Ispitivač: Postoje mnogi ljudi koji nemaju unutarnji mir. Šta islam kaže o tome?
Hazreti Tahir Ahmad: Ideja “unutarnjeg mira” je nešto što nije ispravno definirano.Ako je dobro definiran onda ne možete pokušavati ostvariti to. Mir je pojam koji se razlikuje među različitim školama filozofije.
Različito gledište o miru
Na primjer, jogijski mir ima drugačije značenje. Misli se na to da samo vježbanjem ili prodiranjem dublje u nečiju dušu osoba može naći sebe bez agitacije. Dakle odsustvo agitacije u čovjekovoj želji naziva se mirom. Sličan koncept mira se nalazi u budizmu kao i u nekim drugim kineskim religijama.
Na primjer, u taoizmu, mir znači prodiranje dublje u nečiju dušu dok ne udari na fontanu istine. Dakle ono što se naziva budom u budizmu, naziva se Tao u taoizmu, što znači istina koja se nalazi u svakoj prirodi – pa kada dosegnete istinu dosegnuli ste mir.
Ovo je različito gledište o miru koje se nalazi u različitim orijentalnim religijama. Kako god, u glavnim religijama koje je objavio Bog, a to su judaizam, kršćanstvo i na kraju islam, mir nije samo jedno dimenzionalni ili individualni koncept.
Istinski mir
Mir je prvo biti odmoran od vlastitih želja i ambicija i imati vlastiti balans, što je stvar unutrašnjosti, a potom drugo, imati mir sa okolnim svijetom i osigurati svakoga da jedan ne predstavlja prijetnju drugom – „nikakva opasnost neće proizići izmene u drugom smjeru”. To je širi pojam mira koji nalazite u glavnim religijama. Uovom konceptu mira, niko ne može biti u miru sa samim sobom ukoliko nema mira svojim komšijama i sa drugima. Ovo je također koncept mira u islamu.
Koncept mira u islamu
U islamu koncept mira je dvojezičan. Prvo biti u miru sa Bogom, a potom biti u miru sa samim sobom i sa ostatkom svijeta. Koncept mira u islamu je najopsežniji od svih religija i filozofije koje sam upravo spomenuo i ključ toga upravo leže u činjenici da u islamu svjetski mir ne znači samo odmor, ili imati savršen kompromis sa ostatkom svijeta. Također znači strpljenje,podnošenje.
Značenje ove jedne jednostavne riječi ima dva aspekta. Jedan je mir uobičnom značenju a drugo je mir u smislu prepuštanje.
Pa prema kur'anskom pojmu mira ni jedan mir na svijetu se ne može shvatiti, da ne spominjem njegovou spostavljanje ljudskim naporima. Ne može se čak ni teoretski shvatiti bez ljudskog pronalaska Boga, Tvorca, bez prepoznavanja ruke Stvoritelja univerzalno u prirodnom radu. Dakle, kada čovjek prepozna Gospodara, onda drugi korak je biti umiru sa Njim i ovaj mir ima ovo dvojno značenje.
Mir sa Bogom
Prvo, vi ne radite ništa što stvara razdaljinu između vas i Stvoritelja i drugo prepuštanje. Pa oba ova značenja pridružuju se ovoj fazi. Prepuštanje Božijoj volji je jedino sredstvo za postizanje mira sa Bogom i to je izjava koja je dokazana ljudskim iskustvom.
Ima duboku mudrost koju je univerzalno iskusio čovjek. Ukoliko su djeca u miru sa njihovim roditeljima,nemoguće je za njih da ispune njihove narudžbe i želje a ipak biti u miru. Dakle,ukoliko kopate dublje u značenje mira shvatit ćete da mir znači prepuštanje. Ukoliko se prepustite autoritetu ili volji ili želji nekoga drugog toliko da ništa u vama nije u ratu sa željom, voljom ili načinom života ili stila nekoga koga volite (bit ćete u miru sa tom osobom). Sve dok ne radite ovo ne možete imati mir.
Tako da u islamu putovanje ka miru počinje s postizanjem mira sa Gospodarom, Stvoriteljem i radi ovoga vi morate shvatiti Njegove osobine. Moramo znati ko je On, i ovo se u islamu ne može postići kroz kopanje duboko u sebe jer možete napraviti mnogo grešaka.
Ako postoji Bog,on mora biti vanjska stvarnost. Ako je On vanjska stvarnost, onda se On mora upoznati sa čovjekom i to se upravo desilo u svim Božijim religijama – to je bio Bog koji je objavio Sebe čovječanstvu. Nikada to nije bio muškarac ili žena koji su radi svojih ličnih napora dosegli Boga, bez Njegove pomoći. Prvo toliko treba razumjeti.
Mir sa ostatkom svijeta
Poslije ću preći na drugi dio pojma mira, mira u osobi i mira među ljudima.
