Ispitivač: Moje pitanje je o prirodi vjere i prirode stvarnosti. Mnoge religije imaju unutar svojih sistema vjerovanja koji bi vjernici trebali upražnjavati prisustvo Boga. Događa mi se to da je vjera po svojoj naravi, vjera u neviđeno, vjera u nepoznato, a moja poteškoća u razumijevanju ovoga je to, kako se neko može pomaći sa pozicije vjerovanja da bi upražnjavao stvarnost Boga? Gdje se završava vjera, a gdje počinje stvarnost?
Hazreti Mirza Tahir Ahmad: To je vrlo zanimljivo pitanje i treba biti odgovoreno s obzirom na pitanja koja su se pojavila u vrijeme renesanse i s obzirom na to kako su britanski filozofi posebno rješavali ova pitanja. Ali ja ću se vratiti malo dalje. U stvari u 13. stoljeću jedan britanski filozof po imenu Džon Skot [Džon Duns Skot (1265-1308)] prvi je postavio ovo pitanje, iznenađujuće, jer je bio vjernik.
Da bi podržao svoje uvjerenje, on je smatrao da racionalnost i razum imaju prednost nad vjerom, ali nije odbacio vjeru u područje nadnaravnog ili fantazije. Ono što je on rekao bilo je sasvim logično. Njegovo stanovište je bilo, da vjera postaje tako duboko ukorijenjena u ljudsku viziju, um i srce, da ljudi koji imaju takvu vjeru mogu ponuditi bilo koju žrtvu za nju.
U početku vjera mora imati neki fini razlog koji će je podržati. Ona mora imati nešto, kao što je imala prva generacija vjernika, čija snaga uvjerenja ne proizilazi iz puke fantazije. Njihova argumentacija, međutim, ne može izgledati uvjerljivo kada se posmatra sa udaljenosti, na primjer, u današnje vrijeme. Generacije (na početku religije) vjerovali su u stvari za koje su svjedočili da su podržane dokazima koji su se u to vrijeme smatrali dovoljnim.
Međutim, s vremenom aspekt dokaza nestaje ali element vjere se nastavlja. Kao što je vjera nastavljena kroz različite dobi, to je bio izazov s vremena na vrijeme za nove stvarnosti koji se pojavljuju i kada su nove realnosti izazov vjeri, moraju se ispitati s hladnom glavom za i protiv na obje strane, i ako razlog onda odbije vjeru, vjeru treba odbaciti, a razlog bi trebao biti usvojen. Nakon što je studirao filozofiju europske misli o religiji, objavi, razumu i racionalnosti, došao sam do zaključka da je Skotovo gledište u stvari najljepše i temelji se na finom zdravom razumu.
Dakle, ovako to stoji. Ne treba vjerovati ni u što osim ako neko nema razumljiv razlog da vjeruje u to. Bez ikakvog razumnog razloga za vjerovanje, vjerovanje je samo fantazija i ne može izdržati kušnju vremena. To je vrlo važan faktor koji se mora imati na umu.
Sada dolazimo u kasniju fazu, u doba koje postaje udaljeno od vremena početka religija. Ono što se dešava je da sada nema logičnog pravila, razloga ili racionalnosti u zajednički pokrenutom vjerovanju ljudi. Oni nasljeđuju vjeru i kad ljudska bića naslijede vjeru, postoje dvije vrste ljudi koji se pojavljuju – oni koji naginju prema ‘desno’ i onih koji naginju ‘lijevo’. Kada oni koji su svjesni toga da vjera ne može biti u suprotnosti sa stvarnošću, ne pronađu sklad između vjere i stvarnosti, oni počinju naginjati ‘lijevo’ i govore da je to sve hokus-pokus, ili čak i ako to ne kažu u toliko mnogo riječi, njihov život u praksi postaje neispunjen vjerom. Njima vjera više ne postavlja uslove.
