Mnogi uzimaju pero, ali je malom broju podaren duh da vode džihad na najprihvatljiviji način. Mnogi žele da uzmu pero, ali njihova netačna vjerovanja i nedostatak znanja ih sprečava da to čine, i tako oni zaostaju u stanju neobjelodanjenog počinka. Ali, džemat Ahmadija je jedini taj koji nije prestao ovu veliku borbu od samog svog početka i postao je jedini točak da uvede u oživljavanje islama kroz svoj miroljubivi, a ipak odlučan proces koji je bio započet prije jednog stoljeća od Hazret Mirze Ghulam Ahmada iz Kadiana, Obećanog Mesije i Mehdija u islamu.
Oživljavanje islama je započelo pred kraj 19.-og stoljeća i njegove manifestacije su počele da postaju više zamjetljive onim muslimanima koji su u to vrijeme bili napustili nadu. To je direktan rezultat pohoda pokrenutog od Hazret Mirze Ghulam Ahmada, Obećanog Mesije i Časnog Osnivača Ahmadija Pokreta u islamu.
Ovo je osnovna istina koja će svima činiti dobro da je imaju na umu. Ni jedan pojedinac ne treba da bude zaveden idejom da je to zbog napora tog pojedinca, ili napora nekog imenovanog pohodnika kako ćemo vidjeti. Allah ne treba ratne pohodnike dobročinstva. Međutim, pohodi na putu vjere imaju kod Allaha svoje stvarne vrijednosti, zavisno o stepenu sigurnosti istinskog znanja, i iskrenosti srca iza te svrhe.
Očekivati, međutim, da će Allah blagosloviti nepromišljeni vojni pohod je druga stvar. Jedanput kad je Božija zajednica osnovana, samo oni plemeniti napori koji su iz ove Zajednice određeni su da budu blagoslovljeni od Allaha. Šanse drugih da budu blagoslovljeni od Allaha su iste kao šanse izvora da stigne do mora, koji bez sumnje sakupi nešto vode sa planina, ali se zaokrene od glavne rijeke. Ovo nije nedostatak kiše, pa ipak taj određeni izvor nikada neće stići do mora.
Pogledajte kako je kiša Božije objave provela islam u moćnu rijeku kroz osobu Časnog Poslanika islama s.a.v.s., kroz istu kišu, islam je sada bio oživljen kroz osobu Obećanog Mesije i Mehdija u naše doba.
Sada ćemo vidjeti kako neki samozvani šampioni vojnog pohoda islama, iako su bili zapravo svjesni fenomena o kojem smo gore diskutovali, i dalje odabiru da to negiraju, i završavaju ili sa bezuspješnim savjetima ili samo hvalom, ili čak potpunim lažima. Naš cilj ovdje nije da obeshrabrimo bilo koga od pisanja ili govora bilo čega što on izabere, zato što u vjeri nema prisile, nego da dadnemo pohvalu tamo gdje pohvala pripada i da ispravno vodimo zapis upozoravajući nepromišljenog čitaoca. Uopšte nema štete u kopiranju ideja Obećanog Mesije, zato što one govore u prilog uspjeha njegove misije. Ali kad njegovi protivnici počnu kopirati njegova pisanja i učenja, naša je dužnost da upozorimo ljude o njihovim izdanjima.
Počet ćemo sa osnovnom neospornom činjenicom da sve javne ustanove, društva, udruženja, džemati, savezi, sabori, bratstva ili bilo koja druga organizovana – islamski orijentisana grupa koja objavljuje svoje ili poglede onih koji imaju slična vjerovanja o islamu, moraju neizbježno biti smatrani aktivnim učesnicima u džihadu perom.
I mi smo njima objasnili (Kur'an) na razne načine da oni prime savjet, ali će većina ljudi odbiti sve osim nevjerovanja. Da smo Mi htjeli, mi bi u svakom gradu uzdigli Upozorivača; zato se ne pokoravaj nevjernicima i bori se protiv njih njima- (Kur'ana) džihadom velikom.[1]
Razlog zbog kojeg smo odabrali ove ajete je da ilustrujemo pitanje da ponovno oživljavanje islama mora neophodno doći iz prvih principa, to jest objašnjenja Časnog Kur'ana i početnih principa njegove velike religije. Odatle osoba koja uzme pero na putu islama zaista se teško bori i zauzeta je u džihadu perom.
