Zato je Svemogući Bog podijelio život Časnog Poslanika s.a.v.s. u dva doba: jedno doba teškoća, nedaća i patnji, a drugo doba pobjede; da tokom patnje budu pokazane one visoke vrline koje se počinju javljati u nevoljama, a tokom doba pobjede i vlasti mogu biti pokazane one visoke moralne vrline koje se ne mogu pokazati u odsustvu vlasti. Tako su obje ove vrste vrlina bile savršeno pokazane primjerima u životu Časnog Poslanika s.a.v.s., njegovim prolaženjem kroz oba ova doba i stanja.
U toku perioda kušnji u Meki, koji je trajao trinaest godina, Časni Poslanik s.a.v.s. u praksi je pokazao sve visoke vrline koje osoba savršene bogobojaznosti treba pokazivati u takvo vrijeme, kao što su povjerenje u Boga, savršeno strpljenje od patnji, marljivost u svojim dužnostima i odsustvo kukavičluka. Posmatrajući njegovu ustrajnost, mnogi od nevjernika su vjerovali u njega i tako svjedočili da jedino onaj koji ima potpuno povjerenje u Boga može pokazati takvu ustrajnost i podnošenje patnje.
I kad je došlo drugo doba, znači doba pobjede, vlasti i blagostanja, on je pokazao tako visoke vrline kao što su oprost, dobročinstvo i hrabrost, tako da je veliki broj nevjernika vjerovao u njega tako što su bili svjedoci njegovih visokih vrlina. On je oprostio onima koji su ga proganjali, poklonio sigurnost onima koji su ga istjerali iz Meke, darovao veliki imetak onima među njima koji su bili u nuždi, i nakon što je dobio vlast nad svojim gorkim neprijateljima, svima im je oprostio.
Kao svjedoci njegovih visokih moralnih vrlina, mnogi od njih su svjedočili da takve vrline mogu samo biti kod onog ko dolazi od Boga i istinski je bogobojazan. Tako je sav gnjev koji su njegovi neprijatelji imali protiv njega duže vrijeme bio odjednom otklonjen. Njegova najveća vrlina je bila ona koja je u Časnom Kur’anu istaknuta sljedećim riječima:
قُلۡ اِنَّ صَلَاتِیۡ وَ نُسُکِیۡ وَ مَحۡیَایَ وَ مَمَاتِیۡ لِلّٰہِ رَبِّ الۡعٰلَمِیۡنَ´´Ti reci: ‘Moje obožavanje, i moje žrtvovanje, i moj život, i moja smrt su za Allaha, Gospodara svih svjetova.´´(6:163) Ovo znači da je cijela svrha njegovog života bila da pokaže slavu Boga i da pruži mir Njegovim stvorenjima tako da kroz njegovo stalno podnošenje smrti oni mogu postići život. Niko ne treba zamišljati da je on, neuzubillah, želio samoubistvo kao neznalica ili luđak i da će njegovo samoubistvo biti od koristi drugima. On je bio potpuno protiv takvih besmislenih stvari. Časni Kur’an smatra da je bilo ko ko je kriv za samoubistvo veliki grješnik, podložan oštroj kazni, kao što kaže:
وَ لَا تُلۡقُوۡا بِاَیۡدِیۡکُمۡ اِلَی التَّہۡلُکَۃِOvo znači – ne činite samoubistvo i nemojte biti uzrok svoje vlastite smrti (prema ajetu 2:196). Očito je da ako Haso pati od bola u stomaku, bilo bi beskorisno za Husu da razbije svoju vlastitu glavu iz tuge za Hasom. To ne bi bilo čestito djelo, nego samo nepotrebna patnja iz gluposti. U tim okolnostima bilo bi čestito od Huse da na prikladan i koristan način služi Hasi, naprimjer, medicinskim savjetom i potrebnim lijekovima za njega. Razbijanje glave ne bi činilo nikakvu korist za Hasu.
