Sada ćemo objasniti odvojeno tri stanja čovjeka. Ali prije nego što to učinim, smatram da je neophodno da dadnem podsjetnik da, kao što je ukazano u uzvišenoj Riječi Svemogućeg Boga, prirodno stanje čovjeka, čije je glavno vrelo duša koja navodi na zlo, nije nešto što je odvojeno od njegovog moralnog stanja. Uzvišena Božija riječ je čovjekove prirodne sposobnosti, želje i nagone stavila u kategoriju prirodnih stanja. Kad se ova prirodna stanja koriste, kad su kontrolisana i stavljena u pokret u svojim prikladnim prilikama i mjestima, postaju moralne vrline.
Isto tako, moralna stanja nisu odvojena od duhovnih stanja; ta moralna stanja, kad dostignu potpunu izgubljenost u Božijoj ljubavi i očiste svoju dušu, i sasvim budu odvojeni i okrenuti prema Bogu, i sa svom ljubavlju i apsolutnom predanošću sebe potpuno smire, i u potpunosti se slažu s Bogom, onda prihvate duhovnu boju.
Dok prirodna stanja ne dobiju moralnu boju, ne čine čovjeka zaslužnim hvale, zato što se ona mogu naći u drugim životima i također čak i u čvrstim tijelima. Na isti način, samo dobivanje moralnih odlika ne daje čovjeku duhovni život. Čak jedna osoba koja negira postojanje Boga ipak može pokazivati dobre moralne vrline, kao što su – da bude poniznog srca, da traži mir, da odbaci zlo i da ne dolazi naspram grješnih. Ovo su prirodna stanja koja može posjedovati čak i onaj ko je bezvrijedan, koji nema udjela u sreći glavnog izvora spasa i nije upoznat s tim. Mnoge životinje imaju nježnu ćud, i mogu biti naučene da postanu miroljubive i da na kaznu ne pokazuju bijes, pa ipak ih ne možemo zvati ljudima, a kamoli ljudima visokog statusa.