Uvod:Dana 4. ožujka 2023. svjetski poglavar Ahmadijske muslimanske zajednice, peti halifa (kalif), Njegova svetost, hazreti Mirza Masroor Ahmad (aba) održao je uvodni govor na 17. nacionalnom mirovnom simpoziju čiji je domaćin bila Ahmadijska muslimanska zajednica UK. Događaj je ujedno poslužio i kao inauguracija nove zgrade peterokatnice u džamiji Baitul Futuh, koja je obnovljena nakon požara 2015. godine. Događaju je prisustvovalo više od 1500 ljudi uključujući 500 uglednika, ministara, veleposlanika i saborskih zastupnika i ostalih gostiju iz 40 zemalja. Službeni prijepis obraćanja Njegove Svetosti ovom prigodom donosimo u nastavku:
Nakon recitiranja Tavuza i Bismille, hazreti Mirza Masroor Ahmada.b.a., svjetski poglavar muslimanske zajednice Ahmadija, rekao je:
„Svi uvaženi gosti asalamo alaikum va rahmatullahe va barakatuhu – Allahov mir i blagoslovi neka su s vama.
Prije svega, želio bih izraziti svoju iskrenu zahvalnost svim našim gostima koji su nam se večeras pridružili. Zbog pandemije COVID-19 zadnjih nekoliko godina nismo bili u mogućnosti organizirati ovakav prijem gostiju. S obzirom na to, iznimno nam je drago što smo danas, nakon pauze od četiri godine, ponovno u prilici ugostiti sve vas, stare i nove prijatelje. Ovaj događaj se održava povodom inauguracije rekonstrukcije administrativnog bloka kompleksa džamije Baitul Futuh, a usporedo s inauguracijom održavamo naš Nacionalni mirovni simpozij. Stoga ću nastojati ukratko spomenuti ciljeve džamije i iznijeti svoja razmišljanja o trenutnom stanju u svijetu i kako postići globalni mir i sigurnost.
Temeljne vrednote istinskih muslimana
Po mom uvjerenju, nije moguće ispuniti prava Allaha Svemogućeg niti postići Njegovu blizinu bez ispunjavanja prava naših bližnjih i svih Božjih stvorenja. Istinski muslimani, stoga, žive svoje živote mirno i nastoje širiti mir, toleranciju i međusobno razumijevanje u društvu. Uistinu, Ahmadi muslimani vjeruju da je Svemogući Allah poslao utemeljitelja naše zajednice da skrene pažnju čovječanstva prema ovim temeljnim islamskim načelima ispunjavanja prava obožavanja Svemogućeg Boga, ispunjavanja prava čovječanstva i nastojanja da se širi mir i sklad u cijelom svijetu. Ostavio nam je u nasljeđe mir tako što je jasno stavio do znanja da postoji izravna veza između obožavanja Svemogućeg Boga i ispunjavanja prava čovječanstva.
Ovo je nešto što treba imati na umu dok se okupljamo u ovoj zgradi koja se nalazi uz glavnu džamiju i tako čini dio kompleksa džamije. Džamije se grade za obožavati Svemogućeg Allaha, u Časnom Kur’anu stoji da ako osoba ne ispunjava prava Božjih stvorenja, njezine molitve i obožavanje će biti odbijeni. Zaista, Kur‘an kaže da će obožavanje onih koji ne obraćaju pažnju na prava drugih ljudi biti sredstvo njihove propasti i poniženja, a ne sredstvo njihovog spasenja.
Džamije – Ulazak u stanje mira
Nadalje, bitno je napomenuti da je muslimanima naređeno da grade džamiju u pravcu Svete Kabe, svete kuće Mekke, i da se klanjaju prema njoj. Ipak, nije dovoljno samo okrenuti svoje fizičko usmjerenje k Časnoj Kabi, nego muslimani i njihove džamije moraju ispuniti ciljeve Kabe, navedene u poglavlju 3, stihu 98 Časnog Kur‘ana, gdje se kaže da tko god uđe u Allahovu svetu kuću, ulazi u mir. Ovaj kur’anski stih znači da će istinski musliman, ulaskom u džamiju, sam ući u stanje mira i da će, ispunjavajući prava i naredbe Božje, biti svjetionik mira i sigurnosti za druge. Sve naše džamije duhovno su ogledalo Časne Kabe, u kojoj služe ne samo kao prebivalište obožavanja Svemogućeg Boga, već su i sredstvo za ostvarenje prava čovječanstva i uspostavljanje mira u svijetu.
