Obavezujuće je za svakog pojedinca da u ovom dobu zla i nereda, koje tako ljulja tankoćutni odnos između Gospodara i sluge, da brine o svom lijepom kraju. Treba da činite plemenita djela o kojima ovisi spas, kao što je žrtvovanje svog imetka i trošenje dragocjenog vremena u Njegovoj službi. Treba da imate straha od ovog nepromjenjivog i utemeljenog Božijeg pisanog zakona kako je sadržano u Njegovoj časnoj Knjizi:
“Nećete postići dobrotu dok ne budete trošili ono što volite.”(Sure Al-Imran (sure 3: ajet 93)
Mislim da će biti prikladno da spomenem još nekoliko svojih odanih drugova koji su ušli u okrilje ove Božije zajednice i imaju veliku ljubav i toplinu za mene.
Jedan od njih je brat Šeik Muhammed Hussain iz Muradabada, Indija. On je putovao iz Muradabada do Kadiana samo u ime Boga, i zauzet je pisanjem ovog mog rukopisa za štampu. Njegove grudi meni izgledaju čiste kao ogledalo. Njegova duboka odanost i ljubav za mene je samo u ime Boga. Njegovo srce je ispunjeno Božijom ljubavi. On je divna ličnost. Ja ga smatram briljantnim svetionikom za ljude Muradabada. Nadam se da će svjetlo ljubavi i odanosti koje on posjeduje, jednog dana također prodrijeti do drugih. Premda Šeik Sahib posjeduje oskudna novčana sredstva, on ima dobro srce i čiste grudi. On je zauzet u svakoj službi za ovog poniznog slugu. Njegova vjera, ispunjena ljubavlju, ušla je u svaku njegovu venu i žilu.
Drugi ovakav drug i brat je Hakim Fazal Deen iz Bhera. Ja ne mogu opisati ljubav, odanost, poštovanje i blizak odnos Hakima prema meni. On je moj istinski dobronamjernik, iskreni zaljubljenik i osoba neuporedive čulnosti. Nakon što je Bog usmjerio moju pažnju ka pisanju ovog spisa i ojačao ovu namjeru sa uvjeravanjima kroz Svoje osobite objave, ja sam se posavjetovao sa jednim brojem mojih drugova; niko se od njih nije složio sa mojom namjerom. No, ovaj moj dragi brat, čak prije nego što sam mu ja spomenuo ovu namjeru, na njegovu vlastitu volju, predložio mi je da ovo napišem i dao sumu od stotinu rupija za troškove ovog projekta. Ja sam začuđen njegovim darom vjerske oštroumnosti jer je njegova želja bila ista kao i Božija želja. On uvijek tajno služi, i dao je stotine rupija samo da zaradi Božije zadovoljstvo i pohvalu. Moj Bože, nagradi ga izvanredno!
Među ovakvim prijateljima je moj dragi brat Mirza Azim Baig, (Marhoom va maghfoor) poglavica iz Samana, država Patiala, a naš rastanak zbog njegove smrti bacio je tamu preko naših srca. On je otišao sa ovog privremenog boravišta drugog Rebbi-ul Sani 1308 A.H. (poslije hidžre).
“Doista mi Bogu pripadamo i Njemu ćemo se vratiti.”(Sure Al-Bakarah (sure 2: ajet 157)
“Naše oči su ovlažene suzama, naša srca su u bolu i mi oplakujemo njegov rastanak.”
Stepen Mirza Sahibove ogromne naklonosti prema meni i način na koji je on sebe žrtvovao u moje ime – gdje mogu naći riječi da izrazim taj nivo svesrdne ljubavi? Moj bol i tuga zbog njegovog preranog odlaska je takva da joj ja rijetko nalazim ravnu u mom proteklom životu. On je naš voljeni i poglavica našeg cilja, koji je otišao na naše oči. Dok god budemo živi, mi nikada ne možemo zabo- raviti bol ovog odlaska.
“To je takav bol u mom srcu da, kad bih zaustavio suze da teku iz mojih očiju one bi tekle iz mojih rukava do ruba mog ogrtača.”
Sjećanje na ovaj rastanak moje srce ispunjava tugom i moje grudi osjećajem bola. Obuzeto bolom, srce žali a oči liju suze. Njegovo cijelo biće je bilo utjelovljenje ljubavi. Mirza Sahib je također bio hrabar da pokaže svoje osjećaje. On je svoj cijeli život posvetio samo ovom putu. Premda je Mirza Sahib bio oskudnih sredstava, ipak je u vrijeme potrebe uradio sve i u njegovim očima, za služenje vjeri, imetak nije vrijedio više od šake prašine. On je imao visoki nivo zdravog razumijevanja za shvatanje tajni duhovnog znanja.
Duboka ubijeđenost i čvrsta vjera puna ljubavi, koju je on imao za ovog poniznog slugu, doista je posebno Božije čudo. On je bio tako vesela osoba da je, vidjeti ga, bilo tako razvedravajuće kao da čovjek gleda bašču nakrcanu cvijećem i voćem. On je otišao, ostav- ljajući svoje ukućane, uključujući malo dijete, potpuno osiromašene i u potpunoj neimaštini. O, Bože Svemoćni! Ti budi dovoljan za njih i budi njihov Staratelj, i nadahni srca mojih prijatelja da pokažu dobročinstvo za ožalo- šćenu porodicu ovog iskrenog brata.
“O Bože! Utješitelju ožalošćenih srca! Ponizni nalaze utočište u Tebi i iskreni oprost.Iz Tvoje milosti, oprosti mu, Tvome slugi. Pruži Svoju samilost ožalošćenim koji su ostali iza.”
Ja sam samo spomenuo nekoliko mojih drugova kao primjer. Tu su i drugi, istih osobina, koje ću detaljno pomenuti, inšallah (ako Bog da) u drugoj knjizi. Ovaj esej ne prestaje da se produžava, tako da zasada o njima samo ovoliko.