Ukratko, mi ne možemo pripisati istinski stvarni moral osobi koja je naklonjena prirodnim impulsima kao životinje ili novorođen- čad ili luđak, i koji, manje-više, žive životom nalik divljacima. Inače, doba stvarnog morala počet će tada kad razum čovjeka postane čvrst i on bude u stanju da razlikuje između dobrog i lošeg, ili između dva zla i dvije dobrote, i počinje da osjeća žalost kad propusti priliku da učini dobro i prekorava se kad učini nešto loše. Ovo je drugo doba života čovjeka, koje je Časnim Kur’anom označeno kao duša koja prekorava. Međutim, treba da zapamtite da tek malo savjeta nije dovoljno da divljaka vodi do stepena duše koja prekorava.
Neophodno je da on dobije toliki dio svijesti o postojanju Boga na kojem neće smatrati da je njegovo stvaranje bez svrhe, tako da razumijevanje božanskog treba da potiče njegove istinske moralne vrline. Zato je Svemogući Bog skrenuo pažnju na potrebu razumijevanja božanskog, i uvjerio čovjeka da svako djelo i moral pokazuje dojam koji proizvodi duhovnu radost ili duhovnu patnju u njegovom životu, i bit će jasno manifestovan na Ahiretu. Ukratko, na stepenu duše koja prekorava, čovjeku je dato toliko razumnog razmišljanja i shvatanja i svjesnog rasuđivanja da on prekorava sebe nad lošim djelima koje je počinio i željan je da čini dobro. To je stepen kad čovjek postiže visoke moralne vrline ili lijepo ponašanje.
Razlika između Khalq (stvaranja) i Khulq (morala)
Na ovom mjestu je prikladno da objasnimo nešto o riječi khulq (moral). Treba da znate da je khalq fizičko rađanje, a khulq je unutrašnje rađanje. Kako unutrašnje rađanje stigne do vrhunca kroz lijepo ponašanje ili moralni razvoj, a ne tek kroz korištenje prirodnih osjećaja, zato je ova riječ upotrijebljena za ponašanje ili moral, a ne za prirodne osjećaje ili nagone. Treba da bude istaknuto da obični ljudi smatraju da je lijepo ponašanje tek mehkoća, uljudnost i poniznost, i to je njihova greška. Istina je da
shodno svakom fizičkom postupku postoji unutarnja odlika koja je khulq ili moral; naprimjer, osoba lije suze očima i, shodno tom postupku, u srcu postoji odlika koja je nazvana osjetljivost, koja poprima karakter moralne vrline kad je, pod kontrolom zrelog razmišljanja, korištena u prikladnoj prilici. Na isti način, čovjek sebe brani od napada neprijatelja svojim rukama, i shodno ovom postupku, u srcu postoji odlika koja je nazvana hrabrost.
Kad se ova odlika primjenjuje na svom prikladnom mjestu i u prikladnoj prilici, ona je nazvana moralnom vrlinom. Slično tome, čovjek ponekad nastoji da spasi tlačenog od tlačenja tiranina, ili želi da osigura opskrbu za siromašnog i gladnog, ili želi da služi čovječanstvu na neki drugi način, i prikladno ovakvom postupku, postoji u srcu jedna vrlina koja je nazvana milost. Ponekad čovjek kažnjava prekršitelja svojom rukom, i shodno takvom postupku, postoji u srcu vrlina koja je nazvana osvetom. Ponekad čovjek ne želi da napadne onoga ko njega napadne i odustane od poduzimanja postupka protiv prekršitelja, shodno tome je vrlina koja se zove opraštanje ili strpljenje.
Ponekad osoba radi svojim rukama i nogama ili upošljava svoj um i intelekt ili svoj imetak s ciljem da potiče dobrobit čovječanstva, shodno tome, postoji u srcu vrlina koja je nazvana dobročinstvom. Tako, kad čovjek koristi sve ove vrline u njihovim prikladnim prilikama i na prikladnim mjestima, one se nazivaju moralnim vrlinama. Bog, Veličanstveni, obratio se Časnom Poslaniku s.a.v.s. riječima:
”Ti zaista posjeduješ visoke moralne vrline”.(Časni Kur'an 68:5).
Ovo znači da su sve moralne vrline kao što su dobročinstvo, hrabrost, pravednost, milost, darežljivost, iskrenost, velikodušnost itd., bile sastavljene u osobi Časnog Poslanika s.a.v.s. Ukratko, sve prirodne odlike čovjeka kao što su: uljudnost, skromnost, stid, poštenje, dobročinstvo, ljubomora, ustrajnost, časnost,pobožnost, pravednost, simpatija, hrabrost, velikodušnost, oprost, strpljenje, darežljivost, iskrenost, odanost itd., kad se pokazuju u prikladnim prilikama pod uputom zrelog uma i shvatanja, bit će smatrani moralnim vrlinama.
U stvarnosti, oni su prirodna stanja i prirodni osjećaji čovjeka, i označeni su moralnim vrlinama kad se koriste razumno u njihovim prikladnim prilikama. Prirodna karekteristika čovjeka je da on želi praviti napredak i, zato, kroz slijed istinske vjere i držeći se dobrog društva i pridržavajući se dobrih učenja, on svoje prirodne osjećaje preokreće u moralne vrline. Ni jedna druga životinja nije obdarena ovom karekteristikom.