Osoba po imenu Swami Sadhu Shugan Chandra (Svami Sadu Šugan Čandra) potrošio je tri ili četiri godine svog života nastojeći da reformiše Kaaisth hindu kastu. Godine 1892. on je došao do zaključka da, ukoliko se ljudi ne okupe zajedno pod jedan krov, neće biti koristi od njegovih napora. On je zato predložio da sazove vjersku konferenciju, i prva takva konferencija bila je održana 1892. godine u Adžmeru. Godine 1896, smatrajući da je Lahor pogodno mjesto, on je počeo s pripremama za drugu ovakvu vjersku konferenciju i Svami Sahib je imenovao Odbor da nadgleda ove pripreme. Master Durgah Parshad je bio predsjednik Odbora, a Lala Dhanpat Roy, BA, LLB, njegov glavni sekretar. Za datume održavanja konferencije izabrani su 26-28. decembar 1896. godine, i slijedećih šest ljudi bili su imenovani kao predsjedavajući:
- Roy Bahadur Babu Patrol Chand Sahib, sudac Glavnog suda, Pundžab;
- Khan Bahadur Seikh Khuda Baksh Sahib, sudac Nižeg suda za prekršaje, Lahor;
- Roy Bahadur Pandit Rada Kishan Sahib Col, zastupnik (branitelj) Glavnog suda Lahora, bivši vladar u Džamu;
- Hazreti Maulvi Hakeem Nur-ud-Din Sahib, kraljevski liječnik;
- Roy Bhavani Das Sahib, MA, viši službenik za naseljavanje, Džehlum;
- Sardar Jawahar Singh Sahib, sekretar Khalsa komiteta, Lahor [1].
Swami Shugan Chandra je u ime Odbora pozvao poznate učenjake muslimana, kršćana i arija da izlože odlike svojih vjera. Cilj ove konferencije velikih religija, koja je trebala da se održi u Gradskoj vijećnici Lahora, bila je da vrline i odlike istinske vjere budu prihvaćene na skupu obrazovanih ljudi, i da njena ljubav bude usađena u njihova srca, i da se dobro upoznaju sa njenim argumentima i dokazima. Učenim vođama svake vjere bi tako bila data prilika da ostale uvjere o istinitosti svojih pojedinačnih vjera, dok će slušaoci biti u stanju da procijene svaki govor u odnosu na druge, i prihvate blijesak istine odakle god da dođe.
Prepirke između sljedbenika raznih vjera dale su povoda želji za traženjem istinske vjere. Ovo se najbolje postiže okupljanjem učenih propovjednika i učitelja tako da oni mogu, u okviru pet objavljenih pitanja, izložiti ljepote svojih pojedinačnih vjera. Na ovakvoj će konferenciji ona vjera koja je od Boga istinska konačno postati očigledna.
Ovo je bio cilj ove konferencije. Svaki učen učitelj i propovjedač zna da je svojom dužnošću obavezan da učini očiglednim istine svoje vjere. Konferencija je održana tako da istina može postati očita i to je zato Bogom data prilika za njih (učene vođe) da ostvare ovaj cilj. Ovakve prilike nam nisu uvijek na raspolaganju.
Nagovarajući ih dalje, Swami Sahib je napisao:
Da li ja mogu prihvatiti da neka osoba gleda drugu da pati od opasne bolesti, i on čvrsto vjeruje da će bolesni biti izliječen mojim lijekom, i on, također, tvrdi da voli čovječanstvo, kako je onda za njega moguće da se namjerno okrene kad ga siromašni bolesnik zove da mu dadne lijek? Moje srce treperi od želje da se odluči koja vjera je u stvarnosti puna istine. Ja nemam riječi da izrazim svoje istinsko uzbuđenje.’’ Predstavnici raznih vjera su prihvatili Swami Sahibovu pozivnicu, i Konferencija velikih religija je održana u toku praznika decembra 1896. godine. Od svakog govornika je traženo da govori o pet pitanja unaprijed objavljenih od strane Odbora. Odbor je, također, postavio kao uvjet da, koliko god je moguće, svaki govornik ograniči svoje odgovore na svetu knjigu svoje vjere.
Pitanja su bila:
- Fizička, moralna i duhovna stanja čovjeka?
- Kakvo je stanje čovjeka poslije smrti, tj. na drugom svijetu?
- Šta je stvarna svrha čovjekovog postojanja na Zemlji i kako može biti postignuta?
- Kakve su posljedice čovjekovih djela u ovom životu i poslije smrti? Ili djelovanje praktičnih odredbi Zakona u ovom životu i na
- Koji su izvori i načini Božijeg znanja i shvatanja?