Slijedi da ljudi zauzeti u ovom poslu nose na svojim ramenima ozbiljnu odgovornost osiguravanja tačnosti i od toga da svoje publikacije zadrže slobodnim od prirode proturječja.
Bez ove ozbiljnosti njihov takozvani džihad ili napori će sigurno postati povod nesklonosti zainteresovanih nemuslimana, povod za zabludu novih muslimana, razlog za dodavanje zabune i sumnje za sve muslimane.
Da sada ispitamo dvije knjige objavljene od Islamske fondacije (The Islamic Foundation) u ime Islamskog vijeća Evrope, koji je sebi pripisao odliku da je vrhovna koordinacija tijela za islamske centre i organizacije Evrope. To su:
- Islam – njegovo značenje i poruka (1975, 1983)
- Prema razumijevanju ISLAMA (1980, 1985)
Koncept Imama Mahdija
Prva knjiga na stranici 229 jada se da su moderni mislioci u islamu zaboravili sve hadise koji se odnose na zadnje dane i pojavu Mehdija; ili su ih pogrešno tumačili ili su ih ostavili u stranu, bilo kroz neznanje ili zlobu.
Druga knjiga izražava vjerovanje koje ide protiv prethodnog – na stranici 79 ona negira pojavu bilo kakve osobe u koju bi, za muslimana bilo neophodno da vjeruje. Ova dva protivna vjerovanja su nepomirljiva, i tužno je da se oba odnose na prihvatanje pravog puta za koji se svi muslimani neprestano mole.
Jedno vjerovanje traži poništenje drugog! Neprikriveno proturječje zaista, pogotovu što knjiga Prema razumijevanju Islama uopšte ne spominje Mehdija kasnijeg doba! Ovo je ravno proračunatom izostavljanju važnog aspekta našeg doba.
Pred kraj 13-og i početkom 14-og stoljeća postojalo je opšte očekivanje Obećanog Reformatora, koje je bilo bazirano na predskazanju samog Časnog Poslanika. Muslimani i kršćani su očekivali drugi dolazak Isaa a.s..
Nakon što je Hazret Mirza Ghulam Ahmad tvrdio da je ispunio ovo predskazanje, oni koji su ga odbili sada su neradi ideji bilo kakvog pojavljivanja među muslimanima. Možda njihova nesklonost potiče iz činjenice da, pošto je određeno vrijeme već prošlo (bez ikoga ko je to tvrdio), njihov izbor leži između prihvatanja njegove tvrdnje ili da inače napuste ovaj vapaj. Zato je tu proturječje koje svi mogu vrlo jasno zapaziti.
Koncept duhovnosti
U desetom poglavlju prve knjige i u drugoj knjizi su dijelovi koji su, u biti, u značenju anti sufizam. Svjesno čišćenje moralnih osjećaja je bilo tretirano površno. Međutim, prva knjiga, na stranici 233 priznaje da nijekanju ustaljenih vjerovanja i tradicija i ateizmu, koji predstavlja glavni izazov za islam, može samo biti odgovoreno kroz takve izvore koji su uglavnom sadržani u sufizmu.
Šta učeni učenjaci Islamske Fondacije nastoje da kažu svijetu? Šta god da je to, sigurno nije jasno.
Moramo zapamtiti da onaj koji traži istinu žudi da traži razumnu filozofiju, jedinstvenu cjelinu i vjeru koja odgovara njegovom intelektu. Zadnja stvar koju on želi da prihvati je nepomirljivost. Njegov um je prijemčjiv, a ipak oštrovidan. On ističe čak male prividne proturječnosti zbog svog potvrđenog nedostatka znanja. Ali, gore istaknuta proturječnost je važnija, jer se bavi osnovnim vjerovanjima i stavovima.
Svrha objavljivanja knjiga i članaka o religijskim stvarima može biti da se izrazi nešto što nikad prije nije bilo rečeno; ili da se na novi način pojača nešto što je već bilo izraženo; ili da se odbije ono što je prije bilo izraženo i da se time nastoje ispraviti pogrešne obavijesti. Objavljivanje proturječnih razmišljanja, međutim, od jedne i iste organizacije je potpuno besmislen pothvat. Samoproglašeni cilj Islamske Fondacije, kako je napisano na koricama druge knjige je,
”… razvijanje boljeg razumijevanja islama među svim ljudima svijeta, muslimana i ne muslimana. Ona ima za cilj poboljšanje komunikacije ljudi tako da čovjeka pobudi ka poruci i idealu Jednog Boga i jedinstvu ljudskog roda, kako je bilo privedeno od strane svih poslanika Božijih kroz doba,…”
U kontekstu njihovih proglašenih ciljeva, proturječnost koju smo pokazali u njihovim izdanjima, prevodi njihov napor u uzaludni savjet, zato što mu nedostaje jedinstvo cilja (svrhe).
