebama. Ovo je vrlina koja je u islamu nazvana čestitost ili čistoća.
Druga vrlina u kontekstu odbacivanja zla je poznata kao amanet (povjerenje) i dijanet (iskrenost); znači, čovjek ne podnosi izazivanje štete drugima uzimanjem u posjed njihovog imetka neiskreno ili nezakonito. Iskrenost je jedno od prirodnih stanja čovjeka.
Ovo je razlog zašto novorođenče, koje slijedi svoju prirodnu naklonost i koje još nije upoznato sa bilo kakvom lošom navikom – u tolikoj mjeri da ne voli bilo šta što pripada drugom – neće prihvatiti da ga doji druga žena. Ako za njega ne bude određena dojilja dok je još posve malo i dok još nije razvilo istančanu svijest, postaje vrlo teško za dojilju da ga doji. Ono prirodno ne voli da ga doji druga žena osim njegove majke. Ono će u sebi podnositi teškoće i moguće je da stigne blizu smrti. Šta je tajna ove nenaklonosti? Razlog je što ono prirodno ne želi da ostavi svoju majku i da se okrene nečemu što pripada drugom.
Kad duboko razmislimo o ovoj navici novorođenčeta, postaje jasno da je ova navika korijen svih iskrenosti i povjerenja. Nikome ne može biti pripisana vrlina povjerenja ukoliko njegovo srce ne postane ispunjeno odbojnošću i mržnjom prema tuđem imetku kao što je slučaj sa novorođenčetom. Ali novorođenče uvijek ne koristi ovu naviku u njenoj prikladnoj prilici i zato na sebe natovari mnogo teškoća. Ova njegova navika je samo prirodno stanje koje ono nesvjesno pokazuje, zato to nije moralna vrlina, iako je ona u biti moralne vrline povjerenja.
Pošto novorođenče ne može biti opisano vjerski sklonim i pouzdanim zbog ove svoje navike, isto tako se za osobu koja ne primjenjuje ovu prirodnu naviku u njenoj prikladnoj prilici ne može smatrati da posjeduje ovu moralnu vrlinu. Vrlo je teško postati pouzdan i osoba od povjerenja. Dok se čovjek ne čuva svih aspekata povjerenja, on ne može biti ocijenjen istinski pouzdanim ili iskrenim.
U ovom kontekstu Svemogući Bog nas je podučio raznim aspektima povjerenja u slijedećim ajetima:
Prema ajetu 4:6-7, znači, ako među vama bude neka bogata osoba koja je slaboumna, npr. ako je siroče ili maloljetnik, i postoji mogućnost da će rasuti svoj imetak zbog nedovoljne razboritosti, vi treba da preuzmete brigu o njegovom imetku kao čuvar i ne treba da mu ga predajete, jer je sistem trgovine i društvene sigurnosti vezan za taj imetak. Od ovog imetka im po potrebi dadnite za hranu i odijevanje i učite ih dobrim stvarima, znači takvim stvarima koje će im pomoći da razviju svoje zrelo razmišljanje i shvatanje, i opremit će ih prikladnom obukom, tako da ne ostanu neuki i neiskusni. Ako je on sin trgovca, učite ga o načinima tog posla i trgovine, a ako imaju neko drugo zanimanje, onda ih učite tom zanimanju. Ispitajte ih s vremena na vrijeme da li su razumjeli ono u čemu ste ih podučavali.
Kad on stigne do godina zrelosti, znači oko 18 godina, i vi opazite da je razvio dovoljno inteligencije da pazi svoj imetak, predajte mu njegov imetak. Nemojte sa njegovim imetkom postupati rasipnički dok je u vašim rukama, zbog straha da će on, kad odraste, preuzeti svoj imetak. Ako je onaj ko čuva taj imetak bogat, on ne smije da uzima nikakvu naplatu za upravljanje ovim imetkom. Ali ako je siromašan, neka uzme toliko od toga koliko je pošteno.