Ispitivač je postavio vrlo duboko pitanje i dati kratak odgovor je veoma teško. Tako daću pokušati izgraditi odgovor malo po malo, u različitim dijelovima. Nadam se da ćete biti sa mnom i razumjeti da vaše pitanje treba biti odgovoreno logički, detaljno sobzirom na različite aspekte.
Prije svega, vraćam se na ideju pronalaženja mira sa Bogom. Zašto je ovo neophodno? Zašto mir ne može biti uspostavljen bez okretanja Bogu. Bog je krajnja stvarnost, koji je stvorio ljudska bića prema vlastitim osobinama i mir znači potpunu ravnotežu između ljudskih osobina i osobina Boga. Kada nema trenja u bilo kojem aspektu ljudskog ponašanja uzrokovanih u suprotnosti s Božjim osobinama, ovo je onda krajnji mir. Niti jedna druga definicija mira ne može biti dobra osim ove koja može biti objašnjena i koja pokazuje širinu, ali ja pokušavam dati kratki odgovor i upravo zato to tvrdim.
Ukoliko se dublje zamislite o ovom pitanju siguran sam da ćete se složiti sa ovom tvrdnjom da ljudske osobine jedino mogu naći mir kada nađu sebe u jednoj od Božijih osobina. Kad god se dva pridruže oni postaju živi i tu je mir. Kada god su oni u ratu, tu je trenje, i tu je poremećaj koji su izazivali ljudi koji uzrokuju poremećaje u ljudskim odnosima sa svakim i u međunarodnim odnosima među ljudima i državama.
Ja mogu objasniti to pokazujući vam kako ljudske osobine mogu postati jedno sa osobinama Boga. Ali šta mislim ovim? Svi znaju da skoro u svim religijama Bog je definiran sa Njegovim osobinama podjednako u svim religijama. One se razlikuju podrugim stvarima, ali pojam Boga se izražava savršenom dobrotom. Niti jedan propustse ne može pripisati Božijim osobinama ili ponašanju, pojmom Boga u bilo kojoj religiji.
Svi generalno tvrde da je Bog istina. Svi generalno tvrde da je Bog pravedan.Svi tvrde bez izuzetka da je Bog samilostan, milosrdan, Onaj koji prašta.
Sada ovo su osobine koje sam imao na umu kada sam rekao ljudske osobine moraju biti jedno sa Božijim osobinama i tako nikada nećete pogriješiti o miru.
Počnimo sa istinom.Tek kada čovjek postane istinit može pronaći mir sam sa sobom, u protivnom on može tvrditi da je nešto dok duboko u sebi zna da nije ništa. Uvijek će biti suprotnosti između čovjeka i njegove duše sve dok ne postane istinit. Tako da je istina najvažniji osnovni prvi korak prema miru i ovo je značenje postajanja sličan Bogu. Ne možete biti Bog, ali možete imitirati Boga u svim Njegovim dobrim osobinama koje smo mi primili od Boga kao Njegova stvorenja, i kada postanete iskreni prema samom sebi samo onda ćete biti u stanju biti iskreni prema svojoj djeci, supružnicima, rodbini i vašem društvu i kada povećate ulogu ovog jednostavnog faktora, onda narodi mogu postati iskreni jedni prema drugima.
Čak i ako ste zaboravili sve druge Božije osobine,ako ste samo iskreni, onda ćete shvatiti da mir u vama nije ograničen, izolirano iskustvo osobe u sebi. U trenutku u kome je on dosegao mir u sebi kroz imitiranje Boga, on je odmah predstavljen kao iskreni sluga, kao skromno Božije stvorenje. Uveden je kao takav kroz njegove osobine u sve ono što ga okružuje, bez obzira da li je neko u vezi s njim ili ne. Ukoliko je neko iskren onda će on biti prepoznat kao pobožna osoba od strane svih onih koji hoće da vjeruju u Boga ili ne vjeruju u Njega,jer osobina istine je sama po sebi pobožna. Čak i ateisti prihvataju istinu – znaju da je to dobro.
Tako da biti pobožan, ali ponizan, pokušati doseći Njegove osobine je jedini put ka miru koji se savjetuje i koji ne postaje ograničeno iskustvo unutar čovjeka. To postaje univerzalno zajedničko iskustvo između ljudi u istom društvu i među ljudima različitih nacija.
Opet, naglasit ću da je to jedina formula za stvaranje univerzalnosti u čovjeku. Bez stvaranja univerzalnost u čovjeku nemoguće je sanjati mir i ova univerzalnost se jedino može postići kroz Božju sliku koja je univerzalna. Kroz Njega, čovjek može postići takve osobine kao što je univerzalna ljubav, tako da ljudske zajednice, rasa,mogu postati jedna vrsta ako ljudska rasa prepusti se volji Boga i postane ili pokuša postati slična Bogu. Ovdje susrećemo dva različita značenja mira, koja su: mir u običnom smislu i mir u smislu prepuštanja.
Izvor: The Review of Religions (Pregled religija), februar 1997.godine.