Kao muslimani klanjamo se pet puta dnevno, u svakom namazu dužnost nam je učiti prvo poglavlje Časnog Kur‘ana. U svom drugom stihu Svemogući Allah objavljuje da je On Gospodar svih svjetova i svih ljudi. On nije samo Opskrbitelj i Uzdržavatelj muslimana, već On opskrbljuje i održava kršćane, Židove, Hinduse, Sikhe i ljude svih religija i uvjerenja. On im daje život i On ispunjava njihove osnovne potrebe svojom milošću i samilošću. Shodno tome, od samog početka Časnog Kur‘ana, muslimani su poučeni da je temeljni stup islamskog učenja da iskreni musliman nikada ne smije nauditi ljudima druge vjere ili religije, gajiti bilo kakav oblik mržnje ili govoriti loše o njima, jer svi smo mi stvorenje Svemogućeg Boga.
Zaista, naše je uvjerenje i učenje da Allah Svemogući ispunjava potrebe onih koji ne cijene Njegovu milost i odbacuju Njegovo postojanje. Ne samo da ih opskrbljuje, nego im daje i plodove njihova rada. Ovo je koncept Svemilosnog Boga u kojeg vjerujemo. Zasigurno, oni koji imaju vjeru u tako Milostivog Boga nikada ne mogu nastojati potkopati mir i dobrobit drugih. Stoga Ahmadijska muslimanska zajednica nastoji poticati mir i harmoniju širom svijeta isključivo radi postizanja blizine i ljubavi tako dobronamjernog Boga punog ljubavi. Otkako je naša zajednica utemeljena krajem 19. stoljeća, uz pozivanje drugih prema Svemogućem Bogu, dosljedno prakticiramo i propovijedamo poruku međusobnog razumijevanja i tolerancije te nastojimo uspostaviti istinski mir u svijetu.
Mir – Zlatni ključ
Kao što sam ranije spomenuo, prije pandemije svake smo godine održavali ovaj nacionalni mirovni simpozij i zahvalni smo što imamo priliku nastaviti ovaj događaj u nastojanju da doprinesemo stvaranju mira. Osim toga, održavamo slične konferencije i događaje diljem svijeta, nastojeći okupiti ljude, bez obzira na kastu, vjeru ili boju kože, pod zastavom humanosti i nastojeći pronaći rješenja za probleme s kojima se svijet suočava. Naša motivacija je da se pojavi pravi i trajni mir kako bi se čovječanstvo moglo spasiti od samouništenja. Naš cilj je podići svijest o činjenici da svijet stoji na rubu katastrofe i potaknuti čovječanstvo da napravi korak unatrag i razmotri svoju odgovornost, ne samo prema današnjim ljudima, već i prema našim budućim generacijama.
Ovakve događaje održavamo kako bismo mogli naviještati svoje čvrsto uvjerenje da je samo u miru spas svijeta. Mir je zlatni ključ za otključavanje vrata društvenog napretka i razvoja kako bismo osigurali napredak budućih generacija. Iako smo dugo propovijedali ovu poruku, čini se da je naišla na gluhe uši. Vjerujem da je razlog za to što se velika većina svijeta okrenula od Svemogućeg Boga i smatra materijalne dobitke i svjetovne težnje svojim krajnjim ciljem. Upravo zbog takvih uzaludnih i pohlepnih težnji čovječanstvo je bilo uvučeno u dva katastrofalna i mučna svjetska rata tijekom 20. stoljeća. Umjesto da uči iz užasa prošlosti, svijet je ponovno zahvaćen ratovima i sukobima.
