Žalosno je da je islam, religija mira, nade, dobre volje i bratstva bila tako loše okaljana od počinitelja raznih terorističkih djela i barbarstva kakvo je viđeno 11. septembra 2001.
Svrha ovog predstavljanja je da pokažemo učenja islama tako da manifestacije raznih terorističkih djela budu u potpunosti razotkrivena u svjetlu islamskih učenja pod čijim zaklonom su ova djela počinjena.
- Diplomatski imunitet i etika rata u islamu.
- Islamski džihad.
- Mir i međunarodni odnosi u islamu.
DIPLOMATSKI IMUNITET I ETIKE RATA
Prema islamskoj Časnoj Knjizi – Kur'anu, Bog je dao čast svakom pojedincu bez obzira na boju kože, rasu, nacionalnost, itd. Sloboda je jedan od najvećih Božijih blagodati i njeno lišavanje je velika bijeda. Pod islamskim zakonom, niko ne može biti napravljen zarobljenikom bez pravednog povoda. Zatvorenici samo mogu biti uzeti u slučaju valjano proglašenog rata ili bitke a ne iz bilo kojeg drugog razloga ili pod ikakvim drugim izgovorom. Časni Kur'an naročito tvrdi:
Ne priliči Poslaniku da ima zarobljenike dok se ne zauzme u valjanoj borbi u zemlji. Ako uzmete zarobljenike, osim u valjanoj borbi, bit ćete smatrani da želite dobra ovog svijet, dok Allah za vas želi ahiret. Allah je Moćni, Mudri.[1]
Ovaj ajet presijeca u korijenu ne samo praksu robova u godinama koje su prošle, nego takođe ruši bilo kakvo pretpostavljeno opravdanje modernog doba za uzimanje talaca i otimanje nevinih ljudi koji nisu uključeni u stvarnu borbu.
U svom oprosnom govoru Časni Poslanik islama je dao posebne upute u pogledu lijepog tretmana koji treba da bude dodijeljen zatvorenicima. Časni Poslanik je rekao:
”O ljudi, vi još imate u svom posjedu neke ratne zatvorenike. Ja vas zato savjetujem da ih hranite i odijevate na isti način i stil kao što hranite odijevate sebe… Zadavati im bol i teškoću nikada ne može biti tolerisano…”
Preciznije naredbe o moralu rata i tretmanu zatvorenika sadržane su u petom ajetu četrdeset sedmog sureta Kur'ana. Ovaj obuhvatni ajet može biti slobodno prepričan kako slijedi:
”Kad se zauzmete u redovnoj bici, ona treba da bude vođena hrabro i nepopustljivo. Rat može biti nastavljen dok mir i sloboda savjesti ne budu utemeljeni. Zatvorenici treba da budu uzeti razborito. Slobodan čovjek ne može biti lišen svoje slobode bez pravednog i razumnog povoda. Kad je rat završen, zatvorenici treba da budu oslobođeni, kao djelo naklonosti, ili po uzimanju otkupa ili pregovorom uz razmjene.”
U historiji islama svi ovi metodi su bili korišteni za oslobađanje zatvorenika. Neobičan metod da se dobije oslobađanje je bio taj da obrazovani zatvorenici mogu učiti čitati i pisati one koji su bili nepismeni, uz naknadu za otkup. Ovaj ajet dalje udara na srž onih koji hoće da opravdaju terorizam modernog doba u ime i pod zastavom islama.
Diplomate su privilegovani ljudi u islamskom sistemu. Oni uživaju puni imunitet (oslobađanje). Oni nisu podvrgnuti političkom iskupu, bez obzira kako vrijedan slučaj možda bude, i njihova otmica je odvratan grijeh. Oni ne smiju biti ubijeni, uznemiravani ili zlostavljani. Postoje brojni primjeri iz života Časnog Poslanika koji ilustruju primjenu ovih principa.
Ovako su islamske pisane naredbe i upute Časnog Poslanika islama u pogledu diplomatskog imuniteta oslobođeni od dvosmislenosti. Ukratko, uzimanje talaca i zlostavljanje izaslanika i privatnih stanovnika u bilo kom obliku i formi je potpuno strano učenjima i načelima islama. Drugim riječima, filozofija islama potpuno odbija terorizam.
KONCEPT DŽIHADA U ISLAMU
Kroz uticaj nekih sfera (bitnih okolnosti), zapadni svijet zamišlja pogrešan koncept džihada. Riječ džihad dočarava viziju marširanja bande (skupine) vjerskih fanatika sa neuređenim bradama i usijanim očima, vitlajući sabljama i napadajući nevjernike.
Džihad u islamskoj terminologiji znači učiniti napor, nastojati i boriti se na plemenitom putu. Tokom stoljeća ovo značenje džihada je bilo zatrto ili u najmanju ruku razvodnjeno. Ova kritična naredba u islamskom svijetu zahtijeva oživljavanje i ponovno vraćanje istinskog i prastarog značenja džihada.
Džihad može biti podijeljen u dvije velike kategorije:
- Prva je džihad-i-ekber. Ovo je džihad protiv samog sebe da obuzda griješne sklonosti, to jest čišćenje sebe. Ovo je najteži džihad i zato je on u terminima nagrada i blagoslova najviša kategorija džihada.
- Drugi je džihad-i-asghar. Ovo je džihad sablje. Ovo je zajednički (javni) džihad i predpostavlja određene specifične uslove. Kur'an govori o borbi samo protiv onih koji prvi napadnu muslimane i ovo je taj uslov, takođe postavljen u drugim ajetima Časnog Kur'ana.