Oni koji naginju ‘desno’ su oni koji su u velikoj mjeri nesposobni za rješavanje takvih pitanja u dubini i kao rezultat toga i dalje se vode tokovima, generacije za generacijama. Vjera se s njima nastavlja održavati ali nije čvrsto ukorijenjena jer nije povezana sa razumom. Ali kada god se lični interes pojavi između ispravnog i pogrešnog, takvi ljudi imaju tendenciju uvijek odabrati ‘pogrešno’, jer kada vjera koja nema temeljnih sukoba s ličnim interesima (takvih) ljudi onda uvijek preovlada lični interes. To vodi ka stalnom pogoršanju morala ljudi i dolaze vremena kada vjera leti nad glavama ljudi kao što ne ostaje u dodiru sa ljudskom aktivnošću. Svaka vjera u ovoj fazi gubi svoju moć nad načinom života ljudi. Tada na red dolazi uloga svećenika, u svim religijama ne samo u kršćanstvu. Tada oni prave dogovor u ovoj situaciji između dvije stvari.
Oni kažu: „Dobro, sve dok ne promijenite ime, dok ostajete na mom terenu, to je OK, nastavite tako, radite što želite. Mi ćemo zažmiriti na vaš način života, ali ne suprotstavljajte se dogmi javno i otvoreno. Ako to uradite, onda ćete biti kažnjeni.” To je početak, ali taj strah počinje polako opadati i onda se pojavljuju otvoreni izazovi i nadalje se crkva povlači. Ljudi i dalje ostaju kršćani, ne postaju ni muslimani ni hindusi ili bilo koji drugi. Njihovi „svećenici” onda kažu: „Ukoliko ne želite ostati u crkvi to je OK, ali i dalje ste dobri kršćani, kršćanstvo je duh, nije forma. Trebate vjerovati u duhu kršćanstva i pokušati biti dobari ljudi, to je sve.” Tako da diktiranje religije počinje nestajati, topi se i postaje rijetkost – samo vrijednosti koje nisu toliko bitne. Bolje je ako možete usvojiti ove vrijednosti bez ličnog žrtvovanja. Ipak postoje neki ljudi koji mogu zadržati ove vrijednosti i uz to ponuditi žrtvovanje, ali njihov broj je veoma mali, uski potok ljudi koji idu zajedno. Takvi ljudi su čuvari vjere u stvari.
U načelu se slažem s Skotom. To je moje lično gledište. Ukoliko je vjera uklonjena u korijenu ona gubi opravdanje. Sada, uvjerenje je drugačije, i vjera je drugačija. Pod uvjerenjem mislim na vjeru koja je čvrsto je ukorijenjena u razum i racionalnost. Ova vjera rezultira uvjerenjem.
Dakle, vjera je u početku uvjerenje, nije samo vjera. Postepeno se naziva „vjerom” jer gubi dodir sa stvarnošću i počinje letjeti visočije. Ali u vjerskoj literaturi naravno možete je nazivati (uvjerenjem) „vjerom” i spominje se kao vjera, ali vjera je uvijek drugo ime za uvjerenje, u
početku. Sada, u današnje vrijeme, jer skoro sve glavne religije su se udaljile od njihovog izvora, sumnjam da bilo koja vjerska dogma može imati kontrolu nad ljudskim djelima, osim ukoliko nije izrazito kruta i cilj nije vjerski i pobožan, nego politički. Ima jedino uticaj na ljudske poslove sve dok je objekt materijala svjetovni objekt, na primjer, da ima nacionalni ponos u ime vjerskih entiteta.
To nije pobožnost u poslu, to je ego, nacionalni ego, rasni ego i tako dalje, koji preovladava i koji je odjeven u plašt religije i ima dobro ime. Religija gubi svoju vrijednost i jasan znak toga je kad religijske vođe uzbude ljude na demonstracije, krvoproliće, ubistva ili sabotaže, oni reagiraju. No, kada su pozvani na dobre stvari, da se brinu o siromasima i da se žrtvuju na putu dobrote, oni šute, oni ostaju nijemi. Dakle, ovo je kako ja razumijem taj odnos.
Izvor:
♦ Pitanja i Odgovori- 12.maja 1996. godine u London džamiji.
♦ The Rewiew of Religions (Pregled religija), septembar 1996.godine.