U ovom trenutku moram pojasniti da ne vjerujem da je krivica isključivo na muslimanima ili nemuslimanima, niti kažem da su okrutnosti ili nepravde isključiva osobina bilo koje skupine ili naroda. Svi muslimani ili takozvane islamske skupine koji nanose okrutnosti ili provode barbarska djela krše svoja vjerska učenja i u potpunosti podliježu najoštrijoj osudi. Prema islamskim učenjima, dopuštenje za rat se daje samo u ekstremnim okolnostima kao obrambena mjera protiv neprijateljskih napora da se uništi institucija vjere i sloboda vjerovanja kroz ratovanje. Islam nikada nije, niti će ikada, dopustiti agresivno ratovanje radi teritorijalnih dobitaka ili ispunjavanja geopolitičkih ambicija.
Praktične metode pomirenja u vrijeme rata
Časni Kur‘an je uputio da se svaka moguća prilika za postizanje mira mora iskoristiti bez obzira na to koliko su male šanse za uspjeh. U poglavlju 49, stihu 10, Svemogući Allah kaže da kada su dvije nacije u ratu, treće strane ih trebaju nastojati pomiriti i privući ih na mirno rješenje. Ako agresor nastavi ratovati, na drugim je nacijama da udruže snage i koriste razmjernu i legitimnu silu kako bi zaustavili tlačitelja. Međutim, kada njihove okrutnosti prestanu, nepravedna odmazda ili osveta ne smiju se zahtijevati. Što se tiče ovog načela, poglavlje 5, stih 9 Časnog Kur‘ana kategorički kaže da ne smijete dopustiti da vas neprijateljstvo bilo koje nacije ili stranke spriječi u podržavanju istinskih standarda pravde i jednakosti.
U skladu s tim, sankcije ili druge nepravedne mjere koje sprječavaju naciju da krene naprijed nakon rata i ograničavaju njezinu slobodu i prosperitet treba izbjegavati pod svaku cijenu. Prije samo nekoliko dana obilježena je prva godišnjica rata u Ukrajini, a nažalost nema naznaka kako i kada će rat završiti. Unatoč tome, to nije spriječilo određene političke vođe da izjavljuju kako bi Rusiji, kada rat završi, trebalo podvrgnuti ekstremne sankcije i natjerati je da plati za svoje postupke.
Nedavno je u The Timesu objavljena kolumna novinara Matthewa Parrisa u kojoj se navodi da su takve izjave prije bilo kakvih smislenih mirovnih pregovora loše procijenjene i služe samo dodatnom raspirivanju nestabilne situacije i smanjenju izgleda za mirno rješenje. Kolumnist je napisao da bi politički lideri trebali biti iznad traženja kratkoročnog priznanja u medijima i prepoznati, kako on kaže, da riječi koje su sada izgovorene mogu baciti duge sjene na ionako nepoznatu budućnost. On piše da sada nije vrijeme da se govori o reparacijama od poražene Rusije ili da se poziva na sudove za ratne zločine u stilu Nürnberga. Vjerujem da je njegovo upozorenje ispravno. Kakav će poticaj imati Rusija i njezini čelnici da prekinu neprijateljstva ako znaju da će njihovo povlačenje dovesti do njihove sigurne propasti?
Kao što sam rekao, islamska učenja zahtijevaju da se uloži svaki napor kako bi se došlo do mirnog rješenja sukoba. Iz tog razloga, vjerujem da je ključno održavati kanale komunikacije otvorenima i nastojati pronaći obostrano prihvatljive uvjete sporazuma. Međutim, ako agresor ostane sklon nanošenju bijede i razaranja i odbije se povući, islam uči da se druge nacije trebaju udružiti kao jedna i upotrijebiti razmjernu i potrebnu silu da okončaju okrutnosti.
Cilj intervenirajućih strana mora ostati uspostava mira u svakom trenutku umjesto traženja osvete ili ponižavanja agresora, niti bi njihova temeljna namjera ikada trebala biti punjenje nečijih džepova ili iskorištavanje sukoba za promicanje stečenih interesa. Inače će oni koji su bili poniženi nedvojbeno gajiti osjećaj nepravde i ogorčenosti. Takve će frustracije na kraju sigurno proključati i dovesti do daljnjih sukoba, pa će se ciklus neprekidnog nasilja nastaviti vrtjeti sa sve većim bijesom.
