Pogrešno tumačenje džihada
Zapravo, ovakav pogled na džihad predstavlja islam u najodvratnijoj formi i pokretanjem neprijateljstva i mržnje među nemuslimanima neopozivo ih odvraća od toga. Svako će strepiti u društvu od ovakvih muslimana, jer takav u momentu može izabrati da bude gazija i s njima brzo završi. Ovo će zaista poništiti sami cilj islama, koji treba da pobijedi nad cijelim čovječanstvom propovijedanjem svoje poruke ljubavi i prijateljstva.
Svako ko pročita ovaj članak može za sebe prosuditi da li otkazivanjem ovakvog krvavog tumačenja džihada, Obećani Mesija zaslužuje da bude označen kafirom ili, pak, treba da bude oslovljen prvakom islama.
Nema ni najmanje istine u dokazivanju da je vrijeme za pribjegavanje sablji ili puški za širenje istinite vjere i bogobojaznosti. Sablja, daleko od toga da otkriva ljepote i vrline istine, čini ih nejasnim i baca ih u pozadinu. Oni koji imaju ovakve poglede nisu prijatelji islama nego su njegovi smrtni neprijatelji. Oni imaju niske motive, podlu narav, siromašan duh, uski um, zatupljen mozak i kratak vid. To su oni koji otvaraju put prigovoru protiv islama, čija pravovaljanost nemože biti upitna. Oni smatraju da islam treba sablju za svoj napedak, i ovako žigošu njegovu čistoću i bacaju ljagu na njegovo uzvišeno ime.
Vjera koja lahko može zasnovati svoju istinitost i nadmoć zdravim intelektualnim dokazima, nebeskim znacima ili drugim vjerodostojnim svjedočenjem, ne treba sablju da prijeti ljudima i prisiljava priznavanje svoje istinitosti od njih. Vjera je vrijedna imena samo dotle dok je u skladu sa razumom. Ako ne uspije da zadovolji taj zahtjev, ako za svoj poraz treba da nadomjesti u dokazivanju rukovanjem sabljom, ona ne treba drugi dokaz za svoju neispravnost. Sablja koju drži presijeca njen vlastiti grkljan prije nego što stigne do drugih.
Ratovi u islamu
Ako bude prigovoreno da je bilo pribjegnuto sablji u ranom islamu i stoga zakonitost džihada, mi kažemo da je prigovor baziran na neznanju ranih uslova islama. Islam nikada nije dopustio upotrebu sablje za širenje vjere. S druge strane, on strogo zabranjuje prisilu u stvarima vjere. On ima jednostavnu naredbu ‘Ne treba da bude prisile u vjeri.’ Zašto je onda uzeta sablja? Okolnosti pod kojima je bilo pribjegnuto ovoj mjeri nemaju ništa sa širenjem vjere; one su povezane sa očuvanjem života. Ukratko, ove okolnosti su kako slijedi:
Primitivni stanovnici pustinje Arabije, koji su teško mogli razlikovati pravo od krivog, stvorili su mržnju prema islamu u njegovim ranim danima i postali njegovi ljuti neprijatelji. Razlog ove mržnje može biti lahko shvaćen. Kad su Božije jedinstvo i islamske istine bile otvoreno propovijedane idolopoklonicima Arapima i ubjedljivi dokazi protiv obožavanja idola bili usjećeni u njihovim umovima i kad im je bilo rečeno kako je sramno za najplemenitija Božija stvorenja da se saginju u pokornosti kamenju, oni su uvidjeli da nisu u stanju da se sukobe sa pristalicama nove vjere na uvjerljivom stajalištu.
