U ime Allaha Milostivog Darovaoca bez traženja Samilosnog
Nema drugog boga osim Allaha i Muhammed je Njegov poslanik
Muslimani koji vjeruju da je ,
Hazreti Mirza Ghulam Ahmad iz Kadiana a.s. Imam Mahdi i Obećani Mesija

Judaizam, Krišćanstvo i Islam: zajednička tradicija

Pisac
svjetske religije

Svijet prastarog Bliskog Istoka-djelomično u regionima Egipta i Istočnih zemalja Meditreranskog mora (Asirija i Medija) – bio je predominantno politeistični svijet tokom 7. stoljeća prije nove ere (Historical Atlas of the World, p. 3). Ljudi iz ovih zemalja obožavali su mnoge različite vrste božanstava. Neki su bili povezani s dobrobitima mjesta i gradova u lokalnim područjima, kao Marduk u Babiloniji ili Ra Heipolisa u Egiptu. Drugi bogovi su bili odgovorni za sredstva za život i dobrobit čovjeka tokom ratnog perioda i haotičnog preokreta – kao što je Baal za Kananites, i Ishtar za Sumerijance i Asirijance (The Herritage of World Civilization, p 54).

U tom konglomeratu različitih politeističnih kultura i vjerovanja, isplovila je jednostavna divna tradicija koja je poslije bila veza temelja tri velike religije svijeta: Judaizam, Krišćanstvo i Islam.

Ove tri religije mogu sve biti zajedno povezane ujednu zajedničku religijsku tradiciju koja ide toliko daleko unazad, u vrijeme postojanja poslanika Ibrahima. Ova tradicionalna osnova religija pravi čvrste temeljna kojem su se sve tri religije izgradile tokom istorije, i od kojih je svaka razvilarazličita vjerovanja i ideale koji su ih razdvojili.

Na početku, temeljna razlika koja razdvaja religijske tradicije ovih tri religija bio je jedinstveni koncept monoteizma: vjerovanje u Jednog, Svemogućeg Boga koji je Stvoritelj duša, Vladar i Održavatelj svijeta. (Ibid, p. 56). Iako nije u potpunosti jasno kada je ova disciplina zaživjela, historičari se generalno slažu da je koncept monoteizma prvo napravio jasnu pojavu među nomadskim plemenom poznatim kao Hebreji. (Ibid, p. 56).

Neophodno, zajednička religijska tradicija koju Islam, Krišćanstvo i Judaizam dijele može se pratiti unatrag do vremena tih ljudi. Bolje razumijevanje istorije ovih grupa ljudi može biti korisno urazumijevanju zajedničkog porijekla isto vremenih monoteističnih religija.

Sažetak dijela o aktivnosti Hebreja nije dostupan. Ipak, naučnici se slažu u činjenici da su Biblijski dokazi migracije Hebreja u bliskoistočna područja u Mezopotamiju uvjerljiva, i u suglasnosti sa onim što je poznato o generalnoj migraciji nekih seminomadskih plemena. (Ibid, p. 57). Religijske i historijske tradicije spominju da je Ibrahim a.s. došao iz Mezopotamije i iselio zapadno sa njegovim sljedbenicima Hebrejcima, i smjestio se dužinom istočne obale Mediteranskog mora, u području nazvanom Palestina. (Ibid, p. 56).

Ibrahim a.s. je donio ideju monoteističkog vjerovanja, i ideju koja će biti dokazana i trajati dugo vremena u ovom području. Monoteistično vjerovanje počiva na moralnim načelima i odgovornostima pojedinca i zajednice kroz obožavanje jednog Boga, koji je vladar svega.

Vjerovanje u jednog Boga srušilo je ideju da Bog ima podijeljen planza ljudsku historiju, i akcije i ideali Njegovih izabranih ljudi su bili neraskidivo vezani za taj božanski plan. (Ibid, p.C-1) Na vrhu ovih tradicionalnih stanovišta je Ibrahim a.s.,koji je prepoznat kao osnivač vjerovanja za sve tri religije: Judaizam, Krišćanstvo iIslam.

Sljedbenici  Ibrahim a.s. prenose tu tradiciju generacijama, jačajući i ujedinjujući ljude Palestinskog područja vjerom u Boga i zavjeta koji je napravio sa Njegovim odabranim ljudima.To je bilo 13. st. prije nove ere kada je Musa a.s. pokazan kao velika jedinstvena sila koju je doslovno krivotvorila nacija Izraela.

