Zašto je bitno da ljudska bića imaju pomoć poslanika i zašto poslanici imaju određene nazive i denominaciju koja im je pripisana?
Zašto čovjek mora vjerovati u poslanike?
Postavljeno je pitanje, ako je poslanik rođen među muslimanima zašto bi kršćani trebali promijeniti njihovu religiju da bi prihvatili poruku? Isto vrijedi i za hinduse,konfučioniste, sljedbenike zaratustre i mnoge druge.
Zašto bi čovjek trebao biti stavljen na takav sud, ne samo da promijeni način njegovog života nego i dapromijeni i ime religije u kojoj je rođen. Ovo je ustvari osnovna kočnica na putuprihvatanja drugih poslanika. Kako god, pitanje je automatski odgovoreno ukoliko serazumije način na koji Časni Kur'an objašnjava ured poslanstva.
Odlika poslanika
Prema Časnom Kur'anu, teorija poslanstva je da se Bog uvijek prikazuje manifestirajući Se posredstvom onih koje On odabere da im se obraća i On bira samo one ljude koji su mu iskreni robovi. Na primjer, u društvu u kojem većina ljudi nisu istiniti – čak i ako oni direktno ne lažu, ali izmišljaju stvari i pretjeruju – ako Bog odabere određenu osobu da bude poslanik, svjesno ili nesvjesno, kakav će biti rezultat?
Zar Bog ne bi bio pogrešno predstavljen ljudima? Ako on odabere nekog ko nema čvrsto srce i ko ne može izdržati stresne situacije, neće li on izgubiti poruku na pola puta? Tako da Bog mora biti selektivan. On mora odabrati samo takvu osobu koja je sposobna kako mentalno tako i da ima čvrsto srce, da savršeno odgovara ulozi poslanstva. Ovo je način na koji On prema shvatanjima islama odabire Svog poslanika.
Uvjet za vjerovanja
Drugi dio je da bilo koje ime On da religiji, to je samo prolazna stvar. Ono što je važno za čovjeka je da li je neko poslat od njegovog Stvoritelja ili nije. To je jedina stvar o kojoj čovjek treba suditi. Ukoliko se brine o oznakama, onda on diktira svom Gospodaru. On postavlja uvjete Bogu i kaže da ko god dođe mora imati ovaj biljeg ili neće, na primjer, prihvatiti Krista ako je došao s različitim oznakama.
Dakle, onda muslimani ne bi vjerovali u poslanike među kršćanima. Rekli bi da ime religije koja je istinska je islam i tako bi oni prihvatili samo Božije poslanike pod uvjetom da ih šalje njihovim oznakama i nikoga drugog. To znači da vi postavljate uvjete Bogu. Sve što Boga zanima je da želi vidjeti odanost prema Njemu, bez drugih odanosti da stoje na putu.
To je jedino iskušenje na koje On stavlja čovječanstvo i kad god On pošalje poslanika, čovjek je uvijek stavljen na istu kušnju. Neki se pridržavaju vjere ljudi među kojima su rođeni. Oni kažu, kako mi možemo prihvatiti takvu osobu koja je došla iz druge države, druge rase, iz drugačijeg naroda i u ime druge religije kada smo očekivali da dođe neko iz naše religije.
Ovo su prepreke stvorene na putu čovjekovog prihvatanja istine. Tako da samo oni koji su jedino odani njihovom Tvorcu,bez dominacije ikoga drugog ili u ime druge religije, samo oni prihvataju poruku. Zbog ovoga smo dužni tragati za poslanikom gdje god se pojavi. Ali zašto je to tako?
Zašto nam je potreban poslanik
Razlog zašto nam je potreban poslanik je da poslanici dolaze samo tokom izobličenih doba. Pojavljuju se u vrijeme kada čovječanstvo u cjelini, sa izuzetkom nekolicine,okrene leđa svom Gospodaru i počne osjećati ponos znanja; kada se osjeti neovisnim o bilo kojem vanjskom izvoru i smatraju sebe odraslima i većinom kada misli da mu nije potrebna pomoć ili nad prirodno uplitanje. Samo tada Bog šalje poslanike da svede čovjeka na mjeru, sa porukom da se vrati Gospodaru i da mu se pokori, ili će biti uništen kao i cijela civilizacija. I to je upravo ono što se desilo uranijem periodu.
Tu je zabluda od koje danas čovjek pati. Smatramo da smo najnapredniji ljudi na zemlji i osoba koja je pripadala prethodnim generacijama je nazadna. Budući da nije zrela, nije mogla vidjeti stvari tako mudro kao što to mi možemo i nije mogla izabirati jer je bio toliko iza u historiji.
Ova zabluda zbog koje čovijek pati je pogrešna, jer ako pogledate marš čovječanstva i napravite presjek u bilo kojoj dobi historije, kada god napravite presjek čovjek tog doba će biti najnapredniji. Prolazit će kroz isti psihološki kompleks superiornosti, jer za njega vi niste vidljivi. Čovjeku prethodne dobi jedini vidljivi trag je čovjek koji stoji iza njega. To je stanje čovjeka u kakvom je bio prije 4000 godina ili 6000 godina prije. Imao je isti oholi stav i mišljenje da je on na vrh ustvari – prvi u procesiji muškosti.
On misli da pripada ljudima koji su postigli zrelost u smislu ljudske misli i samim tim on je slobodan. Prema Časnom Kur'anu, isto pitanje postavio je faraon prije oko 3000 godina. Zašto trebamo Boga ili Musa a.s. (Mojsiju)?Zar nismo dovoljno zreli? Znamo šta je pogrešno, a šta ispravno. Mi smo sami naši bogovi i mi ne trebamo nekog drugog boga. Isto pitanje su postavljali narodi prije faraona, Nuhov narod kao i oni prije njih. Dakle to je pitanje koje je postavljano ponovno i ponovno.
Međutim, ako prihvatimo da je čovjeku potreban vanjski uticaj, a to je poslanik kojeg mu Allah šalje da ga vodi – on ga treba danas, kao što ga je trebao u prošlosti.
Drugi aspekt s kojeg trebamo pogledati ovo važno i filozofsko pitanje, je da koliko god napredan čovjek bio u odnosu na svoga Stvoritelja, on stoji na istom mjestu neznanja. Kao što je Ajnštajn jednom lijepo rekao, na neki način, ne možete biti bliže Bogu, jer On je neograničen u Svojoj moći i Svojim osobinama. Tako je prema Ajnštajnu, omjer znanja i mudrosti koju ima osoba sa njenim Tvorcem, je matematički isti omjer kakav će imati neznalica sa svojim Tvorcem, jer je čovjek nula u odnosu na beskonačnost Boga.
Dakle, odnos će ostati uvijek nepromijenjen. Koliki god napredak napravite u ovim godinama u odnosu na vašeg Gospodara i Njegovu mudrost, ostajete neznalica, kojoj je uvijek potrebno vođstvo mudre osobe. Taj odnos ne može biti izmijenjen.
Izvor: The Rewiew of Religions (Pregled religija), mart 1994.godine.