Službeni prijepis povijesnog obraćanja održanog od Njegove Svetosti, Hazreti Mirze Masroora Ahmadaa.b.a., Svjetskog poglavara muslimanskezajednice Ahmadije, na posebnom prijamu u zgradi Sir Johna A. McDonalda u Kanadskom nacionalnom parlamentu 17. listopada 2016. ukanadskom glavnom gradu, Ottawi.
Nakon recitiranja Tashahhuda, Ta’awwuza i Bismillaha, Hazreti Mirza Masroor Ahmada.b.a., Peti Kalifa, Svjetski poglavar muslimanske zajednice Ahmadije rekao je:
„Bismillahir Rahmanir Raheem – u Ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Sviuzvišeni gosti, assalamo alaikum wa rahmatullahe wa barakatohu – mir i blagoslovi Allahovi neka budu nad svima vama.
Štoviše, neovisno o različitim pozadinama, vjerujem da na osnovi čovječanstva, svi smo okupljeni zajedno, i trebali bismo zato biti ujedinjeni. Svi ljudi i sve organizacije moraju kolektivno nastojati podržati ljudske vrijednosti, te težiti pravljenju svijeta u kojem živimo boljim i mnogo harmoničnijim mjestom. Posljedično, ako ljudske vrijednosti i ljudska prava nisu podržane u nekoj zemlji ili regiji, to ima utjecaj nadruge strane svijeta i takvo krivo djelovanje se može proširiti dalje.
Obrnuto, ako postoji dobrota, čovječnost i blagostanje u jednom dijelu svijeta, to će imati pozitivan učinak na druga društva i druge ljude. Kao rezultat modernih oblika komunikacije i transporta, svi smo mnogo bliži jedni drugima i nismo više ograničeni i omeđeni zemljopisom. Ipak, čudan je i tragičan paradoks da unatoč tome što smo povezaniji nego ikad prije, zapravo se udaljavamo svakog dana sve više. Ekstremno je žalosno, te je izvor patnje, da umjesto ujedinjenja i širenja ljubavi među čovječanstvom, svijet pridaje daleko više pažnje širenju mržnje, okrutnosti i nepravde.
Ljudi nisu spremni preuzeti vlastitu odgovornost za svoje pogreške i takosvaki individualac krivi druge i smatra podjelu i sukobe svijeta pogreškom svih drugih osim njih samih. Posljedično, prolazimo kroz vrijeme velike nesigurnosti i nitko ne može stvarno razumijeti kakve će biti posljedice naših djela, ni kratkoročno, a ni dugoročno.
U ovo doba, kad se strah od islama širi širom svijeta, dozvolite mi da vas sve uvjerim da islam nije što inače vidite ili čujete prezentirano u medijima. Što se mog znanja o islamu tiče, ja znam samo za onaj islam čija se učenja baziraju na njegovom imenu. Doslovno značenje riječi ‘islam’ je mir, ljubav i harmonijai sva se njegova učenja temelje na ovim plemenitim vrijednostima. Međutim, nažalost, ne može se poreći da postoje neke muslimanske skupine, čija suvjerovanja i djela u potpunoj suprotnosti s ovime. U potpunom kršenju islamskih fundamentalnih učenja, oni čine najokrutnije nasilje i terorizam u njegovo ime. U svijetlu ovog, sada bih trebao pokušati podijeliti s vama islamska istinska imiroljubiva učenja.
Ovo cijenjeno mjesto, gdje ste me hrabro pozvali, nije kuća religije ivjerojatno je među vama mnogo onih koji nisu osobno zainteresirani za religiju. Međutim, u vašim kapacitetima kao donosiocima zakona, ponekad ćete se suočiti s pitanjima koja utječu na sljedbenike religije. U ovom kontekstu, Časni Kur’an kategorički navodi u poglavlju 2, stihu 257 da „nema prisile u vjeri“. Kakojasna, bistra i nedvosmislena tvrdnja koja osvjetljava slobodu misli, slobodu religije i slobodu savijesti. Stoga, moje vjerovanje i moje učenje je da svaka osoba, u svakom selu, gradu, mjestu ili zemlji ima neosporivo pravo izabratisvoju religiju, te ju prakticirati.