Nažalost, kako je primijetio kolumnist, umjesto da postupaju mudro, pojedini čelnici i dužnosnici daju izjave ili obećanja koja služe samo za raspirivanje sukoba. Umjesto da pomognu okončanju rata, njihovi komentari smanjuju dugoročne izglede za mir. Na sličan način, iznimno opasna posljedica rata u Ukrajini je učvršćivanje suprotstavljenih političkih blokova i saveza, a retorika koja se koristi u međunarodnim odnosima postaje sve neprijateljskija sa svih strana. Na primjer, mnogo je napisano o tome kako Rusija i Kina grade bliže veze koje povezuje međusobni antagonizam prema Zapadu.
Okončanje ciklusa krvoprolića
Istina je da rat često rađa rat. Postoji istinska zabrinutost da bi se sukob u Ukrajini mogao proširiti ili da bi druge nacije mogle biti ohrabrene da odustanu od diplomatskih napora da riješe svoje sporove i pribjegnu sili. Na primjer, situacija u Tajvanu postaje sve nesigurnija, dok Kina nastoji uspostaviti svoju kontrolu. Stoga svjetski čelnici, mediji i drugi ne bi trebali upasti u zamku misleći da se rat u Ukrajini može lako obuzdati.
S tim u vezi, novinar Peter Hitchens nedavno je pisao o odluci nekoliko zapadnih zemalja da pošalju svoje tenkove u Ukrajinu. Napisao je: „Ako oni (tenkovi koji se daju Ukrajini) prijeđu na ono što Rusija smatra svojim teritorijem, onda neka vas ništa ne iznenadi.“ On nastavlja: „Postoji realna mogućnost da bi se veliki komad Europe mogao pretvoriti u radioaktivno groblje i da će nas američki konvencionalni odnosi (koji će biti bijesni i moćni) učiniti pozornicom u svijetu užasa, gubitka, izbjeglištva, pošasti i siromaštva koje uvijek slijedi rat.“ Što se tiče Rusije i Ukrajine, kaže: „Dvije zemlje su u žestokoj borbi jer su njihovi duboki, čvrsti i nepromjenjivi interesi sukobljeni. Razumna i pristojna politika bilo koje vanjske sile je u pomoći stvaranja trajnog kompromisa, kao što je svijet učinio Francuskoj i Njemačkoj nakon 1945. Umjesto toga, šaljemo tenkove. To je kao da su vatrogasne brigade krenule paliti požare.“
I drugi komentatori dolaze do sličnih zaključaka. Tijekom nedavnog intervjua poznati ekonomist profesor Jeffrey Sachs rekao je: „Kontaktirao sam Bijelu kuću (krajem 2021.) i rekao da će biti rata ako SAD ne uđe u diplomatske razgovore s predsjednikom Putinom o ovom pitanju proširenja NATO-a. Rečeno mi je da SAD to nikada neće učiniti. To nije na stolu. Sada imamo rat koji je izuzetno opasan. I mi zauzimamo potpuno istu taktiku u istočnoj Aziji koja je dovela do rata u Ukrajini. Organiziramo saveze, gradimo oružje.“ On nastavlja: „Kineska vlada je rekla: „Molimo vas, snizite temperaturu, smanjite napetosti“. Mi kažemo: „Ne, radimo što želimo, a sada šaljemo još više oružja. Ovo je recept za još jedan rat, a po meni je to zastrašujuće.“
Akademici, politički stručnjaci i ugledni analitičari sve češće upozoravaju da se približavamo teškom razdoblju u povijesti čovječanstva. Na primjer, simbolični sat sudnjeg dana kojim upravlja međunarodna grupa znanstvenika, a koji predviđa vjerojatnost globalne katastrofe uzrokovane ljudskim djelovanjem, nedavno je okrenut na samo 90 sekundi do ponoći, što je najbliže globalnoj katastrofi koju je ikada predvidio. Znanstvenici su izjavili da živimo u vremenu neviđene opasnosti i upozorili da postoji značajan rizik od globalnog rata pokrenutog bilo slučajno, pogrešnom procjenom ili čak namjerno.
Dok razmišljamo o takvim strašnim upozorenjima, očito je pitanje kako svijet može prekinuti ciklus ratovanja i krvoprolića kojem danas svjedočimo. Svijet je dobro upućen u pružanje podrške žrtvama i onima koji trpe nepravdu, kao što je to slučaj s ukrajinskim narodom u ovom trenutku, ali možda će vas iznenaditi kada čujete da islam uči muslimane da pomažu ne samo žrtvi progonjenog, već i počinitelju, odnosno tlačitelju. Naravno, to ne znači da agresoru dajete slobodu za nanošenje daljnjih okrutnosti. Umjesto toga, pomoći agresoru znači spriječiti ga da počini daljnje brutalnosti i nepravdu.