Mi se okrećemo trećem poglavlju prve knjige da vidimo kako je pisac nastojao da preuzme zaslugu za zorno prikazivanje ispravnog duha islama, dok su ista učenja objašnjena od Obećanog Mesije prije skoro sto godina. Pisac kaže:
”Ovo je, ja mislim, razlog za svojstven oblik islamske molitve u kojoj su duhovna koncentracija i određeni tjelesni pokreti koordinirani jedan s drugim,…
Ja nisam stvorio Džina i čovjeka nego da Mene obožavaju[2] . Tako je koncepcija obožavanja u islamu drukčija od one u bilo kojoj drugoj vjeri. Ovdje ono nije ograničeno na čisto pobožne postupke – na primjer, molitve posta – nego se, takođe, proteže preko cijelog čovjekovog praktičnog života. Ako je cilj našeg života kao cjeline da obožavamo Boga, mi nužno moramo smatrati život, u ukupnosti svih njegovih aspekata, kao jedan kompleks moralne odgovornosti. Tako, svi naši postupci čak naizgled sporedni, moraju biti obavljeni kao djela Božijeg univerzalnog plana. Ovakvo stanje stvari, za čovjeka prosječne mogućnosti je udaljeni ideal; ali zar nije svrha religije da donese ideale u stvarno postojanje..? I jedino je ova koncepcija ta koja nam pokazuje mogućnost čovjekovog stizanja savršenstva u njegovom pojedinačnom, zemaljskom životu. Od svih religijskih sistema, jedini islam proglašava da je moguće pojedinačno čišćenje u našem zemaljskom postojanju…”
Pitanje koje je pisac postavio vjerovatno je upućeno onima koji vjeruju u ratoborni pristup radije nego duhovni. Bilo kako bilo, gornji odlomak je nešto posve drugo od obrednog pristupa religiji koji je prevladavao prije sto godina. Svi iskreni zaljubljenici islama moraju zaista biti sretni da primijete ovaj razvoj, osim onih tvrdog srca. Međutim, mi ovdje moramo istaći da pohvala treba da bude data samo gdje zaista pripada, i u ovom slučaju ona pripada Obećanom Mesiji zbog njegovog Božanski nadahnutog govora, Filozofija učenja islama, predstavljenog na konferenciji velikih religija održanoj u Gradskoj vijećnici (Tawn Hallu) grada Lahora 1896. godine.
Mora biti zapamćeno da su ovo bila vremena velike diskusije i debate o svim religijama. Kršćani svuda širom svijeta su se doslovno usmjerili na Indiju, aktivno pomognuti od nemuslimana protiv islama. Bez obzira na veliku nadmoć, Obećani Mesija je unapred najavio da će njegov govor prevladati nad svim ostalim. Tačno kako je predskazao, svi učesnici su pozdravili njegovu nadmoćnost. On je takođe tvrdio da je Božija pomoć bila u pripremanju ovog govora i Božije vijesti u pogledu njegovog uspjeha. U ovom kontekstu, za svaku bogobojaznu dušu postaje vrlo obavezno da to pročita i formira svoje mišljenje. Uzgredno, neophodan uslov debate na konferenciji je bio da ugovor mora obavezno biti baziran na piščevoj svetoj knjizi; tako da je govor bio utemeljen isključivo na Časnom Kur'anu, najvećoj Uputi objavljenoj čovjeku prije više od 14 stoljeća.
Mi ispitujemo još jedno izdanje Islamske Fondacije, čiji je pisac (prema izdavaču) „jedan od vodećih arhitekata i vođa suvremenog islamskog oživljavanja, najistaknutiji islamski mislilac i pisac našeg vremena, koji je svoj život posvetio objašnjavanju poruku islama, pozivajući pojedince da obnove svoju obavezu prema svom Stvaraocu, i u organizovanju pokreta potpunog utemeljenja islama, … osuđen na smrt zbog pisanja buntovničke brošure…
Izdanje Islamski način života iz 1986. godine, koji je popravljen i proširen prevod iz 1948. godine; je udruženo uređen od dva urednika. Naša svrha u isticanju popravljenih izdanja, proširenja i uređivačkog posla je da ukažemo da je morao biti uložen priličan napor u ovo izdanje, da ne spominjemo rad početnog pisca.