Nadalje, svaki pojedinac ima pravo miroljubivo propovijedati i propagirati svojeučenje drugima. Ove slobode bi trebale biti zajamčene kao osnovna ljudska prava, pa se tako zakonodavne skupštine ili vlade ne bi trebale neopravdano miješatiu takva pitanja, inače će postojati rizik da će njihovo nametanje biti viđeno kao izvor provokacije i voditi frustraciji i ozlojeđenosti. Nažalost, u današnjem svijetu, vidimo kako se muslimanske vlade same miješaju u takva osobna pitanja i to je korijenski uzrok nestabilnosti i sukoba u tim državama. Jedini koji imaju koristi od toga su ekstremistički religijski klerici i ratoborci koji iskorištavaju frustracije ljudi promovirajući barbarsko nasilje i nerazumne sukobe. Međutim, ne može se reći da zapadne vlade, koje tvrde da su istinski demokratske, potpuno nevine ida ih se ne može kriviti. Radije, ovdje na zapadu, također vidimo da se ponekad donose zakoni i pravila koja su u sukobu sa zapadnjačkim tvrdnjama da su svjetionik jedinstvene religijske slobode i tolerancije.
Zakoni su ponekad kreirani tako da su kontradiktorni pogledu da je svaka osoba u zapadnom svijetu slobodna vjerovati što god on ili ona želi i imati slobodu živjeti miroljubivo prema njegovoj ili njezinoj vjeri. Nije mudro od vlada ili parlamenata postavljati restrikcije na temelju religijskih praksi ili vjerovanja ljudi. Na primjer, vlada ne bi trebala brinuti o tome koji oblik odjeće žena bira nositi. Ne bi trebali donositi odredbe koje određuju kako bi mjesto bogoslužja trebalo izgledati. Ako pretjeraju u ovom načinu, bit će to uzrok nemira i podizanja frustracija među njihovim ljudima. Takva pritužbe će se nastaviti pogoršavati ako se ne kontroliraju i na kraju će ugroziti mir društva. Naravno, ne zagovaram da bi ljudi s ekstremističkim pogledima trebali biti tolerirani ili slobodni ostvarivati svoja vjerovanja.
Gdje god i kad god netko koristi svoju religiju da opravda okrutnost i nepravdu, ili da prisvoji prava drugih, ili da se ponaša protivno državi, ili nanačin koji utječe na sigurnost nacije, zasigurno je odgovornost vlade i vlasti da čvrsto zaustavi takve zle prakse. U takvim okolnostima, u potpunosti je opravdano i primjereno za vladu, parlamentarce i druge relevantne vlasti da osiguraju da takvi ljudi budu iskorijenjeni i kažnjeni u skladu sa zakonom zemlje. Štoviše, po mom mišljenju, ono što je pogrešno jest da se država nepotrebnomiješa u miroljubivo nošena religijska vjerovanja i prakse. Islam koji mi znamo i prakticiramo uči da je ljubav prema svojoj zemlji osnovni dio naše vjere kao muslimana. Prema islamu, nečija zemlja je ona u kojoj on živi i čije koristi uživa, i kad je takvo učenje integrirano u muslimansko srce i um, za njega nije moguće da misli zlo ili da želi ikakvu štetu svojoj zemlji.
Nadalje, islam uči da ne samo da bi zakon zemlje trebao kazniti svakoga tko se ponaša protivno svojoj zemlji, već da će također takvi ljudi doći pred Sud Boga Svemogućeg i polagati Mu račune za svoja nedjela i neodanost. Stoga nema potrebe bojati se pravog muslimana i nema potrebe za vladu da donosi zakone koji narušavaju relativno mala religijska pitanja ili prakse, kojene stvaraju štetu niti opasnost članovima javnosti ili državi. Donositi zakone o takvim pitanjima može jedino biti opisano kao nepotrebno upletanje i invazijana one slobode za koje Zapad tvrdi da je šampion – pravo svake osobe je da živi sa slobodom i osobnom autonomijom. Nesumnjivo, takve nepravedne intervencije ne mogu imati nikakav pozitivan utjecaj, nego samo mogu voditi frustraciji, nemiru i razdoru. Zadatak je vlada i parlamentaraca, kao čuvara svojih nacija, da donose zakone na način koji daje prava njihovim građanima, a ne da od njih ta prava uzima. Ovo bi trebalo biti napravljeno posvuda, nediskriminirajuće, tako da prava svih ljudi, bili oni muslimani, kršćani, Židovi, hindusi ili ljudi bilo koje druge vjere, uključujući one koji nisu religiozni, budu uzdignuta i zajamčena u svako vrijeme.