Kakve god nepravde počinila ruska država, moramo imati na umu širu sliku da će rat, ako se ne završi, dovesti do produbljivanja globalne krize s potencijalno katastrofalnim posljedicama. Suprotstavljeni blokovi dodatno će se učvrstiti. Mržnja će postati još dublje ukorijenjena, povećavajući vjerojatnost svjetskog rata. Stoga, dok nastavljaju podržavati Ukrajinu dok se brani, svjetske sile također bi trebale uložiti sve moguće napore da okončaju rat mirovnim pregovorima i pregovorima u dobroj vjeri. Inače se bojim da će se rat proširiti izvan Europe i na istok prema Aziji, i tko zna gdje će stati.
Dugi niz godina upozoravao sam na rizike svjetskog rata pravih razmjera i govorio o tome kako su njegove smrtonosne i razorne posljedice daleko izvan našeg poimanja. Nakon što sam dugo upozoravao na takav rat, nisam zadovoljan činjenicom da mu se sve više približavamo i da drugi sada izražavaju slične osjećaje i strahove. Umjesto toga, osjećam samo tugu i tjeskobu dok vidim kako svijet sve brže korača prema zastrašujućem svjetskom ratu u kojem će životi milijuna nevinih ljudi biti izgubljeni ili trajno uništeni.
Ostavljanje nasljeđa budućim generacijama
Kakvu ćemo budućnost ostaviti onima koji tek dolaze? Umjesto da našim budućim generacijama podarimo nasljeđe mira i blagostanja, naš im oproštajni dar neće biti ništa osim smrti, uništenja i bijede.
Svakako, duboko se bojim da bi današnje geopolitičke napetosti mogle izmaknuti svakoj kontroli i na kraju dovesti do nuklearnog rata. Ne trebamo se zavaravati činjenicom da ako će nuklearno oružje, ne daj Bože, ikada biti korišteno, pogoditi Zemlju takvom brzinom i snagom da će se njegovi toksični učinci osjećati još desetljećima. Stotine tisuća ili čak milijuni sigurno će umrijeti ili odmah ili nakon toga. Oni koji prežive živjet će u bijedi i muci dok budu pokušavali pokupiti razbijene dijelove čovječanstva. Što se tiče razornog utjecaja na buduće generacije, bezbrojna će se dojenčad roditi s genetskim defektima i nedostacima kao posljedicom trajnih učinaka zračenja.
Stoga, svim svojim srcem, molim da se Uzvišeni Allah smiluje čovječanstvu i da se ljudi svijeta, posebno njegovi lideri i kreatori politika, urazume prije nego što bude prekasno. Molim se da umjesto ratnog huškanja i zveckanja oružjem, iskoriste sve svoje sposobnosti i resurse za poticanje mira i sigurnosti za sve ljude i nacije, umjesto da traže da nahrane svoj ego i zadovolje svoju žudnju za moći poticanjem ratova. Neka prepoznaju svoju odgovornost za očuvanje čovječanstva za dobrobit današnjih ljudi i za naše buduće generacije donošenjem politika koje okončavaju sve oblike sukoba. Neka budu čuvari mira i blagostanja, a ne agenti rata i krvoprolića.
Kao religiozna osoba, čvrsto vjerujem da se to može dogoditi samo kada čovječanstvo ostavi po strani svoje sebične putove i materijalističke želje i počne prepoznavati i obožavati Jednog Boga i težiti ispunjavanju Njegova prava i djelovati u skladu s Njegovim učenjima. Molim se da Svemogući Allah podari ljudima mudrost i da cijelo čovječanstvo manifestira one glavne ciljeve koje Stvoritelj i Gospodar ovoga svijeta, Svemogući Allah, želi od nas – da ispunimo Njegova prava i prava Njegovih stvorenja. Amen. Ovim riječima još jednom vam svima zahvaljujem što ste nam se pridružili večeras. Hvala vam puno.“