Istinsko jedinstvo može se postići samo s vjerom u Jednog Boga
U ime Allaha Milostivog Darovaoca bez traženja Samilosnog
Nema drugog boga osim Allaha i Muhammed je Njegov poslanik
Muslimani koji vjeruju da je,
Hazreti Mirza Ghulam Ahmad iz Kadiana a.s. Imam Mahdi i Obećani Mesija

Istinsko jedinstvo može se postići samo s vjerom u Jednog Boga

Jedinstveno - Jedan Bog

Iskoristio bih priliku i predstavio neke odlomke iz knjige „Naš Bog”.

U poglavlju “Vjera u Boga stvara bratstvo i jedinstvo” autor raspravlja o nekoliko točaka kako bi objasnio filozofiju istinskog jedinstva. Pokušava naglasiti činjenicu da, iako se Jedinstvo može postići na mnogo različitih načina, najbolje i najučinkovitije je vjerovanje u Jednog Boga.

Piše:

“Prva dobrobit vjerovanja u Boga koju bih želio spomenuti je da ono stvara ekstremno korisne osjećaje bratstva i jedinstva u srcima ljudi, koji su ključni za napredak i blagostanje čovječanstva. Ključno je za mir u svijetu i blagostanje svjetskih naroda da žive u međusobnoj ljubavi i bratstvu i da ne dozvoljavaju da ikakve predrasude puštaju korijenje u njihovim srcima. Umjesto toga trebali bismo usvojiti politiku suosjećanja, žrtve i nesebičnosti za druge i to u najvećoj mjeri koliko možemo. Slično tome, na pojedinačnoj razini također je ključno razviti duh međusobne ljubavi i bratstva, suosjećanja i suradnje. Bez ovog duha – koji je ključan i za pojedince i za nacije – svjetski mir, napredak i blagostanje čovječanstva nisu mogući. Prema tome, dužnost je svake osobe s dobrom namjerom ovog čovječanstva da koristi sva sredstva za stvaranje i njegovanje jedinstva i bratstva da bi se spriječilo da se osjeća zlo, ljubomora, pretjerano suparništvo i predrasuda u puštanju korijenja u njihovim srcima. Kao što je gore navedeno, vjera u Boga je najveće i najučinkovitije sredstvo za to.“[i]

Čak i mi u svom svakodnevnom životu doživljavamo ishod različitih oblika Jedinstva. Dajući jednostavan primjer, razmotrite ljubav koju svaka zemlja pokušava usaditi u srca svojih građana kako bi ih ujedinila i postigla napredak na svim razinama društvene konstrukcije. S druge strane, omogućio bi zdravom demokratskom sustavu procvat u svojim istinskim ciljevima. Takva bi država predstavljala glas svih svojih građana.

Međutim, ovaj oblik ljubavi kojem se na neki umjetan način možemo suprotstaviti može dovesti do negativnih nuspojava u obliku mržnje i netrpeljivosti prema onima koji ne dijele isto mišljenje ili pripadaju bilo kojoj drugoj skupini identiteta.

Stoga se istinsko jedinstvo može postići samo ako vjerujemo da imamo nešto zajedničko što stoji iznad našeg identiteta izraženo pripadnošću određenoj zemlji, ulozi ili vjeroispovijesti. Ta univerzalna konstanta o kojoj govorim jest da budemo dio “čovječanstva”, da budemo dio Božjeg stvaranja.

Autor piše:

“Ako stvarno vjerujemo u Boga i imamo vezu s Njim, onda je u potpunosti nemoguće da će naše srce biti lišeno ljubavi za njegova stvorenja, posebno za čovjeka. Mogu prihvatiti da netko tko tvrdi da vjeruje u Boga može biti u krivu u svojoj tvrdnji ili u samoobmani. Ali ne mogu ni na trenutak prihvatiti da srce nekoga tko istinski vjeruje u Boga može biti lišeno ljubavi i suosjećanja za stvorenja (jer bi to bilo protivno ljudskoj naravi). Povijest svijeta također svjedoči činjenici da oni koji imaju snažnu vjeru u Boga imaju višu razinu suosjećanja i ljubavi za čovječanstvo. Kad vjerovanje ljudi [u Boga] oslabi, njihovi osjećaji ljubavi i bratstva također opadaju. Ukratko, nema nikakve sumnje da je vjera u Boga najjači, najsigurniji i najbrže učinkovit motiv za jedinstvo i bratstvo među ljudskom vrstom. Budući da su osjećaji jedinstva i bratstva ključni za svjetski mir i željeni napredak i blagostanje svih nacija, svaka je mudra osoba obvezna ne napuštati ovo korisno i blagoslovljeno vjerovanje.