Kao što sam već rekao, uzrok je duboke žalosti da su i u muslimanskom svijetu, a također i u nekim razvijenim nemuslimanskim zemljama, donesene određene politike koje potkopavaju ove sržne slobode, što je zauzvrat prouzročilo pritužbe među segmentima javnosti. Nadalje, umjesto da težepovršnom odobravanju, trebali bi sagledati širu sliku i kako mogu donijeti mirsvojim nacijama i osigurati da njihova zemlja i širi svijet postane ujedinjen i da se povećava blagostanje. Ipak nažalost, umjesto zauzimanja dugoročnog stava, čini se da se većina vođa i vlada pridružuje nezdravoj utrci za moći i bitci za isticanjem svoje dominacije nad drugima.
Posljedično, oni se sve više upleću u osobna i religiozna pitanja svojih građana zbog te žeđi za superiornošću i kontrolom. Takve politike nisu mudre i nepotrebno su sredstvo daljnje destabilizacije svijeta, posebice ako uzmemo u obzir da se već suočavamo s toliko mnogo problema i pitanja koja prijete miru društva. Na primjer, rečeno je da je klimatska promjena ogromna prijetnja našoj civilizaciji. Još jedno goruće pitanje je ekonomska nesigurnost s kojom se svijet suočava. Dalje, i općenitije, postoji problem porasta nedostatka mira i sigurnosti u mnoštvu svijeta. Svi su ovi problemi rezultati nepravednih politika, nejednakosti i manjka ravnoteže. Ako uzmemo problem klimatske promjene, vidimo da je veliki uzrok globalnom zatopljenju bila industrijska revolucija na Zapadu i činjenica da su šume i flora prekomjerno iskorištavane.
Tek sada kad su se takve zemlje u potpunosti razvile, mogu li biti sretne pozvati na redukciju ispuštanja ugljika ili druge industrijske rekstrikcije. Međutim, takve regulacije mogu usporiti i obuzdati razvoj i rast sile u nastajanju kao što su Indija i Kina. A i te rastuće nacije mogu isto tako vidjeti te restrikcije kao licemjerne, nepoštene i kao pokušaj povijesnih dominantnih snaga da ih zaustave u razvoju i preispitivanju globalnog reda. Dakle, pitanje klimatske promjene zapravo nije samo pitanje okoliša, nego doprinosi i svjetskom nedostatku mira i povećava ozlojeđenost među nacijama.
Slično tomu, u pogledu globalne financijske krize, mnogi stručnjaci priznaju da su vlade dugo donosile nemudre politike i da je današnja fiskalna nesigurnost sada dosegnula razinu na kojoj prijeti miru svijeta. Tu su također mnogi drugi faktori koji pridonose svjetskom nedostatku mira i nažalost su mnogi povezani sa sebičnim služenjem, te nepravednim politikama koje su implementirane od strane određenih zemalja. Kako god, krajnji rezultat različitih rizika i globalnih prijetnji je da se svijet brzo kreće prema nezamislivoj katastrofi. Zbog trenutne nestabilnosti, i svjetske vlade i članovi javnosti postaju sve više anksiozni i zabrinuti.
Postoji toliko problematičnih pitanja da svijet više ne zna kojima dati prednost. Bi li se prvo trebali fokusirati na globalno zatopljenje i klimatske promjene? Ili bi se trebali baviti financijskom krizom? Ili bi trebali dati prednost borbi protiv terorizma, ratovanja i ekstremizma? Ili bi se trebali fokusirati na posljednje događaje u Siriji, gdje se Rusija i Sjedinjene Države otvoreno sukobljavaju? Ili bi trebali pridati pažnju, novijem, direktnom sukobu SAD-a i Jemena?