Tri stepen dobročinstva
Uprkos ovog pohoda, ovom djelu nedostaje sposobnost da osvijetli pravi put. Ono tvrdi da zadnji i najviši stepen koje osoba može postići na putu duhovnosti, je ihsan (dobrota). Ovo vjerovanje je potpuno manjkavo uzora pokazanog u Časnom Kur'anu. Ili pisac ne zna uzor odlike izražene u ovoj Časnoj Knjizi, ili je namjerno i svojevoljno stavio ograničenje bez izražavanja ikakvog objašnjenja za ovu namjeru.
U svakom slučaju je to strašno neprimjereno i ograničava napredak duhovnosti za jednu osobu koja izabere da slijedi ovo vjerovanje. Takođe u istoj knjizi zapažamo piščevo neznanje konačnog poroka, koji se odnosi na ‘munkarat’. Mi nismo uspjeli razumjeti svojevoljna ograničenja pritegnuta na Kur'ansku definiciju poroka i vrline.
Ovakvi koncepti su osuđeni na neuspjeh što se tiče borbenog pohoda perom. Poslije životnog doba provedenog u proučavanju Časnog Kur'ana, ovaj pisac nije uspio da u ovom izlaganju spoji osnovne definicije dobra i zla, iako je to divno podijeljeno u samo jednom ajetu Časnog Kur'ana:
”Zaista, Allah naređuje pravdu, i činjenje dobra drugima; i davanje (kao) bližnjima; i zabranjuje neiskrenost i očito zlo i prestup. On vas upozorava da primite savjet.”[3]
Prvi stepen ovdje spomenut je Adl, (pravda). Osoba koja primjenjuje isti stepen tretmana koji primi od drugih čini pravdu. On je krenuo na putu prema duhovnosti, ali ovo putovanje je tek počelo. Ako jedna osoba pruži drugoj osobi veći stepen dobra od onog što je primila to je nazvano Ihsan (dobrota, ili činjenje dobra drugima). Ovo je drugi stepen na putu. Nema sumnje, to je dobro stanje za ljudsko biće, ali ipak njemu nedostaje najviša vrlina, zato što on može biti svjestan svog dobrotvorstva.
Premda, on možda ne traži uzvrat za blagonaklonost, ali je njegova svijest da je dobrotvorna (blagonaklona) osoba dovoljno da to učini nečistim – do stepena da se može smatrati korisnikom da bude nezahvalan ako kasnije negira ili zaboravlja dobro djelo.
Zadnji i najviši stepen moralnog razvoja je u prethodnom ajetu bio smatran ravnim Ita-e-zil-Kurba, (davanje kao rodbini). Ovakva dobrota je neukaljana, čak bez traga bilo kakvog očekivanja ili usluge zauzvrat, bez obzira na zahvalnost ili nezahvalnost primaoca. Ono je vezano za ljubav rodbine zato što ono što osoba čini za dobro krvnih veza je zaista čisto djelo koje je potpuno oslobođeno od ikakvog drugog motiva osim činjenja dobra.
Allah obećava džennet na samom ovom svijetu za osobe koje dostignu ovakav stepen, i ne zaustave se samo na ‘Ihsanu’. Ovo je ispravan koncept najviše vrline, prema Časnom Kur'anu, ako se primjeni na njihovo prikladno vrijeme i prilike.
Tri stepen poroka
U istom ajetu, Allah nas je upozorio na tri zahtjeva poroka. Prvi je Fahša, (neiskrenost) u kojoj samo srce počinioca zna o ovom stanju ili djelu. Drugima ne postaje poznato o počiniteljevom motivu ili djelu. Gore od prvog je stanje munkar, (očitog zla), u kojem zlo osobe možda postane moguće da bude dokazano i možda čak bude fizički posvjedočeno. Najgore stanje je baghy, (prestup), koje obuhvata svaki porok, uključujući onaj koji nanosi fizičku povredu drugima ili čak samom počinitelju. Detaljno iznošenje moralnog stanja čovjeka, njihovih stedstava postizanja, i izvora božanskog znanja baziranog na Časnom Kur'anu mogu biti nađeni u knjizi Obećanog Mesije, Filozofija učenja islama.