Konferencija je održana od 26. do 29. decembra i prisustvovali su joj predstavnici Sanatan Dharm, hinduizma, arya samadž (samaj), free thinkers (slobodni mislioci), brahmo samadž (samaj), teozofsko udruženje, religija harmonije, kršćanstva, islama i sikizma. Svi predstavnici su govorili na konferenciji, ali samo jedno predavanje je osiguralo istinski i potpuni odgovor na svih pet pitanja.
Riječi ne mogu opisati atmosferu konferencije kad je Maulvi Abdul-Karim Sialkoti krajnje razgovijetno pročitao govor. Svaka osoba, bez obzira na vjeru, nije mogla a da ne pokaže svoje poštovanje i odobravanje. Nije bilo ni jednog pojedinca koji nije bio zadubljen u to i oduševljen. Stil kojim je govor pročitan bio je izuzetno interesantan i privlačan. Koji je bolji dokaz odličnosti predavača od činjenice da su čak i protivnici bili puni hvale tome. Uprkos tome što su bile kršćanske novine, ‘Civil and Military Gazette,’ Lahor, smatrali su da je ovaj govor jedini vrijedan spomena i da je bio jedini koji je visoko pohvaljen.
Ovaj govor je bio napisan od hazreti Mirze Ghulam Ahmada iz Kadiana, osnivača Ahmadija muslimanske zajednice. Čitanje govora nije moglo biti završeno za dva sata, koliko mu je bilo dodijeljeno, tako da je konferencija morala biti produžena za još jedan dan. Novine ‘Pundžab Observer’ donosile su članak za člankom aplauzom za ovaj govor. ‘Paisa Akbar,’ ‘Chaudhvin Sadee,’ ‘Sadik-ul-Akhbaar,’ ‘Mukhbir Dakkan’ i ‘General-o-Gohari Asifi’ iz Kalkute itd. – sve ove novine su bile jednoglasne u svom oduševljenju. Nemuslimani i neindijci svi su proglasili da je ovaj esej najbolji govor ove konferencije.
Sekretar konferencije, Dhanpat Roy, BA, LLB, zastupnik Glavnog suda, Pundžab, napisao je svoj ‘Izvještaj sa Konferencije velikih religija’ (Dharam Mohotsu):
Bio je jedan interval od pola sata poslije govora Pandit Gordhan Das Sahiba. Pošto je slijedeća tačka dnevnog reda bio govor jednog poznatog islamskog učenjaka, većina ljudi nije napustila svoja mjesta. Velika zgrada Islamia koledža počela je da se puni mnogo prije 13:30 sati. Skup je brojao između sedam i osam hiljada ljudi. Bili su prisutni obrazovani i učeni ljudi raznih vjera i nacija, iako je bilo mnoštvo stolova i stolica, i premda je bio osiguran prostor na podu, i dalje je stotine prisutnih ostalo da stoji. Publika je uključivala mnoge dostojanstvenike, vođe iz Pundžaba, učenjake, advokate, pravnike, profesore, posebne pomoćnike i doktore. Ukratko, bili su prisutni razni slojevi obrazovanog društva.
Oni su stajali četiri ili pet sati slušajući s velikim strpljenjem i sa zanesenom pozornošću, što pokazuje koliko su vodili brigu o ovom časnom procesu. Pisac ovog govora, poznati islamski učenjak, nije prisustvovao lično, ali je jedan od njegovih učenika, Maulvi Abdul-Karim Sialkoti, bio poslan da ga pročita na konferenciji.
Odbor je odredio dva sata za ovaj esej; međutim, on nije bio završen u ovom vremenu. Videći da publika pokazuje veliko interesovanje, predsjedavajući su se rado složili da sjednicu produže do završetka ovog govora. Ova odluka je bila donesena u skladu sa željama učesnika. Maulvi Abu-Jusuf Mubarak Ali se složio da se odrekne svog vremena tako da Mirza Sahibov esej može biti završen. Ovo je bilo prihvaćeno od publike i predsjedavajućih.
Konferencija je trebala da se završi u 4:30 poslije podne, ali u skladu sa željama publike bila je produžena do poslije 5:30 sati. Ovaj esej je bio pročitan za četiri sata i od početka do kraja je bio praćen sa interesovanjem i smatran visoko vrijednim.