Osobno, moj je pogled da je najkritičniji i da stvara najviše pritiska, problem s kojim se suočavamo, nedostatak mira u svijetu. I od velike je žalosti da su muslimanske zemlje centar takvih nestabilnosti i nereda, iako im je njihova religija dala besprimjerna učenja kako uspostaviti i održati mir. Na primjer, upoglavlju 23, stihu 9 Časnog Kur’ana stoji da je pravi musliman osoba koja ispunjava svoje sporazume i obaveze koje su im bile povjerene. Predatiključeve za vladu ogromno je povjerenje, pa tako viđamo čelnike država kako se zavjetuju da će služiti svojim nacijama vjerno i s apsolutnom pravdom. Nažalost, u mnogo slučajeva takvi časni zavjeti pokazuju se šupljim riječima kojih se ne drži, a da se slijede ova Kuranska učenja, nikada ne bismo vidjeli podjelu ili sukob između javnosti i njihovih vlada. Nadalje, u poglavlju 5, stihu 9 Časnog Kur’ana stoji da i ako je osoba ili nacija u neprijateljstvu s drugim, trebali bi se prema njima odnositi u potpunosti pošteno i pravedno, neovisno oposljedicama jer je to ono što Allah Svemogući želi.
Ipak danas, umjesto pravde, svjedočimo nepravdi na svakoj razini društva, i među ljudima i među nacijama. Takve nejednakosti i zanemarivanja pravednosti su izravan doprinos svjetskom nedostatku sigurnosti. U poglavlju 49, stihu 9 Časnog Kur’ana stoji da ako su dvije strane ili nacije u stanju sukoba, onda bi njihovi susjedi i saveznici trebali težiti postizanju izmirenja. Ako mir ne može biti postignut kroz dijalog, onda bi se druge nacije trebale ujediniti protiv onoga tkovrši nepravdu i iskoristiti silu da ga zaustave. Jednom kad agresor usvoji mir, ne treba ga ponižavati niti nad njim trebaju biti provedene nepoštene sankcije. Radije, u interesu poštenja i dugotrajnog mira, treba im biti dozvoljeno danastave dalje kao slobodno društvo.
Kad pristupamo trenutnim sukobima u muslimanskom svijetu, jasno je da ovo pravilo ujedinjenja protiv onih koji teže potkopavanju mira nije uzeto u obzir. Da su susjedne zemlje htjele nepristrano posredovati i staviti na stranu svoje vlastite interese, situacija bi odavno bila uzdržana. Međutim, nije samo krivica muslimanskih nacija, nego i ostalih zemalja koje žive u ovom našem globalnom selu, ta koja je doprinjela neredu. Da su se velesile ponašale nepristrano i iskreno svakog puta, ne bismo vidjeli toliko razdora i ne bismo vidjeli pojavu Daesha i ekstremističkih pobunjeničkih skupina u zemljama poput Sirije i Iraka. Nažalost, neke velesile nisu igrale svoju ulogu u uspostavljanju mira, nego sudonijele nepoštene politike u svrhu služenja njihovim vlastitim interesima.
Na primjer, određene zapadnjačke zemlje su uvijek imale interesa u naftnim rezervama arapskog svijeta i taj je interes motivirao njihove politike tijekom dugog razdoblja. Dalje, prodali su ogromne zalihe oružja muslimanskim zemljama bez uzimanja u obzir potencijalne posljedice. Ovo što govorim nije ništa novo ili prikriveno, dapače, dobro je dokumentirano. Na primjer, nedavno izvješće Amnesty Internationala objavljenog u prosincu 2015. tvrdi da su „desetljeća bezobzirne trgovine oružjem“ doprinjele terorizmu počinjenom odstrane Daesha. Navodi da se većina oružja kojim se koristi Daesh originalno proizvedena u Sjedinjenim Državama i Rusiji.