Takav je džihad pera kojem smo poučeni – da samo treba da se okrenemo prema Časnom Kur'anu i izbjegavamo sve druge koncepte. Ovo je dokaz istinitosti Obećanog Mesije koji se pojavio među muslimanima. Časni Kur'an otvara vrata duhovnog napretka za muslimane, bez kojeg religija može biti smatrana mrtvom:
”Onaj ko je pokoran Allahu i (ovom) Poslaniku bit će među onima na koje je Allah udijelio Svoje blagoslove… Poslanicima, Istinitim, Šehidima i Bogobojaznim. A izvrsno društvo su oni.”[4]
Blagoslovi su, međutim, razmjerni sa nivom postignutih vrlina. Protiv je Božije pravde da osoba lošijeg statusa bude ubrojana među onima koji su bolji; ili da su oni uzvišenog položaja nedostižna iluzija, spomenuti od Allaha samo kao poticaj; ili da neko možda postigne samo neke položaje, a ne sve od njih. Svi muslimani se mole za Njegove blagoslove u dnevnim namazima. Jesu li ove molitve beskorisni ritual? Zar oni ne znače ono što kažu? Kakva je korist od molitve u kojoj onaj koji moli ne može postići ono za što moli?
Pečat poslanika
Gornji ajet sigurno znači da muslimani mogu postići bogobojaznost, šehidski položaj, istinoljubivost, i poslanstvo, pokoravajući se Allahu i njegovom Poslaniku. Slijedi, da čovjek ne može nadići stepen Poslanika koji nam je pokazao ispravan put na prvom mjestu. Jedino slijeđenjem Časnog Poslanika muslimani mogu postići uzvišene položaje spomenute u ovom ajetu. On je Pečat Poslanika, najviši postizivi položaj za bilo koje ljudsko biće od (doba) stvaranja do sudnjeg dana:
”Muhammed nije otac nikoga od vaših ljudi, nego je Allahov Poslanik, i Pečat Poslanika, a Allah ima puno znanje o svakoj stvari.”[5]
Pečat Poslanika je sveobuhvatna čast. Strašno je pogrešno vjerovati da je on bio vremenski zadnji Poslanik. Povrh toga, to je doslovno protiv stvarnog značenja riječi Khatam, koja u arapskom jeziku znači pečat, a koja je inače u Časnom Kur'anu takođe bila upotrebljena da znači pečat. Nikada prethodni učenjaci u islami nisu ovu riječ uzimali da bude istoznačna riječi akhir (vremenski zadnji).
Samo su imenovani pohodnici ovog stoljeća ti koji su uzeli ovu slobodu da zadovolje svoje vlastite ciljeve i filozofije, i zato na stranici 59 druge knjige čitamo Khatam-un-Nabijjin (zadnji od lanca istinskih poslanika), i u podbilješci iste stranice čitamo: Kur'an kaže: Muhammed je Božiji Poslanik i zadnji od poslanika. Tako, gore smo vidjeli kako neki pohodnici ograničavaju duhovni napredak, a u prekidu svih oblika poslanstva po svoj prilici leži njihovo najviše osakaćujuće ograničenje.
Razlike u nauci o vjerskim načelima unutar Božanski objavljene religije nikada ne mogu biti pomirene kroz uzajamnu nagodbu. Ako, nadalje, učenjaci i tumači ovakve religije počnu vjerovati da je Božija objava sada zauvijek zatvorena, (čak za svrhe same upute, to jest da nema poslanika čak među ovim sljedbenicima), onda se trenutno rađa pitanje: ko će odlučiti o razlikama i šta je originalno tumačenje pod kojim ove razlike konačno mogu biti riješene jedanput i zauvijek? Ljudi koji veruju u prestanak svih oblika poslanstva, a ipak nastoje da odgovre na ovo pitanje, završavaju sa nekim zaključcima koje navodimo:
U zaključku može biti rečeno da su sunizam i ši'izam dvije ispravne dimenzije islama voljom sudbine stavljene u ovu tradiciju da omoguće zajednice različitih psihičkih i duhovnih naravi da postanu uklopljeni unutar islamske zajednice. Kako je svaka potvrda doktrine jedinstva one u sebi ne uništavaju dubokoumno jedinstvo islama, štagod njihove formalne razlike možda budu. Oni su dva načina tvrđenja istinitosti šehadeta, La ilahe ill’ Allah. Oni su dva vrela koji potiču iz iste fontane – koja je njihov jedinstveni izvor – to jest, Kur'anska objava. I oni konačno teku u jedno more koje je Božije jedinstvo čija sredstva spoznaje svaki sadrži u sebi. Živjeti po kojem od njih u potpunosti je živjeti kao musliman i shvatiti tu istinu u čije ime je objava Kur'ana, kroz Poslanika islama bila data na znanje ljudima.[6]
Pošto se veoma opširno bavi objašnjavanjem duhovnih ideala raširenih u preko šest poglavlja ove knjige, pisac, kad je suočen sa okrutnom stvarnošću razlika unutar sljedbenika ove velike religije, pravi jednostavan kompromis, koja znači, Meni moja vjera, a tebi tvoja vjera, i obe su tačne. Ovakvi napori su čisto ljudski, da izmire duboke sukobe savjesti, koji rezultiraju iz toga što oni nemaju pouzdanja od Allaha u formi objave, te potvrđujujući da je prva objava (to jest: nedonošenje novog zakona, nego potkrepljivanje prvog) prestala zbog samonametnutih ograničenja, kao što je ranije diskutovano.
