Ptanje:Vidimo da se evropske nacije udružuju i formiraju Evropsku Ekonomsku zajednicu. Htio bih da znam prednosti i nedostatke po Evropsku uniju i cijeli svijet?
Odgovr halifatul Mesije IV r.h.: Kao prvo prednosti, dobre vijesti. Umovi koji su skovali ovaj plan su se nalazili između dva svjetska rata. Evropa kao kontinent sačinjen od tako mnogo odvojenih država sa odvojenim vlastima, bez obzira na uloženi trud, uvijek će se raspadati na temelju problema ekonomske prirode koji utiču na države i njihov međusobni odnos. Ove se oduvijek dešavalo, i ukoliko problemi nastave sa rastom oni ako ne uvijek, onda najčešće, rezultiraju ratovima.
Oni mora da su izučili historiju i kompletnu pozadinu, razloge zbog kojih su se ovi ratovi desili, morali su primijetiti da se čini kako je Njemačka centar kompletnog problema dok god Njemačka ima tu sposobnost pravljenja velike moćne ekonomske mašinerije i dok time predstavlja prijetnju ekonomskim interesima drugih država i skuplja toliko snage, koja im daje mogućnost da se osvete ostatku Evrope za ono što su oni njima radili u prošlosti.
Oni mora da su pomislili da je ovo logičan i neizbježan zaključak, koji bi radio na isti način kao što je radio ranije. Dakle, prvi odgovor na ovo pitanje dat je od strane Čerčila, a nalazi se u njegovim memoarima iz Drugog svjetskog rata. On je rekao i predložio Ruzveltu i Staljinu, da dok god je Njemačka ujedinjena, ona će uvijek predstavljati prijetnju miru, te da je potrebno podijeliti na dva dijela. Dobrovoljno je dao polovinu Rusiji. Rekao je, uzmi pola i radi šta god želiš, mi ćemo imati kontrolu nad drugim dijelom i branit ćemo je, a polarizacija će početi. Rekao je, ne u ovako mnogo riječi ali je ipak rekao veoma jasno, da kako bi se održao mir u Evropi apsolutno je neophodno da se ova država podijeli na dva dijela i da podjela mora uroditi polarizacijom. Ovim bi se stvorila situacija u kojoj je Nijemac protiv Nijemca i to bi dalo mir ostatku Evrope ili garanciju mira za njih. Ali, vremena su se promijenila, i ova podjela više nije odgovarala političkoj i svjetskoj sceni, uključujući i Ameriku. Kako je Berlinski zid srušen, možemo vidjeti, da je do tog trenutka Evropa zasigurno morala shvatiti plan. Padom zida im je to postalo apsolutno jasno ali nije Evropi ukazano na to tek i samo tada. Moralo je biti iskalkulisano mnogo ranije da ovi ljudi, ukoliko ostanu podjeljeni i jedna polovina bude data USSR-u mogu uništiti mir za čitav svijet, jer su veoma posebni ljudi, vrlo vrijedni i disciplinovani. Oni će odigrati vitalnu ulogu u korist USSR-a, u sljedećem svjetskom ratu, kad god se on desio. Ovako su već imali drugo mišljenje o ovom problemu.
Ovi faktori doveli su do koncepta ujedinjene Evrope sa Njemačkom u njoj kao jednim entitetom. Dakle, ne nezavisnom, nego kao dijelom ujedinjene Evrope. Drugo su bila ekonomska primoravanja, koja su bila više vezana za vanjski svijet nego za interne zahtjeve. Njemačka se mogla ekonomski takmičiti sa ostatkom Evrope, ali to nije bio problem. Problem je što sa Amerikom sa jedne strane i Kinom i Bliskim istokom sa druge strane, evropske države ne bi individualno mogle izgraditi svoje ekonomije tako moćnim da bi se mogle takmičiti sa Amerikom i Bliskim Istokom kao individualne nezavisne i male države. Tom logikom je bio neophodan ekonomski plan prema kojem bi ekonomska moć ujedninjene Evrope mogla stajati na svojim nogama i imati priliku za fer takmičenje sa ostalim velikim svjetskim državama na svjetskom tržištu. Ovo mora da je bila veoma moćna ideja koja ih je nagnala da osnuju svojevrsno ujedinjenje. Tu su i ostali manji faktori koji podrazumijevaju svojevrsne povlastice kao što su putovanje kroz Evropu bez mnogo problema oko pasoša i viza i prezentovanu viziju u kojoj evropljani mogu i treba da dijele i zajednički uživaju u svemu što imaju. I ovo je zaisigurno imalo psihološki uticaj na uspjeh stvaranja ove ideje. Ovo su pozitivne stvari zar ne?
Loša stvar je što je ovaj plan već rezultirao ljubomorom koju su pokušali izbjeći.
Kao prvo, ovo nije dovelo u fokus pažnje činjenicu da je lojalnost, nacionalna lojalnost u Evropi ukorjenjena tako duboko u njihovoj historiji i razmišljanju da je prosto nemoguće odvojiti korjenje njihovog nacionalnog rasta i posaditi ga negdje drugo u sklopu bašte sa novim korjenjem. Ova nova identifikacija sa Evropom je veoma ozbiljan problem, pogotovo za Britance jer oni imaju veoma slavnu prošlost nezavisnosti diplomatije koja može da se nosi sa bilo kojom, bilo kojeg drugog naroda u svijetu, i više od toga. Politički svjesni ljudi ovog svijeta to znaju i složili bi se sa ovom tvrdnjom da je politička svijest britanaca i diplomatija, duboko ukorjenjena u historiji kolonizacije i nijedna druga nacija nije jednaka njima po ovom pitanju. Zbog ovoga je Amerika, iako je velika država, uvijek bila ovisna o Britanskim savjetima sve do dolaska gospođe Tačer. Tad je započela nova Era britanskog popuštanja i prepuštanja prava superiornosti, diplomatije i svjetske politike, starijem bratu, Americi. Ovo je naravno naišlo na neodobravanje od strane mnogih političara koji su pokušali vratiti vlastiti identitet.