Nadalje, Patrick Wilcken, istraživač kontrole oružja u amnestiji zaključio je izvješće ustvrđujući:
„Ogromno i raznoliko naoružanje kojim se koristi ISIS je školski primjer kako bezobzirna trgovina oružjem snabdjeva gorivom zvjerstva masivnog razmjera.“
Zasigurno, opće je poznato da muslimanske zemlje nemaju tvornice sofisticiranog oružja koje se koristi na Srednjem istoku, pa je velika većina naoružanja koje se koristi u muslimanskom svijetu uvezena izvana. Da suvelesile zaustavile trgovinu oružjem i osigurale da se prekinu ostale linije opskrbe zaraćenih vlada, pobunjenika i terorista, takvi bi se sukobi dovelido brzog zaključka. Na primjer, dobro je poznato da Saudijska Arabija koristi oružje kupljeno od Zapada u svom ratu s Jemenom, u kojem tisuće nevinihcivila, uključujući žene i djecu, bivaju ubijene i toliko se uništenja kuje. Što će biti krajnji rezultat takve trgovine oružjem?
Ljudi Jemena, čiji životi i budućnost bivaju uništenima, neće samo nositi mržnju i tražiti osvetu prema Saudijskoj Arabiji, nego će također nositi mržnju i prema opskrbljivačima oružja Saudijske Arabije i Zapada općenito. Ostavljeni bez nade i vjerojatnosti za budućnost, te svjedočeći najužasnijim brutalnostima, članovi njihove mladeži bit će skloni radikalizaciji i u tom pogledu će se uzdići novi zloban krug terorizma i ekstremizma. Jesu li takve destruktivne i devastirajuće posljedice vrijedne par milijardi dolara? Prema tome, ne postoji samo rizik prema muslimanskim zemljama koje su u epicentru današnjih sukoba, već se prijetnja proširila mnogo dalje, kao što smo već svjedočili snedavnim terorističkim napadima u Parizu, Bruxellesu i Sjedinjenim Državama.
Također je bilo i terorističkih incidenata niže razine ovdje u Kanadi posljednjih par godina kojih ćete svi biti svjesni. Nadalje, unatoč činjenici da Kanada ležitisuće milja dalje od arapskog svijeta, ipak možemo naći muslimansku mladež koja je putovala iz ove zemlje da se pridruži ekstremističkim skupinama u Siriji i Iraku. Od velike je brige činjenica da su, prema osobnoj statistici kanadske vlade, dvadeset posto onih koji su otišli u Siriju i Irak bile žene, a to znači dane samo da će one same biti radikalizirane, nego da će indoktrinirati i ispiratimozgove svojoj djeci.
U svrhu obaranja radikalizacije i ekstremizma, moramo ocijeniti što su njihovi uzroci i simptomi. Nažalost, najviše radikaliziranih muslimana koji žive na Zapadu nemaju znanja ni osnovnog razumijevanja islamskih učenja. Prema tome, njihova je radikalizacija rezultat njihovih osobnih frustracija, a ne nekih ideoloških uvjerenja ili vjerovanja. Osim online radikalizacije ili mržnje propovijedane u džamijama ili širene ekstremističkom literaturom, vjerujem da je veliki uzrok radikalizacije muslimanske mladeži koja živi na Zapadu bila ekonomska kriza i mnogi objavljeni izvještaji to potvrđuju. Puno je mladih muslimana koji su stekli kvalifikacije, ali usprkos njihovoj edukaciji, nisu dostigli prikladno zaposlenje, pa su postali marginalizirani i frustrirani.
Zbog ekonomskih poteškoća oni su ranjivi i lak plijen ekstremističkim klericima i terorističkom regrutiranju. Stoga, ako se mladim ljudima pružipoštena prilika da se poboljšaju i uđu u radnu snagu, bilo bi to sredstvo održavanja zemlje sigurnom. Na globalnoj razini, da su se samo velike sile imeđunarodne institucije, kao što su Ujedinjeni narodi, istinski ponašali prema njihovim osnivačkim principima, pod svim okolnostima, onda ne bismo vidjeli toksičnu kugu terorizma kako utječe na toliko dijelova svijeta. Ne bismo vidjeli svjetski mir i sigurnost opetovano potkopanima i uništenima. I zasigurno ne bismo svjedočili ogromnoj izbjegličkoj krizi, koja sada zbunjuje i zastrašuje ljude Europe i drugih razvijenih zemalja. Stotine tisuća nevinih ljudi doletjelo je u Europu, i tisuće su također došle ovdje u Kanadu, u svrhu traženja skloništa od terorista koji su zatrovali njihove vlastite nacije.
