Poslanik ide u Ta'if

Izgledalo je da ga u Meki sada niko neće poslušati i to ga je rastužilo. Osjećao je da nema nikakvog napretka. Zato je odlučio da se okrene negdje drugo radi propovijedanja svoje poruke, i odabrao je Ta’if, malo naselje oko šezdeset milja jugoistočno od Meke i popularno po voćarstvu i agrokulturi. Poslanikova odluka bila je u pridržavanju tradicije svih poslanika.

Musa se okretao ponekad faraonu, ponekad Israilu, a ponekad Midianu. Isa se, slično tome, okretao ponekad Galileji, ponekad mjestima s one strane Jordana, a ponekad Jerusalemu. Tako se Poslanik islama, uviđajući da će Mekanlije zlostavljati, ali da neće slušati, okrenuo Tai’fu. U mnogobožačkim vjerovanjima i praksama Ta’if nije zaostajao za Mekom. Kipovi koji su se nalazili u Kabi nisu bili jedini, niti jedini važni idoli u Arabiji.

Jedan važan kip Al-Lat mogao se naći u Ta’ifu; jer je Ta’if bio centar hodočašća. Stanovnici Ta’ifa bili su povezani krvnim vezama sa stanovnicima Meke; i mnoge oaze između Ta’ifa i Meke bile su u vlasništvu Mekanlija.

Po dolasku u Ta’if, Poslanika su posjetile poglavice naselja, ali niko nije bio spreman da prihvati Istinu. Običan svijet je slušao svoje vođe i s prezirom su odbacili Poruku. Ovo nije bilo neuobičajeno. Ljudi utonuli u ovosvjetske poslove uvijek takvu poruku smatraju nečim što smeta, čak i uvredom. Zato što je ova Poruka bez vidljive potpore – kao što su brojevi ili oružje – oni su također osjećali da je mogu odbiti s prezirom.

Poslanik je ranjen u Ta'ifu

Poslanik nije bio izuzetak. Izvještaji o njemu već su stigli do Ta’ifa, i on je sada bio tu, bez oružja ili sljedbenika, sam, pojedinac sa samo jednim drugom, Zeidom. Gradski ljudi su mislili o njemu da je smetnja s kojom treba završiti, samo da bi zadovoljili svoje poglavice. Oni su na njega nahuškali skitnice grada i dječake s ulice koji su ga gađali kamenjem i istjerali ga iz grada.

Zeid je bio ranjen, a Poslanik je počeo jako krvariti. No, potjera se nastavila dok ova bespomoćna grupa od dvoje ljudi nije bila nekoliko milja daleko od Ta’ifa.

Poslanikova milost

Poslanik je bio jako ožalošćen i potišten kad se melek spustio na njega i pitao ga želi li da njegovi progonitelji budu uništeni.

‘Ne’, rekao je Poslanik. ‘Ja se nadam da će upravo od ovih napadača biti rođeni oni koji će obožavati Jednog Istinskog Boga.’ (Buhari, kitab Bad al-Khalk)

Izmoren i snužden, stao je kod vinograda čiji su vlasnici bili dvojica Mekanlija koji su slučajno bili prisutni. Oni su bili među njegovim progoniteljima u Meki, ali su ovom prilikom postali saosjećajni. Je li to bilo zbog toga što su ljudi Ta’ifa loše postupili prema Mekanliji ili zato što je iskra ljudske dobrote odjednom zasijala u njihovim srcima?

Oni su Poslaniku poslali tacnu punu grožđa po jednom robu kršćaninu po imenu Addas, koji je pripadao Ninevehu. Addas je dao tacnu Poslaniku i njegovom drugu. Dok je sjetno gledao na njih, postao je radoznao više nego ikada kad je čuo kako Poslanik kaže:

‘U ime Allaha, Milostivog, Darovaoca bez traženja, Samilosnog.’

Bio je potaknut njegov kršćanski odgoj i osjećao je da je u prisustvu hibru poslanika. Poslanik ga je pitao odakle je i Addas je odgovorio da je iz Nineveha, na što je Poslanik rekao:

‘Junuz, sin Amittaia, koji je bio iz Nineveha, bio je sveti čovjek, poslanik kao ja.’