Navika među Arapima koji su čuvali imetak siročadi je bila da taj imetak koriste kao kapital za trgovinu i od njegove dobiti troše za opskrbu za siroče i nešto uzmu za sebe; ovako taj kapital nije bio uništavan. Ovo pokazuje njihov postupak i govori vam da i vi tako radite.
Onda je rečeno: Kad vratite imetak siročadima, treba da to učinite pred svjedocima. (prema ajetu 4:6-7) Prema ajetima 4:10-11, onaj od vas kome se bliži smrt i koji iza sebe ostavlja maloljetnu i slabu djecu ne treba da ostavi takvu oporuku koja bi učinila štetu djeci. Oni koji na taj način jedu imetak siročadi samo žderu vatru i, na kraju, oni će biti stavljeni u plamteću vatru.
Treba da vidite koliko je mnogo aspekata iskrenosti i povjerenja Svemogući Bog objasnio. Istinska iskrenost je ona koja obuhvata sve ove aspekte. Ako svi ovi aspekti nisu prihvaćeni s punom iskrenošću, takva pouzdanost i povjerenje će imati dosta skrivenih nepovjerenja.
Onda je na drugom mjestu naređeno:
I nemojte svoj imetak jesti među sobom s lažima i prevarom, i nemojte ga nuditi vlastima da bi na grješan način jeli imetak drugih ljudi (nacionalni), a vi to (dobro) znate. (2:189). Uistinu, Allah vam naređuje da povjerenje dajete onima koji imaju pravo na to. (4:59).
Allah nikada ne voli izdajnike. (8:59). I napunite mjeru kad mjerite, i vagajte ispravno.(17:36). I ne dajite im njihove stvari umanjene, i ne pravite nered na Zemlji buntovnički.(26:184). Ovo znači da ne treba da idete okolo zemljom sa zlom namjerom, da počinite krađu ili pljačku ili da džeparite ili da postižete imetak drugih ljudi kroz nedopuštena sredstva.
I nemojte uzimati lošu stvar u zamjenu za dobru´´(4:3); znači, kako je utaja nezakonita, tako je prodaja proizvoda s greškom uz predstavljanje da su u dobrom stanju i zamjena proizvoda s greškom za dobre, također nedozvoljena.
U svim ovim ajetima Svemogući Bog je objasnio sve neiskrene poslove na temeljit način, tako da ni jedna vrsta neiskrenosti nije bila izostavljena. On nije rekao samo da je krađa zabranjena, da ne bi neka glupava osoba shvatila, ako je krađa za nju zabranjena, da su neki drugi zabranjeni načini za nju dozvoljeni. Sa ovom savršenom odredbom zabranjen je svaki nepošten način i u tome je istinska mudrost. Ukratko, ako osoba ne posjeduje vrlinu povjerenja u svim njenim aspektima, ona neće biti smatrana iskrenom čak i ako pokazuje iskrenost u nekim stvarima. To će biti samo njeno prirodno stanje, lišeno razboritog razlikovanja.
Treća moralna vrlina u vezi sa odbacivanjem zla je u arapskom označena kao hudnah ili haun, što znači da čovjek ne nanosi fizičke povrede bilo kome neposredno, i da postane bezazlen i živi jednim mirnim životom. Bez sumnje, miroljubivost je visoka moralna vrlina i neophodna je za čovječanstvo. Prirodni nagon koji odgovara ovoj moralnoj vrlini, čijim regulisanjem se ovaj nagon prevodi u moralnu vrlinu, jeste naklonost, koju novorođenče posjeduje.
