Proganjanje muslimana u Mekki

Kad je ruganje počelo da prelazi u odobravanje, a ravnodušnost u privrženost, poglavice Meke i službenici počeli su se bojati. Oni su se okupili i savjetovali se. Odlučili su da ruganje nije metod kojim se može izaći na kraj s ovom prijetnjom. Mora se primijeniti ozbiljniji lijek. Novi utjecaj se mora suzbiti silom. Odlučeno je da se mora uvesti proganjanje i neka forma bojkota. Uskoro su poduzeti praktični koraci i Meka je bila podignuta protiv islama u ozbiljan sukob.

Poslanik i njegova mala skupina nisu više smatrani ludim, nego rastućim utjecajem  koji  će  se,  ako  se  dozvoli da neometano raste, pokazati kao opasnost vjeri, ugledu, običajima i tradicijama Meke. Islam je prijetio da razruši staru strukturu mekanskog društva i da ga ponovo izgradi, da stvori novo nebo i novu Zemlju, čiji dolazak mora značiti nestajanje starog neba Arabije i njenog starog srca. Mekanci se više nisu mogli smijati islamu. Sada je to za njih bilo pitanje života i smrti.

Islam je bio prijetnja i Meka je prihvatila prijetnju, kao što su neprijatelji Poslanika uvijek prihvatali prijetnju svojih poslanika. Oni su odlučili da dokaz ne ospore dokazom, nego da izvuku sablju i silom sruše ovo opasno učenje; nisu odlučili da svojim primjerom stanu naspram dobrog primjera Poslanika i njegovih sljedbenika, da uljudno odgovore na lijepe riječi, nego da zlostavljaju nevine ljude i da vrijeđaju one koji govore uljudno.

Još jednom je ponovo u svijetu započeo sukob između vjerovanja i nevjerovanja; sile šejtana proglasile su rat melekima. Vjernici, još uvijek šaka njih, nisu imali moći da se odupru snažnom napadu i nasilju nevjernika.

Počeo je najokrutniji pohod. Žene su bestidno bile masakrirane; muškarce su klali. Robovi koji su proglasili da vjeruju u Poslanika vučeni su preko vrelog pijeska i kamenja. Njihova koža je bila otvrdla kao koža životinja.

Khabbab bin Al-Arat

Poslije dugo vremena, kad je islam  utemeljen nadaleko  i naširoko, jednom od ovih ranih vjernika po imenu Khabbab bin Al-Arat razotkrili su tijelo. Njegovi prijatelji su vidjeli kako mu je koža otvrdla kao kod životinja i pitali su ga zašto je to tako. Khabbab se nasmijao i rekao da to nije ništa – samo sjećanje na one rane dane kad su robovi koji su prešli na islam bili vučeni ulicama Meke preko oštrog i vrelog pijeska i kamenja. (Musnad, tom 5, str. 110)

Proganjanje i okrutnosti nevjernika prema muslimanskim robovima

Robovi koji su vjerovali bili su raznih nacija. Bilal je bio crnac, Suhaib je bio Grk. Oni su pripadali različitim vjerama. Džabr i Suhaib su bili kršćani, Bilal i Ammar idolopoklonici. Bilal je bio natjeran da leži na vrelom pijesku, natovaren kamenjem, a dječaci su onda natjerani da plešu na njegovim grudima; njegov gazda, Ummayya bin Khalf, tako ga je mučio i onda od njega tražio da se odrekne Allaha i Poslanika i pjeva hvale mekanskih bogova, Lata i Uzza. Bilal je samo rekao.

‘Ahad, Ahad…’ (Bog je Jedan, Bog je Jedan).

Ozlojeđen, Umayya je Bilala predao uličnim dječacima, tražeći od njih da oko njegovog vrata stave konopac i vuku ga kroz grad preko oštrog kamenja. Bilalovo tijelo je krvarilo, ali je on nastavio mrmljati:’Ahad, Ahad…’ Kasnije, kad su se muslimani nastanili u Medini i bili u stanju živjeti i klanjati u relativnom miru, Časni Poslanik je odredio Bilala za mujezina, onog koji klanjače poziva na namaz.

Budući da je bio Afrikanac, Bilal nije mogao izgovoriti glas š na arapskom Aš-hadu (ja svjedočim). Medinlije su se smijali njegovom pogrešnom izgovoru, ali ih je Časni Poslanik prekorio i rekao im kako je Bilal bio drag Bogu zbog čvrste vjere koju je pokazao pod mučenjima Mekanlija.

Abu Bakr oslobađa Bilala od ropstva

Abu-Bakr je platio otkup za Bilala i mnoge druge robove, i osigurao njihovo oslobađanje. Među njima je bio Suhaib, uspješan trgovac, kojeg su Kurejšije nastavile tući čak i poslije njegovog oslobađanja. Kad je Časni Poslanik napustio Meku i smjestio se u Medini, Suhaib je želio da ide s njim. Ali su ga Mekanlije zaustavili. Rekli su da on ne može iz Meke odnijeti bogatstvo koje je zaradio u Meki.