Ovo osvjetljavanje je vodilo kretanju u prilog islama među razumnijim među njima. Veze odnosa su bile prekinute, sin se odvojio od svojih roditelja i brat od svog brata. Ovo ih je još više ozlojedilo i oni su jasno vidjeli da, ako je lažna vjera njihovih očeva trebala biti sačuvana, morale su biti poduzete neobične mjere da zaustave pristup u novu vjeru. Novopridošli u islam su zato bili žestoko proganjani i nikakav napor nije bio pošteđen da se zakrči put novoj vjeri. Oni koji su upoznati sa ranom historijom muslimana potpuno dobro znaju kakav je barbarski i okrutan tretman bio dodijeljen ranim muslimanima, i koliko ih je bilo ubijeno u hladnoj krvi.
Ali ove grube mjere nisu spriječile ljude od prihvatanja istine, jer čak površan pogled je dovoljan da čovjeka ubijedi u razumnost i čistoću islama, naspram idolopoklonstva. Napokon, kad su neumoljivi neprijatelji islama vidjeli da oštro proganjanje nije ništa pomoglo i da je njihova stara vjera bila pod prijetnjom da bude izbrisana u sadašnjosti muslimanske razboritosti, oni su planirali smrt samog Poslanika s.a.v.s.. Ali njihovi planovi su bili osujećeni. Svemogući Bog je spasio Svog Poslanika i odveo ga u Medinu. Nevjernici, međutim, nisu više mogli ostati u svojim domovima kad su čuli da je vjera koju su oni progonili postizala uspjeh na drugom mjestu. Oni su gonili muslimane do njihovog novog boravišta, i ništa ih nije moglo zadovoljiti osim njihovog uništenja. Šta je islam mogao raditi pod tim okolnostima osim da se brani? Zbog kojeg razloga su muslimani trebali da budu nemilosrdno ubijani i da im ne bude dopuštena zaštita njihovih života? Zašto da okorio progonitelj ne bude doveden odmazdi i pravednoj kazni?
Muslimanske bitke zato nisu bile poduzimane za postizanje novih muslimana nego da se zaštite nevini muslimanski životu. Može li nepristrasan sud prihvatiti zaključak da islam nije bio u stanju da dokaže svoju razumnost koliko naspram primitivnih Arapa? Može li nepristrasan um vjerovati da ljudi koji su pali tako nisko da obožavaju kipove i beživotne stvari i koji se upuštaju u svaku vrstu poroka, jesu li ipak mogli nadjačati plemenitu vjeru islam na intelektualnim osnovama, i da je neuspjeh u dokazu vodio pribjegavanju sablji za povećanje broja svojih sljedbenika? Oni koji su izdali ovakve optužbe protiv islama krivi su za veliku nepravdu, jer su prikrili stvarno stanje činjenica.
Nepravedna optužba
Istina je, međutim, da su muslimanske hodže i kršćanski misionari jednako krivi za ovu nepravednu optužbu protiv islama. Neznalice hodže, dok se pretvaraju da potpomažu islam, svojim su ponavljanim utuvljivanjem, usadili lažnu doktrinu džihada u umove neprosvijećenog naroda koji su bili zavedeni fetvama hodža na jednoj strani, i pritužbama kršćanskih misionara, koje su smatrali obrazovanim ljudima, na drugoj. Valjanost doktrine džihada ovako potpomognutog dokazima dva suprotna svjedoka, nije od masa mogla biti upitna.
Da su misionari zauzeli drugačiji kurs i sa iskrenim poštenjem deklarisali da su fetve hodža bile bazirane na neznanju ranije islamske historije, i da okolnosti koje su tada dale povod pribjegavanju oružju neophodnom za muslimane, nisu više postojale, ideja džihada bi zadugo bila iskorijenjana sa lica zemlje. Ali oni nikada nisu gledali na posljedice i krivo upućenu revnost za svoje vlastito bacanje vela nad svojim sudovima u dokučivanju istine.