Netko može misliti da se oni koji ne vjeruju u Boga uobičajeno odnose prema drugima s ljubavlju i suosjećanjem i zanimaju se za dobrotvorne aktivnosti, ukazujući na to da vjera u Boga nije ključna za takve osjećaje. Naš odgovor je da nikad nismo tvrdili da takvi osjećaji ne mogu biti stvoreni ničim drugim osim vjerom u Boga. Vjerujemo da mnogi čimbenici stvaraju takve osjećaje u promjenjivoj mjeri. Međutim, držimo da jedino vjera u Boga može stvoriti te osjećaje u njihovom najsavršenijem obliku i na toliko opsežan način u čovječanstvu. Drugi se čimbenici u svom obujmu i broju ne mogu mjeriti s njom. Prema tome, naša tvrdnja može biti odbačena samo ako može biti logički dokazano da vjera u Boga ne može motivirati osjećaje bratstva i ljubavi; ili ako iskustvom i opažanjem može biti prikazano da su oni koji ne vjeruju u Boga suosjećajniji, dobrotvorniji i imaju više ljubavi za čovječanstvo nego oni koji vjeruju u Njega. Ako nijedno od ovog dvoje nije utvrđeno, nitko nema pravo tvrditi da vjera u Boga nije, ili ateizam je, korisna za takve osjećaje, samo na temelju toga da ateist također ima takve osjećaje do neke mjere.“[ii]

Istinsko vjerovanje u Jednog Boga stvara u ljudskom srcu tako nepregledan ocean ljubavi i simpatije prema čovječanstvu da je potpuno jedinstven. Svi se drugi izvori čine beznačajni u toj usporedbi.“

Autor kontinuirano objašnjava da postoje neke komponente koje se mogu stvoriti u društvu da bi se dobilo neko jedinstvo, međutim, najvažnija komponenta bratstva na univerzalnoj razini može se postići samo izgradnjom živog odnosa s Bogom Svemogućim.

„Također bi trebalo zapamtiti da iako drugi motivi jedinstva mogu stvoriti – do neke mjere – duh suradnje, suosjećanja i žrtve, ne mogu stvoriti osjećaj bratstva jer se on može razviti samo ako se prizna jedan Stvoritelj, Vladar i Gospodar. Bratstvo implicira da smo svi mi potekli iz istog izvora. Iako se mnogo suradnje ili suosjećanja među pojedincima ili narodima može stvoriti iz drugih motiva, oni nikada ne mogu stvoriti bratstvo. Ovim pogledom je isto tako uspostavljena potreba za vjerom u Boga i njenom korisnošću. Očito je da osim ako osjećaji bratstva i jedinstva nisu rođeni prirodno u ljudskoj vrsti, njihovo prividno jedinstvo i suradnja ne mogu biti takvi da bi mogli steći ikakav pouzdan status. Uvijek će postojati opasnost da će manji sporovi uzburkati sebičnost i stvoriti razdor i neprijateljstvo. Svjetski će mir ostati ozbiljno ugrožen ako i dok ljudi ne uspostave ovo vjerovanje kao živuću stvarnost – da postoji jedan Bog, koji je naš Stvoritelj i Gospodar. Prema tome, trebali bismo živjeti kao braća i u sukobima se ne bismo trebali vladati nepošteno; štoviše, trebali bismo biti spremni djelovati nesebično i žrtvovati se jedni za druge.“[iii]

Dok doživljavamo kako svijet živi život bez Božje prisutnosti, vidimo kako su i sami počeli rastavljati svoj najveći argument, „svijet bez Boga je bolje mjesto“. Vidite kako svijet pomoću moderne tehnologije i pokrivanja takvog ljudskog ponašanja gubi kontrolu nad vrlo osnovnim i takozvanim svetim pravilima kao što su „sloboda govora“, „sloboda vjere“, „sloboda misli“, „pravo na privatnost”, itd.

Svi su ti aspekti života zatrovani, na primjer, na društvenim mrežama svojim “komentarima mržnje” ili u stvarnom životu kroz rast predrasuda u nedostatku istinskog znanja infiltrirao se u društvo kako bi podijelio građane više nego ikad prije. Svi ovi alati “zavadi pa vladaj” napreduju mnogo brže u društvu koje je  samo, bez Božje zaštite.

Obratite pažnju, gledamo li prema obećavajućoj budućnosti koja će okončati sva ta pitanja sa sviješću o ateizmu koji dodatno ubrzava nanesenu štetu i oduzima nam najosnovnije pravo na jedinstvo, ne mareći za činjenicu da smo svi braća i sestre u krilu Božjem?

Mislim da je vrijeme da se vratimo onome što smo svi naučili u mladosti, prepirimo se u miru, prihvatimo da budemo drugačiji, naučimo što je novo i podijelimo ono što je staro (iskustvo), oprostimo i počnimo brinuti. Svi smo isti po prirodi. Da to pretočim u zlatno, ali sveobuhvatno načelo koje možete odmah primijeniti:

“Ljubav za sve i mržnja ni za koga“ (moto Ahmadije) – treći Kalif muslimanske zajednice Ahmadija, Hazreti Mirza Nasir Ahmad.

Povezan:


[i] Naš Bog, str. 134
[ii] Naš Bog. Str. 136-138
[iii] Naš Bog, str. 140-141