U ime Allaha Milostivog Darovaoca bez traženja Samilosnog
Nema drugog boga osim Allaha i Muhammed je Njegov poslanik
Muslimani koji vjeruju da je ,
Hazreti Mirza Ghulam Ahmad iz Kadiana a.s. Imam Mahdi i Obećani Mesija
Život Muhameda s.a.v.s.

Zbog mekanskog suprotstavljanja ovi muslimani iz Medine željeli su da vide Poslanika u privatnosti. Poslanikove misli sve više su se okretale prema Medini, kao mjestu gdje je izgledalo da će seliti. On je ovo spomenuo svojim najbližim srodnicima, ali su oni nastojali da ga odvrate od svih misli ove vrste.
Iznosili su razloge o tome kako je Meka, iako puna opozicije, pružila potporu od nekoliko utjecajnih veza. Vidici su u Medini izgledali sa svim nesigurni i, ako se Medina pokaže neprijateljskom kao Meka, hoće li Poslanikove veze u Meki biti u stanju pomoći? Poslanik je, međutim, bio uvjeren da je selidba u Medinu bila određena. Zato je odbio savjet svojih bližnjih i odlučio da seli u Medinu.

Zahvjet Akabe 

Poslije ponoći, Poslanik je ponovo sreo muslimane iz Medine u dolini Akaba. S njim je bio njegov amidža Abass. Iz Medine je bilo sedamdeset tri muslimana, od kojih je šezdeset dvoje pripadalo Khazradžu a jedanaest plemenu Aus.

U grupi su bile dvije žene, jedna Ummi Ammara iz Benu-Nadžara. Njih je islamu poučavao Mus’ab i bili su puni vjere i odlučnosti. U godinama koje su slijedile oni su se svi pokazali kao stubovi islama. Ummi Ammara je jedan primjer. Ona je u svoju djecu usadila vječnu odanost islamu. Jednog od njenih sinova, Habiba, zatvorio je Musailima, prevarant, u jednom okršaju poslije Poslanikove smrti. Musailima je nastojao da pokoleba Habibovu vjeru.

‘Je li ti vjeruješ da je Muhammed Božiji vjerovjesnik?’, pitao je. ‘Da’, bio je odgovor. ‘Vjeruješ li ti da sam ja Božiji vjerovjesnik?’, pitao je Musailima. ‘Ne’, odgovorio je Habib. Na ovo je Musailima naredio da mu odsijeku jedan od udova. Kad su ovo uradili, on je ponovo pitao Habiba: ‘Vjeruješ li ti da je Muhammed Božiji vjerovjesnik?’ ‘Da’, odgovorio je Habib.
‘Vjeruješ li ti da sam ja Božiji vjerovjesnik?’ ‘Ne’. Musailima je naredio da Habibu odsijeku još jedan dio tijela.
Na ovaj način su odsjekli jedan po jedan dio i Habibovo tijelo je bilo raskomadano. On je umro okrutnom smrću, ali je iza sebe ostavio nezaboravni primjer ličnog heroizma i žrtve radi vjerskog uvjerenja. (Halbiyya, tom 2, str. 17)

Ummi Ammara je bila uz Poslanika u nekoliko ratova. Ova grupa muslimana Medine je uskoro dobila veliku odliku radi svoje odanosti i vjere. Oni nisu došli u Meku da traže imetak i bogatstvo, nego samo da traže vjeru.
Ponukan porodičnim vezama i osjećajem osnovane odgovornosti za sigurnost Poslanika, Abass se ovako obratio grupi:

O Khazradž, ovaj moj dragi je poštovan od svog naroda. Oni nisu svi muslimani, pa ipak su ga štitili. Ali on je sad odlučio da nas napusti i ide k vama. O Khazradž, znate li vi šta će se dogoditi? Cijela Arabija će biti protiv vas. Ako shvatate rizik koji vaš poziv povlači za sobom, onda ga odvedite; ako ne, onda napustite svoju namjeru i pustite ga da ostane ovdje.

Vođa ove grupe Al-Bara odgovorio je uvjereno:

”Čuli smo te. Naša odlučnost je čvrsta. Naši životi su na raspolaganju Božijem Poslaniku. Mi smo odlučili, i samo čekamo na njegovu odluku. (Halbiyya, tom 2, str. 18)
Poslanik je iznio dalje tumačenje islama i njegovog učenja. Objašnjavajući ovo, on je grupi rekao kako je spreman ići u Medinu ako će oni islam čuvati dragim kao što čuvaju svoje žene i djecu.
On nije potpuno ni završio kad je ova grupa od sedamdeset troje odanih povikala u jedan glas: ‘Jeste, jeste.’ U svom oduševljenju zaboravili su da ih mogu čuti. Abass ih je upozorio da govore tiho. Ali ova grupa je bila puna vjere. Smrt je sada bila ništavna u njihovim očima.

Kad je Abass upozorio grupu, jedan od njih je glasno rekao: ‘Mi se ne bojimo, o Božiji Poslaniče. Odobri nam, mi možemo izaći nakraj s Mekanlijama sad odmah i osvetiti nepravdu koju su ti učinili.’ Ali Poslanik je rekao da mu još nije bilo naređeno da se bori. Grupa je onda dala zavjet vjernosti i skup se razišao.
Mekanlije su čuli o ovom događaju. Otišli su kod poglavara Medine da prigovaraju protiv ovih posjetilaca. Abdullah  bin Ubbay bin Salul – glavni poglavica – nije ništa znao o tome šta se dogodilo. On je uvjerio Mekanlije da mora biti da su to što su čuli samo lažne glasine. Ljudi Medine su ga prihvatili za svog vođu i nisu mogli ništa uraditi bez njegovog znanja i odobrenja. On nije znao da su ljudi Medine odbacili vladavinu šejtana i umjesto toga prihvatili Božiju vlast.

Kontaktirajte nas preko Vibera :)
Viber
WhatsApp