Interesantno, u nastojanju da odgovori na pitanje o tome ko će odlučiti o razlikama i ko će biti smatran istinskim predstavnikom Allaha, neki pohodnici prihvataju tešku sudbinu! Ako ih niko neće reformisati, zar onda nije logično preuzeti uzde zemaljske moći i nametnuti islam, što bilo da bilo? U knjizi Islam – njegovo značenje i poruka, zapanjeni smo da čitamo da u svojoj vjerskoj naklonosti, preuzeti moć i nametnuti islam, pisac čak odbacuje koncept bogobojaznosti, za koji mora biti istaknuto da je temeljna odlika i princip bilo kakve forme vladavine unutar islama. Mi navodimo riječi pisca, ali predlažemo da to pažljivo čitate, da razlučite istinu od pogreške:
Islamska država i Halifat
Navod:
Ja ću sada nastojati da dadnem kratko objašnjenje sastava i strukture islamske države.
Već sam naveo da u islamu, jedino Bog je stvarni vladar. Imajući ovaj glavni princip na umu, ako razmatramo položaj onih osoba koje krenu da nametnu Božiji zakon na zemlji, jedino je prirodno reći da oni treba da budu smatrani predstavnicima Vrhovnog Upravljača. Islam im je precizno doznačio ovaj pložaj. U skladu s tim Časni Kur'an kaže:
Allah je obećao onim ameđu vama koji vjeruju i čine dobra djela da će ih zaista učiniti nasljednicima (sadašnjih upravljača) i pokloniti im zastupništvo na zemlji baš kao što je učinio da oni prije njih da naslijede druge.
Ajet vrlo jasno predstavlja islamsku teoriju države. Dvije temeljne tačke proizlaze odatle:
- Prva tačka da islam koristi termin zastupništvo (hilafet) umjesto vrhovne vlasti.
Pošto, prema islamu, vrhovna vlast pripada jedino Bogu, svako ko ima moć i upravlja u skladu sa Božijim zakonima bez sumnje će biti zastupnik Vrhovnog Upravljača i neće biti ovlašten da primjenjuje bilo kakve moći osim onih koje su mu dodijeljene.
- Druga tačka navedena u ajetu je, da je moć da upravlja zemljom bila obećana cijeloj zajednici vjernika; nije bilo navedeno da će bilo koja određena osoba ili skupina među njima biti uzdignuta do tog položaja. Iz ovoga slijedi da su svi vjernici osobe povjerenja halifata. Halifat podaren od Boga nije ograničen. Nema rezervacije u prilog bilo koje familije, skupine ili rase. Svaki vjernik je Božiji halifa u svojoj sposonosti. Na temelju ovog položaja on je pojedinačno odgovoran Bogu. Časni Poslanik je rekao: …. Svaki od vas je upravljač i svaki je odgovoran za svoje podređene … Ovako jedan halifa ni na koji način ne zaostaje za drugim…[7]
Iz prije spomenutog piščevog navoda očito je cilj pisca da savjetuje muslimane da preuzmu vlast i nametnu islam.Činjenje ispravnih djela izgleda da je od drugorazredne važnosti. Zemaljska moć treba da bude arogantno uzeta u ruke sa potporom gornje spomenute interpretacije Kur'anskog ajeta.
Iako Allah obećava hilafet za one među vjernicima koji čine dobra djela, ipak mi vidimo potpunu pogrešno upućivanje u ovom tumačenju. Čak je sam koncept hilafeta bio svojevoljno iskrivljen da odgovara čovjekovim napravljenim filozofijama.
