Na isti način, čovjek koji ima zlo vjerovanje i slijedi grjehotu, može pokazati ove vrline. Moguće je da čovjek stigne do te mjere milosti da ne bi ubio bakterije u svojim ranama, ili možda bude tako obziran u očuvanju života da možda čak ne želi da povrijedi vaši u svojoj kosi ili insekte koji se nalaze u njegovom stomaku, njegovim arterijama i mozgu. Ja mogu vjerovati da milost neke osobe stigne čak do te mjere da on prestane da jede med pošto je on dobiven uništavanjem mnogih života i istjerivanjem sirotih pčela iz njihovih pčelinjaka. Ja mogu vjerovati da osoba možda izbjegava upotrebu mošusa, jer je on krv sirotog jelena i dobiven je njegovim ubijanjem i odvajanjem od njegove mladunčadi.
Isto tako, ja ne poričem da neko ne želi bisere i prestane da oblači svilu pošto su oboje dobiveni smrću crva. Ja čak vjerujem i da neka osoba možda odbija da u vrijeme patnje koristi pijavice i sama podnosi patnju, a ne želi smrt sirotih pijavica. Na kraju, bilo da to neko prihvata ili ne, ali ja prihvatam da osoba provodi svoju milost i poštovanje prema životu do stepena da možda odbija da pije vodu s ciljem da poštedi klice u vodi.
Ja mogu prihvatiti sve ovo, ali ja ne mogu prihvatiti da ova prirodna stanja mogu biti smatrana moralnim ili da ona mogu služiti da unište unutarnje nečistoće koje ometaju čovjekovo približavanje Bogu. Ja ne mogu vjerovati da je postati bezazlen do stepena u kojem neke životinje i ptice nadilaze čovjeka, mogu postati sredstva postizanja visokog stepena čovječnosti. Čak je po meni ovo jedna borba protiv prirodnih zakona i nije u skladu sa vrlinom traženja Božijeg zadovoljstva i odbija blagodati koje nam je priroda dala.
Duhovnost može biti postignuta samo kroz upotrebu svake moralne odlike na njenom prikladnom mjestu i u prikladnoj prilici, i kroz vjerno koračanje na putevima Božijim, i da budemo potpuno posvećeni Njemu. Onaj ko postaje istinski Božiji, njegov znak je da on ne može živjeti bez Njega. Isitnski tragač za Bogom je kao riba žrtvovana Božijom rukom i njena voda je Božija ljubav.