Tako zvani ajet sablje u islamskoj knjizi je često uzet izvan konteksta kao da usađuje odreda masakr svih nevjernika. Kur'anske riječi kao što su ’ubijajte gdje god ih nađete’ primjenjuje se samo u slučajevima gdje je neprijatelj prvi napao muslimane i vrijedi za one nevjernike i neprijatelje koji krše svoje zakletve i čvrste ugovore. Oni ne vrijede za neizazvane ratove i bitke.
Tumačiti ove ajete na bilo koji drugi način bila bi karikatura uzvišenih ideala islama. Nema ni jednog primjera u životu Časnog Poslanika gdje je on bilo kome ponudio izbor između sablje i islama.
Zapadna sredstva informisanja i čak neki učenjaci ponekad zanemaruju razliku između ova dva aspekta džihada. Mora biti zapamćeno da Časni Kur'an ne pravi džihad, sveti rat, u kontekstu vjerske odredbe. Izreke i tradicija Časnog Poslanika to prevodi u formulu za aktivnu borbu koja stalno i netačno teži prema borbenom uzrazu. Terorizam modernog doba je suprotan odredbi istinskog duha islamskog džihada.
Predstavljanje islama kao grube i okrutne religije koja sebi daje pravo da izaziva neopravdano ljudsko stradanje i uništenje pod maskom Božijeg ovlaštenja, nije vrsta islama koju nalazimo u Časnom Kur'anu i u propisima Časnog Poslanika Muhammeda s.a.v.s.!
MIR I MEĐUNARODNI ODNOSI U ISLAMU
Među Božijim atributima, Časni Kur'an spominje da je On Izvor mira i Davalac sigurnosti (59:23). Utemeljenje mira i održavanje sigurnosti mora, zato, biti stalni cilj svih muslimana i ne muslimana. Svako nastojanje i aktivnost koji remete mir, u islamu je strogo osuđena. Mi nalazimo posebne naredbe u Časnom Kur'anu:
”I ne stvarajte nered na zemlji nakon što je ona dovedena u red…”[2]
Smutnje i zloba su osuđeni u nekoliko drugih ajeta i muslimanima je naređeno da u cjelosti rade za mir.
Islam skreće pažnju činiocima koji teže da remete i uništavaju mir i red, i kudi ih. Prevlast jedne grupe od druge u unutrašnjom djelokrugu ili jednog naroda nad drugim u međunarodnom djelokrugu je snažan uzrok remećenja mira i zato je strogo osuđen.
Ekonomsko iskorištavanje jednog naroda ili zemlje od strane druge neizbježno vodi prevlasti od strane eksploatatora, i razvija se u potencijalnu prijetnju za mir. Časni Kur'an zabranjuje ovakvu eksploataciju i ekonomija zasnovana na eksploataciji ne može biti korisna u svojim ishodima, niti može ustrajati.
Islam zamišlja udruženje jakih i stabilnih država sprijateljenih zajedno u provođenju mira, slobode savjesti i promovisanje ljudske dobrobiti. Možda treba da budu uspostavljeni ugovori ili obaveze između nacija, što treba da bude urađeno na jednostavnom jeziku i ne treba da bude izigran ili odbačen pod izazovom osiguranja nekih prednosti. U slučaju teškoća i svađa, dužnost je musliamana da naprave mirnu nagodbu i pomirenje.
Časni Kur'an uči da je Bog, od vremena do vremena slao Svoju objavu svim narodima. Mnogi od poslanika starog Testamenta su spomenuti imenom, a tako i Isa a.s., koji je sa drugim poslanicima počašćen i poštovan od svih muslimana. Zaista, Kur'an dž.š. traži vjerovanje u istinitost svih poslanika. Islam je tako jedinstven i različit u traženju tvrdnje u sve poslanike gdje god da su se pojavili i zato teži da dovede do pomirenja između sljedbenika različitih vjera i da utemelji osnovice poštovanja i časti među njima. Kur'an kaže:
”Zaista, oni koji vjeruju i koji su Jevreji i kršćani i Sabijci – ko vjeruje u Allaha i sudnji dan i čini dobra djela, imat će svoju nagradu kod svog Gospodara, i oni neće imati straha, niti će se žalostiti.”[3]
Ista poruka je ponovljena u 5:70. Temelj jedinstva sljedbenika svih religija je posebno naglašen u Časnom Kur'anu i stvaranje nesloge i nejedinstva terorizmom ili na drugi način nema mjesta u islamu.
U domenu međunarodnih odnosa, vjera i unutar vjerski odnosi zauzimaju važan položaj. Nažalost, prilično je malo pažnje posvećeno ovom aspektu ljudskih odnosa. Umišljeno je da je vjera privatna stvar za svakog pojedinca i zato ne treba da ima direktne veze sa političkim, društvenim aspektima života. Ovo predpostavljanje nije opravdano.
Islam kao vjera u jednakost, nije samo lična vjera, nego sve obuhvatni zakonik vrijednosti i vladanja. Islam je, i bit će, vitalni činilac u ljudskim odnosima i tu je dobra osnova nade koja naprednjački može postati više djelotvorna u poticanju jedinstva i sloge radije nego da i dalje bude traženo na strani vjerskih i političkih vođa da postignu taj cilj.
Ja moram zaključiti govoreći: bio mir ili rat, djela terorizma nisu samo osuđena u islamu nego su isto tako oštro deklarisana da su strana učenjima islama koji u stvari znači mir kroz pokornost volji Boga, Gospodara svih ljudskih bića. Samo kroz povođenje Božijim zakonima mi se možemo nadati da postignemo ideal sigurnog svijeta slobodnog od terorizma.
[1] Časni Kuran 8:68
[2] Časni Kur'an 7:57;11:86;29:37
[3] Časni Kuran 2:63