Čovjek je Allahov halifa u prvobitnom smislu, u kojem ga je Allah napravio zastupnikom na zemlji od vremena stvaranja. Ova vrsta zastupanja ne treba da bude pomiješana sa Khalifat-e-Rašida, to jest halifatom ispravno upućenih, opšteprihvaćenih od svih muslimana kao periodom prve četvorice halifa poslije smrti Časnog Poslanika s.a.v.s. Oni su bili halife Poslanika u strogom, tačno određenom smislu i Allahove halife u opštem smislu, kao što zaista čovjek predstavlja Allaha na zemlji.
U nastojanju da riješi potpuni nedostatak istinske upute (uprkos toga što drži riznicu Časnog Kur'ana u svojim rukama), i u cilju da potkrijepi svoje vjerovanje u završetak Božije objave (čak za reformu ili oživljavanje islama), pisac je spretno stavio teret ispravne upute na svakog pojedinca. Stoga su svi muslimani halife!
Međutim, vjerovatno je najopasniji koncept koji proizilazi kao rezultat ovog tumačenja, pripisivanje sporednog položaja samoj bogobojaznosti! Pisac tek pretpostavlja da je halifa bio obećan cijeloj zajednici vjernika a ne bilo kojoj skupini među njima… Ova vrsta interpretacije spada u kategoriju potpune laži.
Neka bude jasno da Allah nije obećao ništa te vrste. Allah je zaista obećao hilafet, ali samo bogobojaznim među vjernicima, samo ako neko pažljivo čita ajet o kome govorimo. Neka svima bude jasno da je koncept zemaljske uprave, u kojoj je svaki vjernik halifa, potpuno stran duhu islama, i kad je spojen sa stajalištem da je prinuda vrhovna, bogobojaznost drugorazredna, to se preokreće u jedan od najborbenijih i pobunjeničkih koncepata naših vremena.
Ovo je formula koja će sigurno suprotstaviti muslimane jedan protiv drugog, jer ako ne 72, onda u najmanju ruku tuce halifa će proizaći iz mnoštva muslimana, jasno u sporu jedan s drugim. (Da nas Allah zaštiti).
Mi smo upravo govorili o pogrešnoj interpretacije pisca, s ciljem da naglasimo da, ako je islam religija mira i pokornosti Allahu, onda borbenost i pobuna ne mogu biti vrhovni, i da zaista ovakvi stavovi moraju biti potpuno protiv islama. Halifa u islamu, ako je ispravno upućen, mora zato definicijom biti određen od Allaha i ovo spada izvan domena čovjekovog određivanja i imenovanja. Stoga ovaj halifa islama mora biti zastupnik Božanski određene ličnosti. Džemat Ahmadija je jedini džemat koji svoje porijeklo vodi od ovakve ličnosti. To je ispravno upućen džemat našeg doba. Samo džihad zapovjeđen i proveden od ovog džemata je definicijom slobodan od oprečnosti i određen da bude blagoslovljen od Allaha, kao što je bilo do sada za cijelo stoljeće, i nastavit će da bude tako.
Mirna priroda pohoda za oživljavanje islama može takođe biti utvrđena u drugom aspektu. Bilo kakvo oživljavanje islama mora svoje sjeme imati u prvim principima ove religije. Bez ovog pristupa vraćanja početku, sva nastojanja na se islam nametne bit će uzaludna.
S ciljem da imamo pristup vraćanja na početak, moramo analizirati duh iza Mekanskog perioda islama. Nalazimo da je duh u to vrijeme, to jest početni duh bio zaista da se ide putem bogobojaznosti. To je duh čišćenja, koji ima za cilj moralno uzdizanje prije svega drugog. Ustrajnost udružena sa poniznošću je bila zajednička odlika koja je trebala biti nađena u maloj skupini vjernih sljedbenika. Ukratko, to nije bio borbeni početak. Mi takođe učimo da je bilo nemoguće postići događaje Medinskog doba bez pokretanja pojmova i vjerovanja.Takozvani muslimani danas moraju prvo postati vjernici koji idu putem bogobojaznosti, da postignu moralno i duhovno stanje koje zaslužuje Allahove blagoslove i zaštitu zauzvrat za njihovu bogobojaznost.
