Nove smutnje Mekanlija
Kao što sam već rekao, prošla su dva ili tri mjeseca dok Mekanlije nisu mogli obnoviti svoje planirano neprijateljstvo protiv islama. Pružila im se jedna prilika kad je Sa’d bin Mu’az, poglavica Aus plemena iz Medine, stigao u Meku radi obilaska Kabe.
Abu- Džehel ga je vidio da to radi i rekao:
‘Poslije davanja zaštite ovom odmetniku Muhammedu, je li ti očekuješ da možeš doći u Meku i obilaziti Kabu u miru? Je li ti misliš da ga možeš zaštititi i spasiti? Ja se kunem Bogom da se ti ne bi vratio siguran svojoj porodici da nije bilo Abu-Sufijana s tobom.’
Sa’d bin Mu’az je odgovorio:
‘Vjeruj kad ti kažem, ako nas vi Mekanlije zaustavite od posjećivanja i obilaženja oko Kabe, nećete imati mira na putu za Siriju.’
U to vrijeme se Valid bin Mughira, mekanski poglavica, ozbiljno razbolio. Mislio je da mu je došao kraj. Druge poglavice Meke su sjedili oko njega. Valid se nije mogao kontrolisati i počeo je plakati. Mekanske poglavice su se ovome čudili i pitali ga zašto plače.
‘Mislite li vi da se ja bojim smrti? Ne, ne bojim se ja smrti. Ono čega se ja bojim je da se vjera Muhammeda ne bi proširila i da mu čak Meka može podleći.’
Abu-Sufijan je uvjerio Valida da će sve dok žive oni svojim životima sprečavati širenje ove vjere. (Khamis, tom 1)
Mekanlije se pripremaju da napadnu Medinu
Iz ovog iznošenja događaja posve je jasno da je prekid u neprijateljstvu Mekanlija bio samo privremen. Vođe Meke pripremali su se za obnovljene napade na islam. One vođe koji su umirali obavezali su pod zakletvom one koji su ostali iza njih na neprijateljstvo protiv Poslanika, i pobuđivali ih na rat protiv njega i njegovih sljedbenika. Huškali su narod Medine da zarate protiv muslimana i upozorili ih da će, ako to odbiju, Mekanlije i njihova saveznička plemena napasti Medinu, pobiti njihove muškarce i zarobiti žene.
Odbrambeni plan Časnog Poslanika
Da je Poslanik stajao po strani i da nije ništa uradio za odbranu Medine, natovario bi na sebe strahovitu odgovornost.Zbog toga je Poslanik uveo sistem izviđanja. Poslao je grupe ljudi na mjesta oko Meke da saznaju za njihove pripreme za rat.
Tu i tamo je bilo događaja – tučnjave i bitke – između ovih grupa i Mekanlija. Kršćanski pisci kažu da je ove ispade započeo Poslanik i da je, zato, u ratovima koji su proistekli, on bio agresor.Ali mi pred sobom imamo trinaest godina nasilja Mekanlija, njihovih spletki za izazivanje neprijateljstva naroda Medine protiv muslimana, i prijetnju o napadu same Medine.
Ko god sve ovo pamti ne može optužiti Poslanika da je odgovoran za pokretanje ovih događaja. To što je poslao grupe muslimana radi izviđanja bilo je u samoodbrani. Trinaest godina nasilja bilo je dovoljno opravdanje da se muslimani pripreme za samoodbranu. Ako je proizišao rat između njih i njihovih neprijatelja iz Meke, odgovornost nije ležala na muslimanima. Slabi temelji na kojima danas kršćanske nacije proglašavaju rat jedna protiv druge dobro su poznati. Da je pola onoga što su Mekanlije učinili muslimanima učinjeno danas evropskom narodu, oni bi osjećali opravdanim da idu u rat.
Kad narod jedne zemlje organizuje ubijanje drugog na velikom stepenu, kad jedan narod prisili drugi da napusti svoje domove, zar to žrtvama ne daje pravo da s njima zarate? Otkad su muslimani iselili u Medinu, za njih je bilo dovoljno da na osnovu toga Mekanlijama proglase rat. Ali Poslanik nije proglasio rat. On je pokazao tolerantnost i ograničio svoje odbrambene aktivnosti na izviđanje. Mekanlije su, međutim,nastavili ljutiti i uznemiravati muslimane.
Oni su huškali narod Medine protiv njih i uplitali se u njihova prava na hodočašće. Promijenili su svoje uobičajene puteve karavana prema Siriji i počeli ići kroz plemenske oblasti oko Medine, da bi ova plemena uzdigli protiv muslimana.
Mir Medine je bio ugrožen; tako da je bila razumljiva dužnost muslimana da prihvate ratnu prijetnju koju su Mekanlije četrnaest godina nabacivali. Niko pod ovim okolnostima ne može sumnjati u pravo muslimana da prihvate ovo nabacivanje.