To bi bilo zadavanje nepotrebne patnje na plemeniti dio njegovog vlastitog tijela. Ukratko, istinsko značenje navedenog ajeta je da je Časni Poslanik s.a.v.s. iz istinske simpatije i truda oslobodio čovječanstvo; on je svoj život posvetio spasu čovječanstva. Molitvama, i širenjem islama, i podnošenjem svih vrsta patnji, on je na mudar način napustio ličnu udobnost i žrtvovao svoje biće na ovom putu, i podnoseći njihovo proganjanje, svim prikladnim i mudrim sredstvima žrtvovao je svoj život na ovom putu; kao što je Allah dž.š. rekao:
لَعَلَّکَ بَاخِعٌ نَّفۡسَکَ اَلَّا یَکُوۡنُوۡا مُؤۡمِنِیۡنَ
فَلَا تَذۡہَبۡ نَفۡسُکَ عَلَیۡہِمۡ حَسَرٰتٍ´´Da li ćeš ti uništiti svoju dušu zbog toga što oni neće da budu vjernici?´´ (26:4); i: ´´Zato, neka se tvoje srce ne žalosti zbog njih´´ (35:9). Zato je mudar način žrtvovanja čovjekovog života u služenju svom narodu da odoli patnji u svom služenju, u skladu sa blagotvornim zakonom prirode, i da svoj život potroši čineći primjerena djela koja vode prema tom cilju; a ne da svojom glavom udara o kamen zbog pogibeljne situacije svog naroda, koja je rezultat njihovih grešaka ili nesreća, ili da popije dva ili tri zrna otrova i rastane se sa životom smatrajući da je tim nerazumnim djelom spasio svoj narod.
Ovo nije način borbe muškarca, nego žene. Uvijek su kukavice, uviđajući da nisu u stanju izdržati patnju, trčale prema samoubistvu. Kakvo god da je objašnjenje za to, nema sumnje da je takvo djelo glupost za razumne ljude.
Opet, očito je da strpljenje i neopiranje neprijatelju na strani osobe koja nikada nije imala priliku da poduzme osvetu ne može biti smatrano moralnom vrlinom, jer nije poznato kako bi se ona vladala da je imala priliku za osvetu. Ukoliko osoba ne prođe kroz teškoće i tek onda postigne vlast i napredak, njene istinske vrline ne mogu biti ispoljene. Očito je da osoba čiji je cijeli život potrošen u slabosti, siromaštvu i bespomoćnosti, koja cijelo vrijeme podnosi proganjanje, i koja nikada nije u položaju vlasti, moći i blagostanja, i umre u tom stanju, nije imala priliku pokazati da li posjeduje visoke moralne vrline.
Ako takva osoba nije imala priliku da uzme učešće u bici, ne može biti određeno je li hrabra ili je kukavica. Ne možemo napraviti bilo kakvu procjenu o njenom karakteru pošto ne znamo kako bi tretirala svoje neprijatelje ako ih pobijedi, ili kako bi potrošila svoj imetak da je postala bogata. Bi li takav čovjek to nagomilavao ili bi podijelio među ljudima? Ili, da je bio prisutan na bojnom polju, da li bi pobjegao ili bi se ponašao kao hrabar ratnik?
U slučaju Časnog Poslanika s.a.v.s., Božija naklonost i milost su mu pružili punu mogućnost za manifestaciju njegovih moralnih vrlina. On je pokazao velikodušnost, hrabrost, mehkoću, oprost i pravednost u njihovim prikladnim prilikama do takvog savršenstva da bi bio nepotreban napor tražiti im primjer u bilo kojoj drugoj osobi u svijetu. U oba doba njegovog života, u slabosti i moći, siromaštvu i bogatstvu, on je cijelom svijetu pokazao do kojeg stepena je posjedovao sve moralne vrline. Ne postoji ni jedna moralna vrlina za čiju primjenu mu Svemogući Bog nije pružio mogućnost. Sve izuzetne moralne vrline, kao što su hrabrost, velikodušnost, ustrajnost, oprost, mehkoća itd., bile su u njegovom slučaju tako jasno utvrđene da nije moguće naći takav primjer u svijetu. Također je istina da Bog nije ostavio nekažnjenim one koji su do krajnosti činili zulum. Da su oni ostali nekažnjeni, to bi bilo nepravedno, jer bi izgledalo da su iskreni prepušteni uništenju njihovim tlačenjem.