Činjenica da je Isus sebe smatrao Božijim sinom nije dokaz njegovog božanstva. On je cijelo čovječanstvo smatrao da su Božiji sinovi. On kaže: ‘I ne zovi ocem čovjeka na zemlji, jer je vaš Otac jedan, koji je na nebesima’ (Matej 23:9).
Neki kritičari tvrde da, kako je riječ ‘Bog’ bila primijenjena za Isusa Krista, on stoji jedinstven i božanski, ali ovo ne potvrđuje tu tvrdnju zato što u Exodusu 7:1 stoji da je Bog lično govorio o Musau kao ‘bogu’ Faraonu, a o njegovom bratu Harunu kao o Svom poslaniku. Isus Krist, koji je bio pogrešno shvaćen od Jevreja u vezi sa ovim pitanjem i iz tog razloga su oni bili riješeni da ga kamenuju, objasnio je da je njegova tvrdnja prenesenog značenja, a ne stvarna.
Onda su se Jevreji ponovo latili kamenja da ga kamenuju. Isus im je dogovorio: ‘Ja sam vama pokazao mnoge dobre poslove od moga Oca. Za koji od ovih poslova vi mene kamenujete?’ Jevreji su mu odgovorili, govoreći: ‘Mi tebe ne kamenujemo zbog dobrih poslova, nego zbog bogohuljenja i zato što ti, kao čovjek, praviš sebe Bogom.’ Isus im je odgovorio (navodeći Psalm 82:6): ”Nije li to zapisano u vašem zakonu (da je tamo Bog rekao): ‘Ja sam rekao: Vi ste bogovi?’ Ako je on njih nazvao bogovima kojima je došla riječ Božija, a knjiga ne može biti manjkava, vi kažete: ‘Ti bogohulan’ o onom kojeg je Otac posvetio i poslao u svijet, zato što sam rekao ja sam sin Božiji’? (Ivan 10:30-36).
Izraz ‘Božiji sin’ koristili su Jevreji čak prije pojave Isusa. Zapravo je ovaj izraz vrlo star. U Genesis 6:2 je o sinovima božijim govoreno kako se čovjekove kćeri uzimaju za njihove supruge.
U vezi s Israilom (Israel), poznatog i kao Jakub (Jacob), napisano je: ‘Israel je moj sin, baš moj prvorođeni’ (Exodus 4:22). O Sulejmanu koji je izgradio Božiju kuću čitamo: ‘Ja ću biti njegov Otac i on će biti Moj sin’ (II Samuel 7:14). Pomno proučavanje Starog Zavjeta otkriva da izraz ‘Božiji sin’ nikada nije bio upotrijebljen za Boga da neophodno ukaže jedinstvo s Bogom ili bilo kakav fizički rod i Njegovo potomstvo.
Ovaj izraz je bio obilato korišten za pravedne ljude, za poslanike i kraljeve. Naprimjer, o Davudu je Bog rekao u Psalmu 2:7 : ‘Ti si Moj sin; ovaj dan Ja sam tebe rodio.’ Postavlja se pitanje: Je li Isus uveo bilo kakvu promjenu u značenju ovog izraza? Čak će nam letimičan pogled na Evanđelje reći da nije. On je mirotvorce zvao ‘djeca Božija’ (Matej 5:9). On je naredio svojim sljedbenicima da prakticiraju pravednost: ‘da budete djeca vašeg Oca koji je na nebesima’ (Matej 5:45). Mi čitamo: ‘Budite zato savršeni baš kao što je vaš Otac savršen’ (Matej 5:48). O maloj djeci i njihovom ponovnom oživljavanju se govori kao ‘Božijoj djeci’, zato što su oni jednaki sa anđelima (melecima) (Luka 20:36).
Potpuno je jasno da Isus nikada nije uveo nikakvu promjenu u terminologiju Jevreja i Starog Zavjeta. Izrazom ‘sin Božiji’ on je uvijek mislio na dobrog i pravednog čovjeka. Isus je sigurno bio ‘sin Božiji’ u ovom smislu. On je bio ispravan čovjek, istinski poslanik. Bolno je primijetiti da je bilo uvedeno novo značenje u stari izraz ‘sin Božiji’, koji je Isus koristio simbolično (metaforički) kao što su ga koristili i stari izraelski poslanici. Sada je to počelo značiti Bog ili druga osoba u Božijem poglavarstvu.
Postoje četri načina sinovskog odnosa i to: usvojeni, stvarni, pastorak i metaforički. Isus ne može biti niti pastorak niti usvojeni sin, zato što Bog nema supruge, niti će On biti naslijeđen od bilo koga. Niti Isus može biti stvarni sin, jer on nije od Božijeg sjemena i od Njegove supruge.
Luka tumači da je njegov sinovski odnos metaforički i da znači ispravnost (Luka 23:47 i Marko 15:39). Ako se Isus smatra Božijim sinom u stvarnom smislu zato što je bio rođen bez posredstva muškarca, onda upravo Hebrew 7:1-3 konačno rješava, tojest, uklanja ovaj pogrešan zaključak i zabludu.
Tamo se tvrdi: ‘Za ovog Melchisedee, Kralja od Salema, svećtenika najvišeg Boga, koji je sreo Abrahama vraćajući se sa rituala smaknuća kraljeva i blagoslovio ga; kome je Abraham također dao deseti dio svega: prvo što je, prema interpretaciji, bio Kralj pravednih, i poslije toga, također, Kralj od Salema, koji je Kralj mira, bez oca, bez majke, koji nije imao roda od početka do kraja života; nego stvoren kao sin Božiji; ustrajući neprekidno kao svećtenik.’ Zar nije strano da onaj ko nema roda treba biti isključen iz ‘Trojstva’, a da je uključen onaj koji ima ovozemaljsku majku?
Ponekad se zaključuje da je, kako je Isus tvrdio, kao u Mateju 28:19, ‘ Idite zato i učite sve nacije, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetog Duha’, tako on druga osoba Trojstva. Na prvom mjestu, kao opovrgavajuće ovom, treba primjetiti da je ovaj govor zabilježen samo u Matej i nigdje drugo. Matej je sklon uveličavanju i prema Piksovom komentaru Biblije, značajne su sljedeće zabilješke o izrazu koji je u pitanju: ‘Crkva u prvim danima nije ispunjavala ovu svjetski raširenu naredbu, čak i da su znali za nju. Naredba da krste u trostruko ime ekspanzija je kasnijeg učenja.’
U Ivanu 5:7-8 se susrećemo sa sličnim tumačenjem. Tamo stoji ovako: ‘Jer tamo je troje koji podnose zapise na nebesima: Otac, Riječ i Sveti Duh, i ovo troje su jedno. I tamo je troje koji podnose svjedočenje na zemlji: duh, voda i krv; i ovo troje pristaju u jedno.’ Revd J. R. Dummelovov komentar Biblije kaže sljedeće o gornjem navodu: ‘Posve je sigurno da ove riječi nisu pripadale originalnom tekstu.
One su pronađene u Grčkom rukopisu prije četvrtog stoljeća, a citirao ih je neki od očeva prije polovine petog stoljeća. Očevi su razumjeli dio u njegovoj originalnoj formi da simbolizira Trojstvo, interpretacija, koja je, možda, bila ubačena na početku kao sporedna zabilješka, a kasnije pronašla svoj put u tekst; Piksov komentar Biblije, strana 920, također daje sljedeći komentar na iste izraze: ‘’Riječi ‘na nebu…na zemlji’ nađene u potvrđenoj verziji nisu dio originalnog teksta, nego su samovoljne riječi dodane u ranim umetanjima.’’
