Preseljenje u Abesiniju

Kad je zulum stigao do krajnje granice, Poslanik je  okupio svoje sljedbenike i pokazujući prema zapadu, rekao im o zemlji preko mora gdje se ljudi ne ubijaju zato što su promijenili svoju vjeru, gdje mogu obožavati Boga bez uznemiravanja, i gdje je jedan pravedan kralj. Neka idu tamo; možda će im promjena donijeti olakšanje.

Grupa muslimana – muškaraca, žena i djece, postupajući po ovom nalogu, otišli su u Abesiniju. Selidba je bila na maloj skali i vrlo dirljiva. Arapi su sebe smatrali čuvarima Kabe, i bili su. Napuštanje Meke za njih je bila velika tuga, i ni jedan Arap ne bi mogao ni pomisliti na to da je život u Meki bio moguć. Ni Mekanlije nisu bili spremni da tolerišu takvu seobu. Oni ne bi dozvolili svojim žrtvama da pobjegnu i imaju priliku da žive negdje drugo.

Grupa je, zato, morala čuvati u tajnosti svoje pripreme za put i otići da se čak ni ne oproste sa svojim prijateljima i rodbinom. Neki su, međutim, saznali za njihov odlazak i to je na njih ostavilo dubok dojam. Omer, kasnije drugi halifa islama, još je bio nevjernik, gorki neprijatelj i progonitelj muslimana.

Pukom slučajnošću, sreo je neke članove ove grupe. Jedna od njih bila je žena, Ummi Abdullah. Kad je Omer vidio pokućstvo spakovano i natovareno na životinje, odjednom je shvatio da ovi ljudi idu negdje izvan Meke da nađu utočište na drugom mjestu.

‘Je li vi idete?’, pitao je.

‘Da, Bog je naš svjedok,’ odgovorila je Ummi Abdullah. ‘Mi idemo u drugu zemlju, jer vi ovdje prema nama postupate s krajnjom okrutnošću. Mi se sada nećemo vratiti dok Allah za nas ne dadne neko drugo stanje.’

Na Omera je to ostavilo dubok dojam i on je rekao:

‘Neka Bog bude s vama.’

U njegovom glasu su se osjetile emocije. Ova nijema scena ga je ražalostila.

Delegacija Meke kod kralja Abesinije

Kad su Mekanlije saznale za ovo, poslali su grupu ljudi u potjeru za njima. Ova grupa je otišla čak do mora, ali su vidjeli da su se muslimani već ukrcali. Kako nisu bili u stanju da ih sustignu, odlučili su da pošalju delegaciju u Abesiniju da potaknu kralja protiv izbjeglica i uvjere ga da ih ponovo preda Mekanlijama. Jedan od delegata bio je Amr bin Al-As, koji je kasnije primio islam i osvojio Egipat. Delegacija je otišla u Abesiniju, srela se s kraljem i spletkarili su s njegovim dvorjanima. Ali se kralj pokazao vrlo odlučan i, uprkos pritisku koji su delegacija iz Meke i njegovi dvorjani bili u stanju vršiti na njega, on je odbio da muslimanske izbjeglice preda njihovim progoniteljima.

Delegacija se vratila razočarana, ali su u Meki uskoro smislili drugi plan da muslimane vrate iz Abesinije. Među karavanima koji su išli u Abesiniju oni su raširili glasine da su svi ljudi Meke primili islam. Kad su ove glasine stigle u Abesiniju, mnogi muslimani izbjeglice su se radosni vratili u Meku, ali su shvatili da su glasine koje su došle do njih neistinite. Neki su se onda ponovo vratili u Abesiniju, ali su neki odlučili da ostanu.

Vjerski polet Osmana bin Maz'una

Među ovima je bio Osman bin Maz’un, sin vodećeg poglavice Meke. Osman je dobio obećanje o zaštiti od prijatelja svog oca, Valida bin Mughira, i počeo živjeti mirno u Meki. No, vidio je kako drugi muslimani i dalje podnose brutalno proganjanje. Zbog  toga  je  bio  vrlo  nesretan.  Otišao  je  Validu  i  opozvao njegovu zaštitu. Osjećao je da ne treba imati takvu zaštitu dok drugi muslimani i dalje pate. Valid je objavio Mekanlijama da Osman sad više nije pod njegovom zaštitom.Jedan dan je poznati pjesnik Arabije sjedio među poglavicama Meke i recitovao svoju poeziju. Tu je bila strofa:

Koja je značila da će  sve blagodati na  kraju nestati. Osman mu  je smiono proturječio i rekao:

‘Blagodat Dženneta će vječno ostati.’

Labid, nenaviknut na takva proturječja, razljutio se i rekao:

‘Kurejšije, vaši gosti nisu bili ovako poniženi prije. Kad je počela ova novotarija?’

Iz publike je ustao jedan čovjek da bi umirio Labida i rekao:

‘Nastavi i ne obraćaj pažnju da ovog glupana.’

Osman je tvrdio da nije rekao ništa glupo. Ovo je ozlojedilo Kurejšije, koji su jurnuli na Osmana i žestoko ga udarili i izbili mu oko. Valid je prisustvovao ovoj sceni. Bio je blizak prijatelj Osmanovog oca i nije mogao podnijeti takvo postupanje prema sinu svog umrlog prijatelja. No, Osman nije više bio pod njegovom zvaničnom zaštitom i arapski običaj mu je zabranjivao da sada pristane uz neku stranu. Tako ništa nije mogao uraditi. Pola u ljutnji, pola u tjeskobi, okrenuo se Osmanu i rekao:

‘Sine mog prijatelja, spasio bi svoje oko da nisi opozvao moju zaštitu. Zahvali sebi za to.’

Osman je odgovorio:

‘Ja sam ovo priželjkivao. Ja ne kukam nad gubitkom jednog oka, jer drugo čeka na istu sudbinu. Zapamtite, za mene je dovoljan primjer Časnog Poslanika – ako on podnosi patnje, zašto da ja ne podnosim?’ (Halbiyya, tom 1, str. 348)