Kazna nevjernicima
Ovdje takođe mora biti rečeno da odobrenje za samo odbranu i ubijanje neprijatelja islama nije bilo dato muslimanima dok Arapi nisu, zbog njihovog pretjeranog ugnjetavanja i zločina i nevinog prolivanja krvi, pokazali da su prekorivi i odgovorni da budu kažnjeni smrću. Ali je i onda bila pokazana blagost prema takvima od njih koji su primili islam. Jedinstvo vjere je utemeljilo odnos bratstva i sve prošle krivice su bile zaboravljene. Ovdje su neki protivnici islama pogrešili i iz ovoga izvlače zaključak da je nova vjera bila nametnuta nevjernicima. Zapravo, slučaj je upravo obratan od onog što su prigovarači mislili. Ovdje nema prisile; to je bila naklonost za one koji su sebe iskazali podložnim smrti.
Očito je besmisleno uzeti ovaj uslov olakšanja pravedne kazne kao prinudu. Oni su zaslužili da budu ubijeni, ne zato što nisu vjerovali u misiju Poslanika s.a.v.s., nego zato što su ubili mnoge nevine duše. Za njih je bila krajnja kazna zakona, milost Milostivog Boga im je dala priliku da odvrate ovu opravdanu smrtnu kaznu. On je znao da im je u toku dugih godina suprotstavljanja islamska istina bila jasno predočena i oni su dobro shvatili ništavnost obožavanja kipova, zato im je Njegova milost ponudila priliku čak nakon što je kazna bila pravedno najavljena protiv njih, zato što su molili za Njegovo pomilovanje i oprost svojih grijeha. Ovo jasno pokazuje da nije bio cilj islama da stavi bilo kojeg nevjernika tek kao takvog na smrt, nego da je on bio voljan da oprosti čak kad je grijeh bio smatran zaslužnim smrti.
Islam je trebao da se bori sa drugim teškoćama. Vjerska predrasuda je bila tako jaka u to vrijeme da, ako je član nekog plemena prihvatio vjeru islama, on je bio ili stavljen na smrt ili mu je prijećeno smrću, i proganjanje je bilo tako oštro da je tome život izgledao teret. Islam se zato morao suočiti sa teškoćom utemeljenja slobode vjerskih obreda i zbog ovog plemnitog cilja on je morao poduzeti ratove.
Sablja za odbranu
Rani ratovi islama podpadaju pod jedan od dva gornja naziva i on nikada nije uzeo sablju za svoje propagiranje ili bilo koju drugu svrhu. Bila su napravljena nastojanja da se izbriše samo njegovo postojanje i odatle i njegov život. On nije uzeo oružje sam od sebe nego je bio primoran da tako učini. On je morao odbraniti sebe i odbiti opasne neprijatelje. Kasnije, kad su njegovi istinski principi bili zaboravljeni, ovo načelo je čitano u drugačijem svjetlu i neznanje je s ponosom gledalo na omrznut životni put. Ali greška ni na koji način ne može biti pripisana islamu. Izvor iz kojeg on teče je čist i neokaljan.
Pogrešan stav o Mahdiju
Da je ovo načelo bilo povezano sa islamskim učenjima od strane pobornika plitke pameti koji se za život čovjeka ne brinu ni toliko koliko čovjek treba da se brine za život vrapca, ne može biti upitna. Ali njih ne zadovoljava nevina krv koja je prolivena u prošlosti. Oni još za svijet imaju krvavog Mehdija i žele da pokažu najružniju sliku islama pred svim narodima, da svi ljudi znaju da je islam uvijek, za svoje propagiranje, morao pribjegavati prinudi i sablji, i da nema djelića istine u njemu da postigne svoju pobjedu nad srcima.
Izgleda kao da oni koji imaju ove poglede nisu zadovoljeni sa poniženjem i propadanjem koji je islam već podnio, nego ga moraju i dalje ponižavati i podvrći ga još većem poniženju. Ovi ljudi su sramota islama. Ali Bog sada želi da islam ne bude obilježen poniženjima i da i dalje ostane pod oblakom. Već je tako potresno naći da je njegovim protivnicima, koji nisu poduzeli teškoću da za sebe istraže stvari, u umove utisnuto da je islam od samog početka koristio sablju da pridoda svojim brojevima.