Uprkos ovom naginjanju ka Americi, koje je prouzrokovalo previranja u mnogim dijelovima britanskog društva, oni znaju jednu stvar, i to je sigurno: historija ih je stavila u ruke Amerike više nego u ruke Evrope. Amerika pripada više Britaniji nego bilo kojoj drugoj evropskoj zemlji, pod Amerikom podrazumijevam i Kanadu.
I one imaju prirodnu naklonost jedna prema drugoj, osjećaj duboke asocijacije – tako da je Britaniji veoma teško da zanemari te historijske poveznice i stvara odnosno prihvati novi identitet za sebe, koji je ograničen na Evropu. Kada bi prihvatili taj identitet morali bi i svojevoljno prepustiti prava nezavisne nacije, iz razloga jer će se većina evropskih država grupirati protiv Britanije jer duboko u sebi nose neprijatan osjećaj iskustva historijske superiornosti britanske politike i ponašanja prema vlastitoj volji. Ove misli nisu tek dovedene u fokus i ne bivaju prihvaćene kako ja objašnjavam već srastaju sa ljudskom svjesti vremenom, a ljudi toga nisu ni svjesni. Nešto uznemiravajuće se dešava Britancima. Pred njima je odluka: da li da se odreknemo historijskog autoriteta koji smo stekli uz toliko uloženog rada i truda u prošlosti? Bit će lobiranja; francuskog, njemačkog, ovog i onog lobiranja. Čemu to sve, kada se kontinent kao cjelina smatra predstavnikom evropske zemlje Britanija je naravno ostrvo, prihvaćeno kao evropsko ali ipak kao posinak. Ovi faktori će igrati ulogu u budućnosti I nemoguće je zaobići ih.
Druga loša stvar je što će se u Evropi stvoriti netrpeljivost ka Americi, s vremenom koje prolazi američki autoritet će oslabiti, i kako evropljani budu rasli u svojoj ekonomiji, odbacit će, nazovimo to pritisak autoriteta koji Amerika upotrebljava nad Evropom.
Potome, utrka za tržištem, ako utrke ne bude među zemljama unutar Evrope, bit će utrka između Evrope kao cjeline i Amerike. Amerika će zaobići Evropu i privući Japan, Koreju i neke od država Istoka bliže sebi kao protutežu gubitku autoriteta u Evropi. Svjedočit ćemo velikim promjenama u budućnosti. Ekonomsko rješenje će se pretvoriti u ekonomski problem, čitavog svijeta.
Sljedeći problem je Rusija. Ona ne može biti pridružena Evropi, kao jedinstven evropski entitet koji gubi svoj identitet. To nije moguće. Historija Rusije kazuje da je ona uvijek bila nezavisna dok je bilo britanskog kraljevstva, bilo je i ruskog carstva. Također Rusija se uvijek slagala sa manjim zemljama oko sebe malim, ali ekonomski vrlo moćnim zemljama budući da ovise jedni o drugoj ekonomski, i ne mogu jedni bez drugih. Njihova industrija je kroz komunistički period tako dobro dizajnirana i isplanirana ili loše dizajnirana i isplanirana – da je jedan dio USSR-a produkcija, a drugi industrijski dio tako da ne mogu preživjeti jedno bez drugog. Tako na primjer, sirovine i hrana potiče iz muslimanskih zemalja npr. Kazahstana itd. ali se obrađuje u Rusiji, a ne u SSSR-u kao cjelini. Sve se odvija u SSSR-u ali odvija se u Rusiji kao centralnom entitetu.
Nakon što prebole šok promjene osamostalit će se u svojoj ekonomiji i smirit će se. Stvorit će nove jedinke na vratima Evrope sa tako jakom ekonomskom mašinerijom, da je sada nepojmljiva – a pravu snagu te mašinerije vidjet ćemo sa početkom njenog djelovanja.
Jer ekonomska mašinerija USSR-a je visoko tehnološka. Ako pričamo o tehnološkoj i naučnoj edukaciji, Evropa se ne može takmičiti sa USSR-om u dijelu fundamentalne industrije. Mogu što se tiče sofisticiranih predmeta za svakodnevnu upotrebu kao što je odlična odjeća, prelijepi automobili i svakojake udobnosti. Rusija se sa tim ne može takmičiti.
Ali Rusija ima mnogo više naučnika fokusiranih na sferu industrije, nauke i tehnologije nego bilo koja druga država u Evropi. Dakle nakon sto se ekonomija ustali, oni će se pretvoriti u veoma jaku ekonomsku mašineriju. Prethodno nije uspjela u pokušaju da izvrši uticaj jer je većina proizvodnje bila usmjerena na ratnu mašineriju ali ukoliko nema više prijetnje rata, a to će se pokazati istinom u narednim godinama u početku, zatim će se prijetnja vratiti kasnije ali to početno uklanjanje neposredne ratne opasnosti će pružiti Rusiji ultimativnu prednost da preokrene svoju industriju i usmjeri je na nešto od svakodnevne koristi. Do sada im je ta mogućnost bila uskraćena i zato su toliko patili ali neće više biti tako. Smjena se već dešava. Ovi i mnogi drugi faktori govore o maglovitoj budućnosti u relaciji sa instant prednostima koje možemo vidjeti.
Slika: Freepik.