To je bilo tokom vremena Musa a.s. kada se pojam zavjeta potvrdio i ponovno uspostavio među  potomcima Ibrahim a.s.-a. Važnost ovog saveza može se prepoznati u zatvorenoj skripturalnoj analizi sve tri religije. Sve tri grane originalnog monoteističnog vjerovanja donesenog od strane Ibrahima a.s. u regiju Palestine prepoznaju i računaju za događaje u svojim religioznim spisima:

”I Mojsije napisa sve zapovijedi Gospodnje. Rano sutra dan napravi žrtvenik pod gorom i dvanaest kamenih spomenika za dvanaest plemena izraelskih… Mojsije uze polovinu krvi i ulije u zdjele žrtvene, a drugu polovinu krvi izlije na žrtvenik… Tada uze knjigu zavjeta i pročita je glasno narodu; a oni se na to zavjeriše: “Sve, što zapovjedi Gospod, rado ćemo činiti i ispunjavati!” (Izlazak: 24: 4, 6, 7).

Slično, religija Islam priznaje zavjet Hebreja dat Bogu. Spomenuto je u Časnom Kur'anu, Svetoj knjizi Muslimana, da se čovjek mora prisjećati činjenica kao zavjet grupe ljudi dat Bogu:

”O sinovi Israilovi! Sjetite se Moje blagodati koju sam vam podario, i ispunite obavezu prema Meni, Ja ću ispuniti obavezu prema vama, i samo se Mene bojte!” (Časni Kuran: 2:41)

”O sinovi Israilovi! Sjetite se Moje blagodati koju sam vam podario, i da sam vas uzdigao nadsvim svjetovima.” (Časni Kuran: 2:48).

”I kad smo Musau dali Knjigu i Furkan (koja rastavlja istinu od neistine), da biste bili upućeni.” (Časni Kuran: 2:54)

”I kad smo Mi uzeli zavjet od vas i uzdigli planinu Tur iznad vas: ”Držite čvrsto ono što smo vam Mi dali i pamtite šta je u njoj, da budete spašeni (od uništenja).”(Časni Kuran:2:64).

Potreba za citiranjem navedenih odlomaka je viđena kada je pokušano da sekoreliraju i usporede zajedno sa ostalim vjerovanjima nađenim u sve tri religije. Tradicija donesena od strane Ibrahima a.s, i pojačana i ponovljena od strane Musa a.s, predstavljena je i priznata od sve tri religije.

Ovo je zajedničko gledište sve tri religije:i potvrđivanje i poznavanje zavjeta koji su Hebrejci iz područja Palestine dali Bogu.Ovo su temeljni izvori za ove monoteističke religije.

Druga važna sličnost ove tri religije je njihova relativna zatvorenost u donosu na geografske blizine. Nije slučajnost da sve tri velike monoteistične religije danas imaju zajedničku domovinu predaka: činjenica da je Ibrahim bio otac vjerovanja za sve tri religije također pokazuje da mjesto gdje je on živio i vodio svoj narod, će biti mjesto gdje će sve tri religije biti rođene. Bliski Istok, sačinjen od Palestinske regije, Sinai poluostrva, Arabijskog poluostrva (posebno sjeverna polovina), i regija današnje moderne Turske i Grčke – predstavljaju mjesto rođenja sve tri vjere.

Drugi paralelizam u sve tri religije je vjerovanje i ideal molitve i preklinjanja, i uspostavljanje odnosa sa Bogom, kojim se može postići dobro u životu i biti u kostantnom stanju mira i sopstvene spokojnosti. Ovo je korijen svih obožavanja sve tri monoteistične religije.

Svemoćni Kreator je viđen kao Stvaraoc koji aktivno pazi zadjela i radnje Njegovih stvorenja: vraćanje Njemu će na kraju dovesti na put Božije milosti. Značajno govoreći, Božiji cilj u stvaranju čovječanstva bio je iz veoma dobrog razloga: pozvani su da budu pravedni i dobri kao njihov Stvaraoc, i da uzmu zavjet da ispune Njegove Božanske planove. (Craig, Albert, et al; [The Heritage of WorldCivillisations, page 60])

Ovaj koncept je ilustriran u Božijoj izjavi za Kuću Izraela spomenutoj u Bibliji: ”Spustit ću svoj zakon njima, i napisat ću ga u njihova srca; i Ja ću biti njihov Bog, i oni će biti moj narod.” (Jeremiah: 31:33)

Božiji cilj, prema monoteističnom vjerovanju, bio je da uzdigne čovjeka na rang i visinu u smislu duhovnog ponašanja. Ovo jedino može biti učinjeno ako individual, ili društvo u cjelini, upozna činjenice da su oni stvoreni zbog Božijeg cilja, i prema predodređenom planu.