Očistiti licu islama
Krajnje je vrijeme da sve ove niske optužbe budu očišćene sa lica islama. Ako se hodže ujedine da iskorijene zlo između muslimana, oni će učiniti trajno dobro, i podijeliti blagoslov na svoje surevnosnike. Ovakvo tumačenje načela islama će dalje otkriti ljepote te vjere opštoj javnosti, i odvratnost koju su njegovi protivnici stvorili zbog pogrešnog shvatanja će biti preokrenuta u divljenje. Kad su oblaci prašine očišćeni, oni će biti u stanju da prime njihovo svjetlo od izvora svjetla. Očito je da niko ne može prići krvavom ubici. Svako ga se boji, žene i djeca strepe kad ga vide, i on izgleda kao lud čovjek. Protivnik drukčije vjere ne može čak provesti noć sa njim, da on ne bi izabrao da bude gazija po cijenu njihovog života.
Ovakvi se događaji svakodnevno zbivaju među neukim ljudima granica, i jedan krvavi mrtvi se smatra dovoljnim da dadne pravo ubici na džennet i na njegove mnogostruke blagoslove. Sramota je za muslimane da strane rase ne mogu sigurno živjeti kao njihove komšije. Oni im ne mogu vjerovati ni jednog momenta i teško da očekuju ikakvo dobro u vreme potrebe. Oni se ne smatraju sigurnim među njima i zgražaju se nad skrivenim vjerovanjima gazijizma.
Iskustvo
Jedan primjer se desio nedavno ovdje u Kadianu, 20-tog novembra prošle godine, kad je ovdje došao jedan Evropljanin. Upravo u to vrijeme jedan broj mojih sljedbenika se sakupio zajedno i razgovor se vodio o vjerskim predmetima. Putnik je stajao odvojeno od skupa i obratili smo mu se učtivim riječima. Izgleda da je on bio oštrouman. On je tvrdio da je vidio mnoge muslimane koji su počinili zvjerska djela ubistva protiv kršćana. Spomenuo je nekoliko posebnih primjera u kojima je bila pokazana ovakva grubost. Onda mu je bilo objašnjeno da ovaj, Ahmadija pokret u islamu, prezire ovakva načela i mrzi ovakve doktrine i ne voli njihove sljedbenike. Ovaj pokret je pred sebe stavio plemeniti cilj iskorjenjivanja ovog zla. Poslije ovoga se osjećao zadovoljan i ostao ovdje preko noći.
Ovdje je pouka u ovoj priči za hodže koji su za džihad. Rast ovakvih strašnih načela među muslimanima, napravio je trajnu prepreku putu islama i stvorila je odvratnost prema islamu u srcima drugih naroda. Oni više nemaju pouzdanja u njihovo saosjećanje dok opasna načela džihada stiču njihovu naklonost. Oni ne mogu formirati povoljno mišljenje osim o takvim od njih koji ne vode strogo islamski život i nisu vrlo obzirni o svojim vjerskim vjerovanjima. Za sva ova nerazumijevanja niko nije odgovoran do sami muslimani.
Krivnja lišavanja cijelog svijeta prepoznavanja islamskih istina leži na vratima hodža koji uče načelo odbojno prirodi čovjeka. Kako vjera može biti od Boga, čija učenja su trebala sijevanje sablje da dobije ulazak u ljudska srca? Ovakva razmišljanja su bila dovoljna da ljude zadrže od prihvatanja istine. Istinska vjera je ona koja je zbog svoje svojstvene odlike i moći i svojih ubjedljivih dokaza moćnija od najbritkije sablje, ne ona koja za svoje postojanje ovisi o čeličnom oružju.