Da bi sakrili sramotu i nezadovoljstvo porazom na Badru, Kurejšije su izjavili da će ponovno napasti Medinu. Pravili su dugoročne pripreme i nakon jedne godine napali su sa mnogo većom i jačom vojskom. Njihova armija se sastojala od tri hiljade vojnika, sedam stotina njih je bilo u oklopima, a dvije stotine je jahalo na konjima. Kada su vijesti o približavanju ove vojske stigle do Časnog Poslanika s.a.v.s., on je pozvao svoje sljedbenike i održao sastanak. Sa hiljadom ljudi pod njegovom komandom Časni Poslanik s.a.v.s. izašao je da brani grad.
Nedaleko od Medine su proveli noć. Ujutro kada je Časni Poslanik s.a.v.s. kružio, shvatio je da im se siguran broj Jevreja Medine pridružio. Kako nisu bili u obavezi da ratuju van grada, Poslanik s.a.v.s. poslao ih je natrag.
Abdulah ibn Ubaji bio je također među muslimanima i izašao je da se bori protiv Mekanlija. On je bio licemjer. Prigovorio je Poslanikovoj s.a.v.s. odluci da pošalje Jevreje nazad. Osjećao je da muslimani nemaju moć da se bore sa Mekanlijama. Nakon što su Jevreji otišli, on se također odvukao sa tri stotine svojih pomogača. Časni Poslanik s.a.v.s. ostao je sa 700 ljudi pod svojom komandom, od kojih je samo jedna stotina bila naoružana.
Muslimanska vojska je zauzela mjesto zvano Uhud. Časni Poslanik s.a.v.s. poslao je 50 svojih ljudi na uske brežuljkaste prolaze da bez naredbe ne napuštaju svoje položaje. Sa ostatkom vojske suprotstavio se vojsci, oko pet puta većoj i mnogo bolje opremljenoj.
Ubrzo nakon što je bitka počela, Mekanlije su se počele povlačiti i bježati sa bojišta, tek protjerani od strane Muslimana. Vidjevši ovo, Muslimani koji su bili poslati na prijevoje dolazili su da se pridruže potjeri. Njihov komandant ih je podsjetio na strogu naredbu Poslanika s.a.v.s. i pokušao ih je uzaludno zaustaviti da trče za neprijateljem. Kako god, mnogi od njih su otišli govoreći da nema svrhe ostajati tamo dok je neprijatelj u bijegu.
Jedan od mekanskih komandanata Kalid bin Valid, koji je kasnije postao veliki muslimanski general, vidio je ove slabo čuvane prolaze. Privukao je pažnju svog kolege Amra bin Aasa na to. Obojica komandanata su zaustavili bježanje ratnika i uputili se prema prolazima iza brežuljaka. Ubili su preostale zaostale muslimanske čuvare i napali Muslimansku vojsku straga. Napad je bio toliko iznenadan da je zakratko sve bilo zbunjeno.
Muslimani su bili razasuti po cijelom polju. Neki od njih su već otišli sa bojišta, misleći da se neprijatelj povukao. Samo nekoliko suboraca su preostali sa Poslanikom s.a.v.s. da uzvrate napadu. Mekanlije koji su bježali zaustavili su se i vratili kada su čuli pucnjeve njihovih drugova koji su napali muslimane straga.
Časni Poslanik s.a.v.s. bio je u velikoj opasnosti. Svi oko njega su padali jedan po jedan, pod intenzivnim napadom neprijatelja. Također je bila navala strijela usmjerena na Poslanika s.a.v.s. Talha, vjerni prijatelj Časnog Poslanika s.a.v.s., ispružio je svoju ruku da zaštiti lice Časnog Poslanika s.a.v.s. od strijela. Strijela za strijelom je pogađala njegovu ruku i probijala njegovu šaku. Vidio je krv, osjetio bol, ali nije spuštao ruku. Na kraju je izgubio ruku. Kamenje je također bacano na Poslanika s.a.v.s. Jedan ga je pogodio u lice. Onda je došao drugi. Zatim je doletio drugi koji se zabo u njegovu kacigu direktno u vrat. Pao je onesviješten među gomilu mrtvih muslimanskih boraca.
Mekanlije su pomislili da su ubili Poslanika s.a.v.s. i povukli su se misleći da je rat završen. Muslimani su također mislili da je mrtav i glasine su se proširile kao divlja vatra, toliko brzo da su žene i djeca Medine potrčali van prema Uhudu da saznaju istinu.
Kada su preostali uslimanski borci shvatili šta se desilo, opkolili su područje gdje je Poslanik s.a.v.s. pao. Poslanik s.a.v.s. je ubrzo došao svijesti.
Abu-Sufijan, neprijateljski zapovjednik, koji se radovao sa svojim ljudima, uskliknuo je: „Ubili smo Muhammeda!“ Časni Poslanik s.a.v.s. rekao je svojim sljedbenicima da šute. Kako nije bilo odgovora od strane muslimana, Abu-Sufijan je bio siguran u Poslanikovu smrt. Uzviknuo je ponovno: „Ubili smo Abu-Bakra!“ I dalje nije bilo odgovora od muslimana. Tada je zapovjednik neprijatelja povisio glas i rekao: „Ubili smo Omera!“ Časni Poslanik s.a.v.s. rekao je muslimanima da i dalje ostanu tihi.
Abu-Sufijan je nakon toga rekao: „Pobjeda, ubili smo svu trojicu“, i uzdigli su nacionalni krik u čast Hubala, njihovog boga, govoreći: „Slavljen neka je Hubal!“ Tada je Časni Poslanik s.a.v.s. rekao muslimanima da odgovore: „Šta da kažemo, o Allahov Poslaniče?“, upitali su. „Recite: „Jedino je Allah Veliki i Moćan. Jedino je On Velik i hvale dostojan“, rekao je Časni Poslanik s.a.v.s.
Čuvši ovo, neprijatelji su bili razočarani saznanjem da su Časni Poslanik s.a.v.s., Abu-Bakr i Omer r.a. bili živi. Iako su muslimani bili u veoma malom broju, Mekanlije se nisu usudili napasti ih ponovno i vratili su se u Meku.
Pitanja
- Uporedi stanje muslimana sa Mekanlijama na Bici na Uhudu!
- Zašto su muslimani ostavili prolaze nezaštićenima?
- Ko je bio zapovjednik Mekanlija koji su napali muslimansku vojsku straga?
- Ko je bio Talha? Opišite njegovu hrabrost u bici!
- Ko je bio Hubal? Zašto je Abu-Sufijan uskliknuo: „Neka je slavljen Hubal?“
- Kakav je bio odgovor Poslanika s.a.v.s. na taj uzvik?
- Ko je bio Abdullah ibn Ubaj? Kakvu je ulogu imao u ovoj bici?
- Šta mislite, šta je bio uzrok koji je okrenuo sigurnu muslimansku pobjedu u zabunu u ovoj bici?