Ako neko misli da je moguće utemeljiti islam bez obzira činili dobra djela ili ne, on je potpuno neznalica o Božijoj pravdi. (Morate zapamtiti da samo biti vjernik po imenu nije dovoljno da budemo ubrojani među bogobojazne.) Stoga ispunjenje svrhe Mekanskog života Časnog Poslanika islama s.a.v.s., kao da vrijedi za naše doba, mora biti u potpunosti shvaćeno i ispunjeno. Misliti o oživljavanju islama bez ovog koncepta nosi sjeme prisile i oduzimanja originalnih principa ove velike religije. To bi bio napor da se stave kola prije konja, rezultirajući tako da nema nikakvog kretanja uopšte.
Preporod islama
Miroljubivi pristup džemata Ahmadija prema džihadu pera je ukorijenjen u konceptima Časnog Kur'ana i sunneta. To nije gubeći koncept podređen bilo kojem standardu moralnosti, pravde, filozofije, religije, mudrosti ili čak zdravog razuma našeg doba. Oholost i pobunjeništvo su zabranjeni. Zaista je dopušteno iseljavanje za zaštitu nečije vjere. Zato mi kažemo da je prisiljavanje u islamu pogrešan koncept koji je dobro izbjegavati u svako doba. Zaista, kad su ove riječi bile napisane, 700 učenjaka islama iz svih dijelova svijeta, od kojih su većina ranije vjerovali u preuzimanje moći i nametanje islama, napravili su potpuni preokret i u nastojanju da zaustave rastegnuti borbeni sukob između dviju muslimanskih država, osudili drugu grupu učenjaka, isto tako islama.
Ovaj poziv je, u najmanju ruku rečeno, priznanje nedoličnosti i antireligijske prirode rata kao oružja za nametanje vjerovanja i ideja. Obećani Mesija je ovo rekao prije sto godina, i bezosjećajni su ga optužili da mijenja koncept džihada u islamu. Zabilježeno je da su oba zaraćenika opisali svoja ratna nastojanja kao džihad protiv antiislamskih sila onog drugog. Ovo je rezultat neprihvatanja poziva Obećanog Mesije. Glavni džihad našeg doba je džihad koji usađuje čišćenje sebe i drugih. (Džihad-e-Kabir, veća borba koja se jasno bavi žrtvovanjem), a ne džihad sabljom, (džihad-e-Saghiir, manji džihad), koji prihvata sablju kao čisto odbrambenu i samozaštitnu mjeru. Časni Poslanik s.a.v.s. lično i Časni Kur'an svjedoče ispravnosti gornje definicije džihada.
Naše doba je takvo da postoji ogromno množenje knjiga, magazina, novina i drugih medija. Ovo je doba informacije. Pa ipak, ironično je da vrlo mala manjina izgleda zainteresovana u informaciju koja se tiče vjere i moralnog uzdizanja. Pod ovim posebnim okolnostima pohodi onih koji zagovaraju teoriju islamske nadmoći, shvatajući osnovne karakteristike našeg vremena, moraju voditi svoj pohod gdje se najhitnije traži.
Ali on mora zapamtiti da su moć razumijevanja i intelekta našeg doba izoštreni. Postizanje znanja je popularisano. Moći svih informacijskih medija su postali krajnje razrađeni, s ciljem da utiču na pojedinca u unaprijed određenom pravcu. Zato odgovornost džihada perom ne treba da bude držan olako.
Mnogi uzimaju pero, ali je samo malom broju podaren duh da vode džihad na najprihvatljiviji način. Mnogi žele da uzmu pero, ali njihova netačna vjerovanja i nadostatak znanja ih spriječava da to čine, i tako oni zaostaju u stanju neobjelodanjenog počinka.
Ali, jedini je džemat Ahmadija taj koji nije prestao ovu veliku borbu od svog početka i on je postao jedini posrednik da uvede u oživljavanje islama kroz mirni, a ipak odlučan intelektualni proces koji je, prije jednog stoljeća, započeo Hazret Mirza Ghulam Ahmad iz Kadiana, Obećani Mesija i Mehdi u islamu.
Neka je mir nad onima koji su ispravno upućeni. Amin.
[1] Časni Kur'an 25:51-53
[2] Časni Kur'an 51:56
[3] Časni Kur'an 16:91
[4] Časni Kur'an 4:70
[5] Časni Kur'an 33:41
[6] Ideali i stvarnosti islama, 1966, 75, 79, 85 George, Allen & Unwin od Sejid Huseina Nasra
[7] (Islam: njegovo značenje i poruka, stranica 168)