Iako će većina izbjeglica biti pravi i pristojni ljudi, samo jedan ili dva negativna incidenta, kao što smo vidjeli u prošloj godini, dovoljna su da izazovu paniku, kakvu počinjemo uviđati u Europi, a do neke mjere i ovdje u Sjevernoj Americi.
Dakle, gledamo vlastitim očima, kako samo nesiguran svijet postaje i kako se mržnja i anksioznost konzumiraju i zahvaćaju većinu svijeta. Ponavljam da korijenski uzrok ostaje nepoštenje i nejednakost. Na kraju krajeva, manja kpoštenja je također nešto što je prenaglilo globalni financijski krah i rastući disparitet između bogatih i siromašnih tijekom posljednjih par godina. Govorim ovo uzevši u obzir da su razvijene i bogatije nacije mogle odabrati investirati u siromašnije zemlje, ali su dale prednost svojim osobnim interesima na dolakšavanjem razvoja tim lokalnim zemljama.
Umjesto iskorištavanja i pohlepe, razvijene zemlje su se trebale boriti za prava slabijih naroda i tražiti njihovo napredovanje. Trebale su iskreno pomoćiljudima tih siromašnih nacija da stanu na vlastite noge s dostojanstvom i časti.Ipak, nažalost, to se jednostavno nije dogodilo. U poglavlju 20, stihu 132 Časnog Kur’ana piše da nitko ne bi trebao bacati zavidne poglede na bogatstvoili izvore drugih. Da se cijeli svijet ponaša po ovom pravilu, onda bi svjetskifinancijski sustav bio pošten i pravedan.
Kapital bi bio pravedno raspoređen i nacije bi ubirale nagrade od svogbogomdanog bogatstva. Vidjeli bismo da bi svjetska trgovina bila poduprijeta željom za ispunjavanjem ljudskih prava drugima, radije nego pohlepnimstjecanjem moći i bogatstva i ispunjavanja osobnih interesa pod svaku cijenu. Još jedan primjer svjetske nepravde reflektira se u svjetskoj politici.
U nekim zemljama postoje diktature i nepravedne vlade, dok se velike sile prave slijepima na njihove okrutnosti jer se događa da ih te vlade podržavaju i olakšavaju zadovoljavanje vlastitih interesa. Ipak, u zemljama gdje se vođe ili vlade ne klanjaju ćudi velikih sila, one prilično rado podržavaju pobunjeničke elemente ili zahtijevaju promjenu režima. U istini, nema razlike u načinu nakoji dotične vlade tretiraju svoje ljude. Činjenična je razlika jedino da u nekim slučajevima vlade surađuju s velikim silama, dok u drugima ne.
U pogledu druge kategorije, zapadnjačke vojne politike smišljene su da uklone takve vlade, kao u Iraku i Libiji, i slično tomu, pokušaji su učinjeni u Siriji posljednjih par godina. Vrijeme je dokazalo kanadsku odluku da ne sudjelujeu ratu u Iraku ispravnom, te se također slažem s odlukom vaše vlade da se zaustave zračni napadi u Siriji dok okolnosti tog specifičnog sukoba i sredstva za njegovo rješavanje ne postanu puno jasnija. Na široj razini, Ujedinjeni narodi također moraju igrati svoju ulogu u uspostavljanju mira u svijetu, neometanu politikom, nepravdom i favoritiziranjem. Nadam se i molim da Allah Svemogući omogući Ujedinjenim narodima i svjetskim vladama da se ponašaju na ovaj način da bi istinski i dugoročni mir mogao biti uspostavljen.
O alternativi nije moguće misliti jer ako nastavimo kako jesmo, onda svijetlu do maršira prema ogromnoj katastrofi u obliku još jednog svjetskog rata. Neka Allah podari mudrost svjetskim vođama i kreatorima politika tako da svijet koji ostavljamo za sobom za našu djecu i buduće generacije bude svijet mira i blagostanja, a ne osakaćenom ekonomijom i “deformiranom djecom” – Ameen.
Na kraju bih vam još jednom htio zahvaliti što ste me pozvali ovdje danas. Hvala vam puno.“