Čudna stvar je da je prije konferencije, 21. decembra 1896. godine, osnivač ahmadija pokreta javno proglasio vijest koju je primio od Boga da će njegov esej biti dominantan. Prijevod ovog proglasa je niže predstavljen:
Jedna uzvišena radosna vijest za tragače za Istinom
[2]Na konferenciji velikih religija koja će biti održana u Gradskoj vijećnici u Lahoru 26, 27. i 28. decembra 1896. godine, bit će pročitan govor ovog poniznog, koji govori o vrlinama i čudima Časnog Kur’ana.
Ovaj esej nije rezultat običnog ljudskog napora, nego je znak među Božijim znakovima, napisan uz Njegovu posebnu potporu. On izlaže ljepote i istine Časnog Kur’ana i kao sunce usred dana dokazuje da je Časni Kur’an uistinu lično Božija Riječ i Knjiga objavljena od Gospodara svih svjetova. Svako ko sluša ovaj govor od početka do kraja – odgovor na svih pet pitanja – taj će, ja sam siguran, razviti novu vjeru i osjetiti novo svjetlo da sija u njemu i postići će sveobuhvatno objašnjenje na Svetu riječ Božiju. Ovaj moj govor je lišen ljudske slabosti, praznog hvalisanja i ispraznih tvrdnji.
Ja sam bio potaknut simpatijom prema čovječanstvu da napravim ovu najavu, tako da se oni uvjere u ljepotu Časnog Kur’ana i da shvate kako su u krivu naši protivnici u tome da više vole mrak i mrze svjetlo. Bog, Sveznajući, objavio mi je da je ovo esej koji će biti dominantan nad svim drugim.
On je pun svjetla istine, mudrosti i razumijevanja koji će postidjeti sve druge nacije, pod uvjetom da prisustvuju konferenciji i slušaju ovaj esej od početka do kraja. Oni neće biti u mogućnosti da pokažu ovakve vrline iz svojih knjiga, bilo da su kršćani ili arije, ili Sanatan Dharm ili bilo koji drugi, zato što je Svemogući Bog odredio da slava Njegove Časne Knjige bude manifestovana tog dana.
Ja sam imao viziju da je iz nevidljivog bila položena ruka na moju zgradu i dodirom te ruke sjajno svjetlo je izišlo iz građevine i raširilo se u svim pravcima. Ono je, također, osvijetlilo moje ruke. Na to je neko ko je stajao pored mene proglasio zvučnim glasom: Allahu ekber, harabat haibar (Bog je velik, haibar je pao).
Ova zgrada znači moje srce na koje se spušta nebesko svjetlo Istine Časnog Kur’ana, a haibar podrazumijeva sve iskrivljene vjere u kojima su pomiješani širk i novotarije, u kojima je čovjeku dato mjesto Boga ili u kojima su Božiji atributi bili zbačeni sa svog stvarnog položaja. Meni je bilo otkriveno da će naširoko objavljivanje ovog govora otkriti laž neistinitih vjera i istina Kur’ana će se, napredujući dan za danom, raširiti svijetom dok ne stigne svoj krug. Iz ove vizije moj um se pomaknuo prema primanju objave i ja sam primio ovu objavu: ”Bog je s tobom, i Bog stoji gdje ti stojiš”.
Ovo je metafora koja prenosi uvjerenja o Božijoj pomoći.
Ja sada ne želim više da pišem. Ja obavještavam svakoga da prisustvuje ovoj konferenciji u Lahoru čak po cijenu neke neudobnosti i da sluša ove istine. Ako oni tako učine, njihov razum i njihova vjera će dobiti takvu korist koja je izvan njihovog očekivanja. Neka je mir na onima koji slijede Uputu.
Ghulam Ahmad
Kadian, 21. decembar 1896.
[1] Izvještaj konferencije velikih religija.str.253,254 stampa Siddiqi Press,Lahor 1897.
[2] U ovoj najavi koju je dao, Svami Shugan Chandra Sahib je pozvao vodeće vjerske vođe muslimana, kršćana i arija, da u ime Boga iznesu vrline svojih pojedinačnih vjera na konferenciji koju je predložio. Mi želimo da obavijestimo Svami Sahiba da smo spremni, da bismo odali počast Božijem Imenu, kako je on spomenuo, da udovoljimo njegovom zahtjevu, ako Bog da, i naš govor će biti pročitan na predloženoj konferenciji. Islam je vjera koja zapovijeda istinskom muslimanu da pokaže savršenu pokornost kad je pozvan da učini nešto u ime Boga. Sada ćemo vidjeti koliko mnogo poštovanja naši prijatelji arya i kršćani svećenici imaju za čast Parmeshvar ili Isusa, i da li su spremni da učestvuju na konferenciji koja treba da se održi u ime Veličanstvenog, Svetog.