Drugi dio kur’anske reforme je da on na takav način reguliše prirodna stanja da ih prevodi u visoke moralne vrline. Ovo je širok predmet. Kad bismo to izložili u detalje, ovaj govor bi postao tako dugačak da ni jedna desetina ne bi mogla biti pročitana u doznačenom vremenu. Zato se moramo ograničiti na objašnjavanje nekoliko moralnih odlika za primjer.
Treba da znate da imaju dvije vrste moralnih vrlina. Prvo, one moralne vrline koje osposobljavaju čovjeka da odbaci zlo; i drugo, one moralne vrline koje ga osposobljavaju da čini dobro. Odbacivanje zla sadržava one vrline kroz koje se čovjek trudi da ne čini štete imetku, časti ili životu bližnjih svojim jezikom, ili svojom rukom, ili očima, ili bilo kojim drugim organom, niti da naumi da im učini takvu štetu.
Činjenje dobra obuhvata sve one moralne vrline po kojima se čovjek trudi da svojim jezikom, ili svojom rukom, svojim bogatstvom ili znanjem, ili bilo kojim drugim sredstvima, koristi bližnjima što se tiče njegovog imetka ili časti, da dadne korist za tuđu čast i bogatstvo, ili oprašta nepravdu koja mu je učinjena i tako koristi počinitelju štete pošteđujući ga fizičkog bola ili finansijske štete, ili mu zada takvu kaznu u pogledu štete koja je u stvarnosti milost za prekršioca.