Otpor protiv poruke islama

Kad se ova Poruka počela propovijedati ljudima Meke i kad je to počelo ostavljati dojam na ljude dobrog srca i one među njima koji razmišljaju, starješine Meke su zauzeli ozbiljno stajalište o tome šta se dešavalo. Njihovi izaslanici su otišli Poslanikovom amidži Abu-Talibu, i ovako mu se obratili:

‘Ti si jedan od naših poglavica i zbog tebe smo mi do sada poštedjeli tvog bratića Muhammeda. Došlo je vrijeme, međutim, kad moramo dokrajčiti ovu nacionalnu krizu, ovaj sukob u našoj sredini. Mi tražimo i zahtijevamo da on odustane od bilo kakavog govora protiv naših idola. Neka proglašava da je Bog Jedan, ali da ništa ne govori protiv naših idola.

Ako hoće da bude naš poglavar, mi bismo ga prihvatili za svog vođu. Ako hoće bogatstvo, svaki od nas će mu pokloniti dio svog bogatstva. Ako hoće da se oženi bilo kojom djevojkom u Meki, mi ćemo ga oženiti a nećemo od njega za to uzeti nikakvu naknadu. Mi mu ne zabranjujemo ništa osim priča protiv naših idola. Ako se on slaže s ovim, naš sukob i spor s njim će prestati.

Mi tražimo od tebe da ga uvjeriš. No, ako ti nisi u stanju da to uradiš, onda se jedna od dvije stvari mora dogoditi: ili ćeš ti morati napustiti svog bratića, ili ćemo mi, tvoj narod, napustiti tebe.’ (Hišam)

 Abu-Talib je bio suočen sa teškom odlukom. Bilo je teško napustiti bratića, ali je jednako bilo teško da ga se odrekne njegov vlastiti narod. Arapi su imali malo u pogledu materijalnih sredstava. Njihov ugled je ležao u vodstvu. Oni su živjeli za svoj narod, a njihov narod za njih. Abu-Talib je bio jako tužan. Pozvao je Poslanika i objasnio mu zahtjev koji su dale starješine Meke.

‘Ako se ti ne složiš,’ rekao je sa suzama u očima, ‘onda ja moram ili tebe napustiti ili će moj narod napustiti mene.’

Poslanikovo  pouzdanje u Allaha

Poslanik je očito saosjećao sa svojim amidžom. U očima su mu navrle suze i on je rekao:

‘Ja ne tražim od tebe da napustiš svoj narod. Ja od tebe ne tražim da staneš uz mene. No, Jedan i Jedini Bog je moj svjedok kad kažem da, čak i da stave Sunce na moju desnu ruku, a Mjesec na lijevu, ja neću odustati od propovijedanja istine Jednog Boga. Ja to moram nastaviti dok ne umrem. Ti izaberi ono što je tvoja želja.’ (Hišam i Zurqani)

Ovaj odgovor, izravan i iskren, otvorio je oči Abu-Taliba. Duboko je utonuo u misli. Iako nije imao hrabrosti da vjeruje, mislio je da je sretan što je živio da vidi ovaj veličanstveni dokaz vjerovanja i obzir prema dužnosti. Okrećući se Poslaniku, on je rekao:

‘Moj bratiću, nastavi svoj put. Ispunjavaj svoju dužnost. Neka me moj narod napusti. Ja te neću napustiti.’ (Hišam)