Vjernici su očekivali da slijede učenja koja su im data kroz svete tekstove i da prepoznaju ličnosti kao što su Ibrahim a.s., Musa a.s. i drugi koji su bili poslanici i koji su bili inspirisani i prosvijetljeni od strane Boga, i s obzirom na zadatak i reformu vodećih ljudi (Craig, Albert, et al; [The Heritage of World Civillisations, page 59])

Sva pomenuta vjerovanja su pronađena u sve tri religije. Svi oni dijele zajedničku vjeru u život, samo zadovoljstvo, i uvijek prisutnost Boga koji čini i regulira svakog pojedinca kao i svaki stil života i ponašanja.

Ova vjerovanja formiraju cement utemeljenja koje je zajedničko za sve vjere proizišlo od strane Ibrahima a.s. Ova zajednička tačka je također služila kao jedinstvena sila koja ujedinjuje sve Izraelce u vjerovanju u jedanog Boga.

Religija Islama i Krišćanstva također sadrži ova vjerovanja. Porijeklom iz Arapskog poluotoka i Palestinskog područja, obje poštuju lik Isa a.s (Isusa) za proširenje ove tradicije. Dok oboje Islam i Krišćanstvo vjeruju u Isa a.s. (Isusa) kao poslanika ireformatora – Judaistička religija ga ne priznaje. Ovdje paralelizmi i sličnosti sve tri religije prestaju.

Islam i Krišćanstvo su se otrgnuliod Judaizma kada su prihvaćene časnost i istinitost Isa a.s. (Isusa). Sve tri religije dijele vjerovanje u Musa a.s, ali samo dvije dijele vjerovanje u istinitost Isa a.s. (Isusa).

Sličnost između Islama i Krišćantva dolazi do kraja, kada je Islam otrgnuo puteve paralelizma i prihvatio časnog Poslanika Islama kao istinitog poslanika od Boga kojije došao nakon Isa a.s. (Isusa) i donio posljednji Božiji zakon za upravljanje cijelog čovječanstva. Oboje, i Judaizam i Krišćanstvo su odbacili ovu stavku.

Stoga religijske podjele i njihove sličnosti i kada su se počele dijeliti u mišljenju u pogledu Isa a.s.(Isusa) i Muhammeda s.a.v.s. Samo Islam priznaje Božiji izbor i poslanstva sve trojice, dok druge dvije ne. Sve tri religije ne dijele zajedničko vjerovanje nakon Musa a.s.

Islam prihvata sva tri,Krišćanstvo dva, a Judaizam samo jedno. Ipak, sve su duboko ukorijenjene u tkivo monoteizma. To je tradicija koja služi kao kostur sve tri religije. Savez osnovan od strane Ibrahima a.s., ponovljen od strane Musa a.s.-služi kao zajednička veza između tri svjetske religije.

Bliski geografski i historijski korijeni sve tri religije zbližava, i ujedinjuje perspektive. Ovo obilježje je ono što čini religije značajno sličnim.Velika tradicija koja je rodila ove tri vjere ima korijene i rođena je među malom skupinom nomadskog Hebrejskog stanovništva, jednostavnog životnog stila i navika.To nije bio produkt imperijalističkih sila, ili velikih imperija (Bid, page 56).

Eventualni proizvod koji je izašao kao rezultat ove tradicije postao je vidljiv poslije dugog vremenskog perioda. To je bio postepeni i spor proces – ne brzi period vjerske pobune i haosa. Vremenski interval između dolaska Musa a.s. i Muhameda s.a.v.s. bio je grubo devetnaesto stoljeće. (1300 p.n.e. – 600 n.e.) – monumentalno vrijeme za promjenu i razvijanje u vjeri.

Ipak, pravilno razumijevanje porijekla monoteističnog vjerovanja omogućava jasno i razumljivo što se Judaizam, Krišćanstvo i Islam mogu smatrati kao dijelovi iste religijei spiritualne tradicije: tradicija koja potiče od vremena Ibrahima a.s., jednostavnog plemenskog vođstva njegovih sljedbenika, za bolju domovinu.

Izvor: The Review of Religions Oktobar 1992.godine.

Kontaktirajte nas preko Vibera :)
Viber
WhatsApp