Ovdje je jedan neobičan događaj i ja hoću da pišem o njemu. Prije nekog vremena, kad sam otišao u Aligarh (Indija), nisam bio u stanju da se upuštam u duge diskusije niti bilo kakav posao koji je zahtijevao umni napor. Od ove slabosti sam također patio još u Kadianu. Sada je moje stanje još uvijek takvo da nisam u stanju dugo govoriti ili duboko razmišljati.
U ovakvom stanju zdravlja sreo me je jedan maulvija (hodža) iz Aligarha po imenu Mu- hammed Ismail. On mi je rekao da su ljudi Aligarha dugo čekali da me vide. Predložio je, sa velikom poniznošću, da se publika okupi u kući gdje ja trebam održati govor. Uvijek je bila moja žarka želja da iskoristim svaku priliku da javnosti kažem sve što je istina. Tako sam sa zadovoljstvom prihvatio poziv. Htio sam da na ovom javnom skupu objasnim istinski smisao (važnost) i značenje islama i šta sada ljudi misle o islamu. Ja sam tako uvjerio Maulvi Sahiba da ću inšallah (ako Bog da), govoriti o stvarnosti islama.
Ali poslije ovog pristajanja, bilo mi je od Boga zabranjeno da održim ovaj govor. Posve sam siguran da, zbog mog nesigurnog zdravlja, Svemogući Bog nije želio da poduzmem bilo šta što uključuje ovakav napor zbog straha da svoje tijelo ne stavim u teškoću. Tako sam od Boga bio zaustavljen da održim ovaj govor.
Sličan slučaj mi se dogodio ranije: dok sam bio u slabom zdravstvenom stanju, u viziji sam sreo jednog od prijašnjih poslanika. Iz saosjećanja i radi savjeta, on je rekao: ’Zašto sebe prisiljavaš na takvu mentalnu teškoću? Zbog ovoga ćeš se razboliti’.
Dakle, ovo je bila Božija zabrana i ja sam poslao svoje izvinjenje Maulvi Sahibu. Ovo je bilo istinito izvinjenje. Ljudi koji zbog nepoznavanja ne vjeruju u moje objave ipak su svjedoci i sigurno znaju da ja imam ovu bolest. Oni koji su vidjeli ciklus moje bolesti, svjedoci su da se ona brzo vraća poslije puno diskusije i dubokog razmišljanja.
Trenutno sam pod medicinskom brigom dr. Muhammeda Huseina Khana, počasnog suca, koji me uvijek savjetovao da se uzdržim od napornog mentalnog rada dok traju simptomi ove bolesti. Tako, dr. Khan je prvi svjedok ovog mog stanja. I većina mojih drugova, kao što je brat Maulvi Hakim Nuur-ud-Din, ljekar države Jammu, koji je uvijek spreman da srcem i životom saosjeća sa mnom. Drugi prijatelj po imenu Munshi Abdul Haq, knjigovođa, zaposlen u Lahoru, njegovao me je u toku ove bolesti i služio sa takvom marljivošću i ljubavlju da je to nemoguće opisati. Svi su svjedoci moje bolesti.
Ja ovo moram reći sa žaljenjem da, premda je svakom muslimanu naređeno da nikada ne postane žrtva pretpostavki ili sumnje, ipak Mualvi Sahib nije uvažio moje izvinjenje. Naprotiv, on se prepustio lošem mišljenju i smatrao da je to laž. Blizak prijatelj onog Maulvi Sahiba koji me pozvao, poznat kao dr. Jamal-ud-Din objavio je, uz pristanak Maulvi Sahiba čitav njegov govor, koji ja ovdje želim priložiti sa mojim odgovorima.