Poslanik je također rekao Addasu o svojoj poruci. Addas je bio oduševljen i odmah je povjerovao. On je zagrlio Poslanika sa suzama u očima i počeo ljubiti njegovu glavu, ruke i stopala. Susret se završio i Poslanik se ponovo obratio Allahu i rekao: 

‘Allahu, ja se jadam Tebi. Ja sam slab, bez sredstava. Moj narod gleda s prezirom na mene. Ti si Gospodar slabih i siromašnih i Ti si moj Gospodar. Kome ćeš me prepustiti – strancima koji me odguruju ili neprijatelju koji me ugnjetava u mom vlastitom gradu?

Ako Ti nisi ljut na mene, mene nije briga za moje neprijatelje. Neka je Tvoja milost sa mnom. Ja tražim utočište u svjetlu Tvoga lica. Ti si taj Koji može otjerati mrak u svijetu i dati mir svima, ovdje i na Drugom svijetu. Neka se Tvoja ljutnja i Tvoje prokletstvo ne spuste na mene. Ti nikada nisi ljut a da uskoro poslije toga nisi zadovoljan. A nema moći i nema utočišta osim kod Tebe.’ (Hišam i Tabari)

Nakon što je proučio ovu dovu, krenuo je natrag za Meku. Na putu je nekoliko dana zastao u Nakhli i ponovo krenuo. Prema mekanskoj tradiciji, on više nije bio stanovnik Meke. On ju je napustio zato što je mislio da je neprijateljska i nije se tamo mogao vratiti osim uz odobrenje Mekanlija. Prema tome je poslao poruku Mut’imu bin Adiju – mekanskom poglavici, i pitao da li će mu Mekanlije dozvoliti da se vrati.

Mut’im, iako gorki neprijatelj kao i svaki drugi, imao je plemenito srce. On je okupio svoje sinove i rodbinu. Naoružali su se i krenuli u Kabu. Stojeći u dvorištu, on je najavio da je odobrio Poslaniku da se vrati.

Poslanik se onda vratio i obišao oko Kabe. Mut’im, njegovi sinovi i rodbina sa isukanim sabljama onda su pratili Poslanika do njegove kuće. Zaštita koja je bila pružena Poslaniku nije bila zaštita u uobičajenom arapskom smislu. Poslanik je i dalje patio i Mut’im ga nije štitio. Mut’imov postupak je značio proglas formalnog odobrenja za Poslanika da se vrati.

Poslanikovo putovanje u Ta’if iznudilo je pohvalu čak i od neprijatelja islama. Sir William Muir u svojoj knjizi ‘Život Muhammeda’ piše (govoreći o putu u Ta’if):

‘Ima nešto uzvišeno i herojsko u ovom Muhammedovom putovanju u Ta’if; usamljen čovjek, prezren i odbijen od svog naroda, izlazi smiono u ime Boga kao Junuz u Nineveh, i poziva idolopoklonički grad da se pokaje i pomogne njegovu misiju. To snažno osvjetljava jačinu njegovog vjerovanja u božansko porijeklo njegovog poziva.’ (Život Muhammeda od sir W. Muir, izdanje 1923, str. 112-113)

Meka i dalje okrutna prema  Poslaniku

Meka se vratila svom starom neprijateljstvu. Poslanikov rodni grad ponovo je za njega postao Džehennem. No, on je hrabro nastavio ljudima prenositi svoju Poruku. Tu i tamo se ulicama Meke mogao čuti glas:

‘Bog je Jedan! Bog je Jedan!’

S ljubavlju i poštovanjem, i sa saosjećanjem za ljude, Poslanik je ustrajao u iznošenju svoje Poruke. Ljudi su  se  okretali,  ali im  se  on ponovo obraćao. On je proglašavao, marili ljudi ili ne, i izgledalo je da je istina polahko počela zauzimati svoje mjesto. Šaka muslimana koji su se vratili iz Abesinije i odlučili da ostanu tajno su propovijedali svojim prijateljima, komšijama i bližnjima.

Srca nekih bila su osvijetljena vjerom i oni su otvoreno oglasili svoju vjeru i dijelili patnju svoje braće. No, mnogi, iako su bili uvjereni u srcu, nisu imali hrabrosti da to otvoreno priznaju; oni su čekali da Božije kraljevstvo dođe na Zemlju i da tada uđu u njega.