Kod djece se nalazi ta prirodna sposobnost koja odgovara ovoj vrlini, ali čovjek dobije ovu vrlinu naklonosti kad prikladno koristi prirodno stanje koje je shodno ovoj vrlini naklonosti. Očito je da u svom prirodnom stanju čovjek nije sposoban da shvati miroljubivost ili ratobornost. U tom stanju nagon privrženosti koji ono pokazuje je korijen miroljubivosti, ali pošto on nije uzet pod kontrolu razuma ili razmišljanja i sa željom, on nije smatran moralnom vrlinom. On postaje moralna vrlina kad čovjek svojom željom sebe čini bezopasnim i koristi vrlinu miroljubivosti u njenoj prikladnoj prilici, i uzdržava se da je koristi neumjesno. Allah dž.š. je ovom kontekstu dao ovo učenje:
(Truditeseda) napraviteskladmeđusobom (8:2); pomirenje je najbolje (4:129); A ako budu skloni miru, budi i ti sklon(8:62); A robovi Milostivog su oni koji skrušeno idu Zemljom(25:64); i kad čuju beskoristan govor ( koji može dovesti do svađe), oni prođu pored toga s dostojanstvom (25:73).
Znači, oni ne počnu raspravljanje oko sitnica dok im ne bude nanesena neka velika povreda, oni ne vole da bude nemira. Pravilo za miroljubivost je da ne uzimamo sitne stvari i da opraštamo. Izraz ‘beskoristan’ koji je upotrijebljen u ovom ajetu znači govor ili galamu kad jedan smutljivac iznosi nešto s lošom namjerom.
To je takav postupak koji ne čini neke velike štete i znak za miroljubivost je da čovjek u ovo vrijeme oprosti takav besmislen postupak. Miroljubivost znači da čovjek treba da prijeđe preko postupka te vrste i treba da postupa s dostojanstvom; ali ako ponašanje neke osobe čini stvarnu štetu životu, imetku ili časti, moralna vrlina koja treba da se suprotstavi tome nije miroljubivost, nego ovakav grijeh biva oprošten i onda se takva vrlina zove oprost, kojoj ćemo se kasnije vratiti.
Ako se bilo ko loše odnosi prema vama, vi treba da nastojite da to odbijete na dobar način; sa ovim ponašanjem će ‘onaj ko je vaš neprijatelj postati vaš vruć prijatelj’ (41:35). Ukratko, miroljubivost znači opraštanje zla do takve mjere dok to ne čini povredu, nego samo biva beskoristan govor od strane neprijatelja.
Četvrta moralna vrlina u vezi sa odbacivanjem zla je uljudnost ili lijepa riječ. Prirodni nagon koji je na korijenu ove moralne vrline je vedrina. Prije nego što je novorođenče u stanju da se izrazi riječima, ono pokazuje vedrinu kao zamjenu za uljudnost i lijep govor. To pokazuje da je korijen uljudnosti veselost, što je prirodna sposobnost i preokrenuta je u moralnu vrlinu djelovanjem u njenoj prikladnoj prilici. Božije učenje u ovom kontekstu je:
I govorit ćete ljudima lijepe riječi (2:84). Neka se jedan narod ne ruga drugom narodu, možda će oni postati bolji od njih, a ni žene (neka se ne rugaju) drugim ženama, možda će one postati bolje od njih. Ne klevećite svoj narod, i ne zovite jedan drugog ružnim nadimcima. (49:12). Čuvajte se pretjeranog sumnjičenja …… I ne uhodite, i ne ogovarajte jedni druge i bojte se Allaha, sigurno Allah često prima pokajanje (i) milostiv je (49:13) I ne zauzimajte stav o onom o čemu nemate znanja. Zaista će uho i oko i srce – svi biti pitani. (17:37).
- Časni Kur'an 4:6-7
- Časni Kur'an 4:10-11
- Časni Kur'an 2:189
- Časni Kur'an 4:59
- Časni Kur'an 8:59
- Časni Kur'an 17:36
- Časni Kur'an 26:184
- Časni Kur'an 4:3
- Časni Kur'an 8:2
- Časni Kur'an 4:129
- Časni Kur'an 8:62
- Časni Kur'an 25:64
- Časni Kur'an 25:73
- Časni Kur'an 41:35
- Časni Kur'an 2:84
- Časni Kur'an 49:12
- Časni Kur'an 49:13
- Časni Kur'an 17:37