Suhaib je ponudio predaju sveg svog imetka i zarade i pitao hoće li mu onda dozvoliti da ide. Mekanlije su prihvatile ponudu. Suhaib je stigao u Medinu praznih ruku i vidio Poslanika, koji ga je čuo,čestitao mu i rekao:

‘Ovo je bila najbolja trgovina tvog života.’

Odanost i žrtovanje na Allahovom putu

Većina  ovih  robova-vjernika  ostali  su  čvrsti  u  ispoljavanju  i ispovijedanju  vjere.  Ali  neki  su  bili  slabi.  Jedanput  je  Časni Poslanik zatekao Ammara kako ječi od bola i suši suze. Kad mu je Poslanik prišao, Ammar je rekao da su ga tukli i prisilili na javno opozivanje vjere.

Poslanik ga je pitao:

‘Ali, jesi li ti vjerovao u srcu?’

Ammar je rekao da jeste, i Poslanik je rekao da će Bog oprostiti njegove slabosti. Ammarovog oca Jasira i njegovu  majku  Samiju  također su  mučili  nevjernici.  Jednom takvom prilikom dogodilo se da je Poslanik tuda prolazio. Pun emocija, rekao je:

‘Porodico Jasira, strpite se, jer Bog je za vas pripremio Džennet.’

Poslaničke riječi su se uskoro ispunile. Jasir je podlegao mučenjima, a malo kasnije je Abu-Džehel kopljem ubio njegovu ženu Samiju. Zinnira,  robinja,  izgubila  je  oko  zbog  okrutnog  postupanja nevjernika.

Abu-Fakaih, rob Safvana bin Umayya, ostavljen je da leži na vrelom pijesku dok je na njegove grudi stavljeno teško i vrelo kamenje i od bola mu je ispao jezik. Drugi robovi su bili zlostavljani na slične načine.Ove  okrutnosti  bile  su  neizdržljive.

No,  rani  vjernici  su  ih podnijeli zato što su njihova srca bila čvrsta u uvjerenjima koje su svakodnevno primali od Boga. Kur’an se spustio Poslaniku, ali se uvjerljivi Božiji glas spustio na sve vjernike. Da nije bilo tako, vjernici ne bi mogli odoljeti okrutnostima kojima su bili podvrgnuti.

Napušteni od zemljaka, prijatelja i rodbine, oni sa sobom nisu imali nikoga osim Boga, i nije ih bilo briga imaju li ikoga drugog. Zbog Njega su ove okrutnosti izgledale ništavne, uvrede su zvučale kao molitve, a kamenje je izgledalo mehko.

Tiranija nad slobodnim muslimanima

Prema slobodnim stanovnicima koji su vjerovali nije postupano ništa manje okrutno. Njihove starješine i poglavice su ih mučili na razne načine. Osman je bio uspješan čovjek, četrdesetih godina. Pa ipak, kad su se Kurejšije odlučili na opće proganjanje muslimana, njegov amidža Hakam ga je zavezao i istukao.

Zubaira bin Al-Awwamu, hrabrog mladog momka, koji je kasnije postao veliki muslimanski general, njegov amidža je umotao u ćilim, zapalio dim ispod njega i mučio ga gušenjem. No, on nije porekao. On je našao Istinu i nije je htio napustiti.

Abu-Zarr iz plemena Ghaffar čuo je o Poslaniku i otišao u Meku da to ispita. Mekanlije su ga odvraćali govoreći da oni dobro poznaju Muhammeda i da je njegov pokret bio samo sebična zamisao. To nije ostavilo utisak na Abu-Zarra i on je otišao Poslaniku, čuo Poruku islama upravo od njega i prihvatio je. Abu-Zarr je pitao da li može čuvati u tajnosti svoju vjeru od svog plemena.

Poslanik je rekao da može nekoliko dana. No, kad je prolazio ulicama Meke, čuo je kako grupa mekanskih poglavica vrijeđaju Časnog Poslanika i napadaju ga na prost način. On više nije mogao čuvati u tajnosti svoju vjeru i odjednom je proglasio:

‘Ja svjedočim da nema boga osim Allaha, i da niko nije nalik Allahu; i da je Muhammed Njegov rob i Poslanik.’

Ovaj poklik podignut na skupu nevjernika njima je izgledao drzak. Ustali su u srdžbi i tukli su ga dok nije pao onesviješćen. Poslanikov amidža Abas još nije bio primio islam, prolazio je pored i počeo je prigovarati u ime žrtve.

‘Vaši karavani s hranom prolaze kroz Abu Zarrovo pleme, ‘ rekao je, ‘i njegovi ljudi, ljuti zbog vaših postupaka, mogu vas izgladnjivati do smrti.’ Slijedećeg dana je Abu-Zarr ostao kod kuće. No, dan kasnije je ponovo otišao da vidi isti skup i zatekao ih kako vrijeđaju Poslanika kao i prije.

Otišao je u Kabu i vidio da ljudi tamo rade isto. Nije se mogao uzdržati, ustao je i naglas proglasio svoju vjeru. Ponovo su prema njemu grubo postupili. Ista stvar se dogodila i treći put i Abu-Zarr je otišao natrag svom plemenu.