Među prirodnim stanjima čovjeka koje mu pripada je i njegovo traganje za Uzvišenim Bićem, prema kojem ima urođenu privlačnost. Ovo je ispoljeno od novorođenčeta od momenta njegovog rođenja. Čim je rođeno, ono pokazuje duhovne odlike da je naklonjeno svojoj majci i prirodno je nadahnuto ljubavlju prema njoj. Kako se njegova čula razvijaju, i njegova priroda počinje da se otvoreno pokazuje, ova postojanost ljubavi koja je bila skrivena u njemu počinje da pokazuje svoje boje i oblike, i onda se dogodi da ono ne nalazi mir mimo majčinog krila.
I cijeli njegov mir je vezan za njeno saosjećanje. Ako je odvojeno, i nalazi se na razdaljini od nje, njegov život postaje gorak. Gomile blaga ne mogu da vrate tu istinsku radost koju ono osjeća u krilu majke. Ono ne nalazi mir odvojeno od nje. Šta je, onda, ta privlačnost ljubavi koju ono ima prema svojoj majci?
U stvarnosti, to je ona privlačnost koja je stavljena u prirodu tog djeteta prema Istinskom Stvaraocu. Tako, na svakom mjestu, kad čovjek ima odnos ljubavi, tamo stupa u djelovanje ta privlačnost. Na svakom mjestu gdje on pokazuje strastvenu zaljubljenost, zapravo je sjenka te ljubavi, kao da je on u traganju za nečim što je izgubio, ime koje je zaboravio i koje nastoji da nađe u jednoj stvari ili drugoj koju uzima s vremena na vrijeme.
Čovjekova ljubav prema imetku, potomstvu ili ženi, ili njegova duša privučena muzikalnom glasu, sve su ukazivanja njegovog traganja za izgubljenim Istinskim Voljenim. Kako čovjek ne može vidjeti svojim fizičkim očima Nevidljivo Biće, koje je skriveno – kao što postoji odlika vatre u svakome, samo je skrivena – niti Ga može otkriti tek kroz nesavršeni um, on zato ima puno grešaka o shvatanju Njega i Njegovo pravo pogrešno pripisuje drugima.
Časni Kur’an je, u ovom kontekstu, dao odličan primjer da je svijet kao palača, čiji je pod popločan glatkim pločama stakla, ispod kojih teče brza voda. Svako oko koje vidi ovaj pod, greškom smatra staklo vodom. On se boji da ide po podu kao što se boji da ide po tekućoj vodi, iako je u stvarnosti pod samo popločan glatkim prozirnim pločama stakla.
Na taj način su i ova velika nebeska tijela – kao Sunce, Mjesec, itd., koja su ljudi greškom obožavali glatke i vidljive ploče stakla ispod kojih je na djelu velika moć kao brza tekuća voda. Velika je greška na strani onih koji obožavaju ova nebeska tijela da svu moć pripisuju ovom staklu, dok je pored ovoga jedna velika sila i to je Njegovo djelo; ovo je objašnjenje slijedećeg ajeta Kur’ana:
اِنَّہٗ صَرۡحٌ مُّمَرَّدٌ مِّنۡ قَوَارِیۡرَ
Ovo je palača koja je popločana staklom.(27:45).
Ukratko, pošto je Biće Svemogućeg Boga, uprkos svjetlosti, potpuno skriveno, ovaj fizički sistem koji je rasprostrt pred našim očima sam nije dovoljan za Njegovo prepoznavanje. Zato oni koji su ovisili o ovom sistemu i posmatrali pažljivo njegovu savršenu i potpunu uređenost zajedno sa svim čudima u njemu, i temeljito proučavali astronomiju, fiziku i filozofiju, i koji su, takoreći, prodrli u nebesa i Zemlju, ipak nisu bili oslobođeni od mraka dvojbe i sumnji. Mnogi od njih postaju upleteni u velike greške i daleko lutaju u potrazi za svojim besmislenim uobraziljama. Ako oni ikada razmišljaju o Stvaraocu ovoga svega, to je samo toliko da je, kad su vidjeli ovaj uzvišeni sistem koji sa sobom ima mudrost, u njihova srca došlo da mora postojati neki stvaralac, ali je ova pretpostavka nepotpuna i manjkava.
Potvrda da ovaj sistem mora imati stvaraoca nije jednaka sigurnoj tvrdnji da je stvarnost da taj Gospodar stvarno postoji. Ovakva pretpostavka ne može dati zadovoljstvo srcu, niti ukloniti sve sumnje iz njega. Nije to gutljaj koji može ugasiti žeđ za potpunim razumijevanjem koje čovjekova priroda zahtijeva.
Zaista, ovo manjkavo shvatanje je krajnje opasno, jer uprkos svoj svojoj buci, ono ne znači ništa. Ukratko, ukoliko Svemogući Bog potvrđuje Svoje postojanje kroz Svoju riječ, kao što je On to pokazao kroz Svoje djelo, posmatranje djela ne pruža potpuno zadovoljstvo.*
Naprimjer, ako se nalazimo ispred vrata sobe koja su rezom zaključana iznutra, naša trenutna reakcija će biti da je neko u sobi ko je zarezio vrata iznutra, budući da je prividno nemoguće zareziti vrata iznutra nekim sredstvom upotrijebljenim izvana.
Ali ako se, uprkos ustrajnom pozivanju izvana tokom godina nikakav odgovor ne čuje iznutra, naša će pretpostavka – da unutra mora biti neko – morati biti promijenjena i bit ćemo primorani da zaključimo da su vrata bila zaključana rezom iznutra kroz neku mudru napravu.
Ovo je stanje filozofa čije je shvatanje bilo završeno samo posmatranjem djela. Velika je greška smatrati da je Bog kao mrtvo tijelo pokopano u zemlju i da je posao čovjeka da Ga izvadi. Ako je Bog takav da bude otkriven jedino kroz trud čovjeka, uzaludno je očekivati bilo šta od takvog boga.
Zaista, Bog je Taj koji je oduvijek pozivao ljudski rod Sebi, tvrdeći: ‘Ja sam prisutan.’ Bio bi veliki bezobrazluk misliti da je ovo čovjekovo dobročinstvo Njemu zbog Njegovog shvatanja i, da nisu postojali filozofi, da bi On ostao izgubljen. Jednako je glupo reći: Kako to da Bog može govoriti, da li On ima jezik? Ovo je jedno veliko nepoštovanje. Odgovor je: Zar On nije stvorio Zemlju i nebeska tijela bez fizičkih ruku? Zar On ne gleda svemir bez očiju? Zar On ne čuje naše molitve bez fizičkih ušiju?
Zar onda nije nužno da On isto tako govori? Nije ispravno reći da je Bog govorio u prošlosti, ali da sada ne govori. Mi ne možemo ograničiti Njegovu riječ ili Njegov govor do bilo kojeg ograničenog doba. On je spreman da, sa fontane objave, danas obogati one koji Ga traže kao što je bio u prošlosti, i vrata Njegove milosti su širom otvorena danas kao što su bila u prošlosti. Istina je, međutim, da su, kad je sva potreba za savršenim zakonom ispunjena, cijeli zakon i ograničenja bili upotpunjeni. Također su sva poslanstva, stižući na svoj vrhunac u osobi našeg učitelja, Časnog Poslanika s.a.v.s., stigla na vrhunac.
* Ovo znači da bez Božije riječi promatranje i poniranje u zakone prirode ne može biti dovoljno. (izdavač)