Podrijetlo kulture ispijanja vina u predislamskoj Arabiji

Fazal Masood Malik, Otok princa Edvarda, Kanada

Djela Obećanog Mesije^a.s. su odraz kur’anskih učenja i sadrže blaga koja čekaju istraživanja koja trebaju provesti Ahmadi muslimani. Jedan takav grumen koji je pobudio zanimanje ovog autora je izjava:

عرب کے ملک میں بھی عیسائ لوگ ہی شرآب لے گے

što približno znači „Kršćani su u Arabiju uveli šarab (vino)“[i]. Objašnjavajući kulturu koja je došla s uvođenjem vina, Hazreti Ahmed^a.s. piše:

„Značajno je da rustikalni beduini Arabije nisu znali ništa o vinu. Kada su kršćanski migranti stigli i dali dar [vinom] nekima od svojih novoobraćenika [na kršćanstvo], tada se ta zla kultura opijanja – u koju su uvedeni, promatrajući druge – raširila i postala navika.“[ii]

Obećani Mesija^a.s. je dao ovu izjavu dok je raspravljao o moralnom stanju kršćana od prije pojave islama do nekoliko stoljeća kasnije.

Važno je analizirati izjave Hazreti Ahmeda^a.s. i utvrditi istinitost njegovih tvrdnji jer se čini da ne postoji očigledna korelacija između kršćanstva i vina u Arabiji. Ovaj kratki članak analizira povijesne činjenice kako bi pružio dokaze u prilog izjavama Hazreti Ahmeda^a.s..

Uvod

Temeljna uloga koju vino ima u kršćanstvu ne može se prenaglasiti. Od svoje prisutnosti na Posljednjoj večeri, gdje je vino bilo u čaši koju je Isus^a.s. dao  svojim učenicima[iii], prema evanđeljima, do njegove tjedne upotrebe u ritualu pričesti[iv], vino je sveto i sastavni dio kršćanske vjere.

Prisutnost i konzumacija vina, dakle, širila se usporedo sa širenjem kršćanstva u ranim i kasnijim razdobljima kao važna vjerska praksa[v]. Pišući sredinom drugog stoljeća, Justin Martyr – možda najpoznatiji ranokršćanski apologetik, objasnio je skupini pogana značenje kršćanstva, posebno opisujući upotrebu vina na Posljednjoj večeri. Teolog iz trećeg stoljeća Hipolit također je naglasio upotrebu vina među ispravnim običajima kršćana[vi]. Važnost vina za crkvu omogućila je nasade vinograda svuda gdje su bile ustanovljene misije. Crkva je pomogla u širenju prakse pijenja vina, jer je ono postalo simbolom religioznosti, prestiža i kulturnog napretka.

Sve do pojave islama, kršćanstvo se širilo od Jordana do mekanskog grada Ta’ifa preko Ghassanida; i od Iraka do Jemena kroz napore kršćana iz al-Hira, koji su bili poznati kao Ibad. Kršćanstvo se također proširilo na veliko zapadno područje Hidžaza (koji se sastoji od ključnih gospodarskih središta Jatriba i Meke), kao i Nedžda[vii], a to je bilo pustinjsko područje koje su zauzeli beduini), ali nije zadobilo prevagu u tim područjima. Kultura vina je, međutim, prihvaćena slobodno svugdje.

U ovim stoljećima prije islama, pijenje vina postalo je toliko rašireno da su taverne pozivale stanovnike grada na piće pet puta dnevno. I pet puta dnevno, i beduini i ne-beduini, odazivali bi se na poziv sakija, vinonosaca.[viii]

U predislamskoj Arabiji, vino se općenito povezivalo s Arapima naseljenim u mjestima kao što su Al-Hira, Mekka i Medina. Samostani koji su služili ovim zajednicama bili su okruženi vinogradima i šumarcima, gdje su postavljali pijace i ugostili razne kršćanske svetkovine. Skupoća vina učinila je to profitabilnim poslom.

Ukratko, kršćanska misija prodrla je daleko u Arabiju i uspjela proširiti nešto znanja o kršćanstvu; međutim, ljudi na Arapskom poluotoku rijetko su prihvaćali vrijednosti kršćanstva tako žarko kao što su prihvaćali vinsku kulturu. Prema Hazreti Aliju^r.a., „oni Arapi koji su se obratili na kršćanstvo, ništa od toga nisu naučili, osim pijenja vina.“[ix]

Razumijevanje vremenskog razdoblja

Za razumijevanje širenja kršćanstva i usvajanja vinske kulture u Arabiji, korisno je razumjeti društvenu i kulturnu geografiju predislamske Arabije tijekom prvog tisućljeća prije nove ere. Vrijeme je obilježeno značajnom migracijom, zajedno s eksplodirajućom trgovinom tamjana i smirne. Ova trgovina i migracija doveli su do promjene u kulturi, jeziku i vjeri jer su se različiti narodi i ideje okupljali i razgranali.

Ovo tisućljeće u Arabiji doživjelo je uspon Sabejskog kraljevstva na zapadu, Jemena na istoku i Omana prema jugu poluotoka. Istočna Arabija došla je pod kontrolu iranskih Partijana i Sasanijaca dok je sunce zašlo nad Nabatejcima na sjeverozapadu. Jedna od glavnih kultura koja je dominirala Arapskim poluotokom u šest stoljeća prije uspona islama bila je kultura nomadskog naroda Beduina..

Predislamske religije u Arabiji sastojale su se od politeističkih vjerovanja, judaizma, arapskog kršćanstva, nestorijanskog kršćanstva i zoroastrizma.

Tko su Arapi?

S obzirom da su različite grupe ljudi naseljavale Arabiju, postavlja se pitanje tko su zapravo bili Arapi koje je Obećani Mesija^a.s. spomenuo u svojoj izjavi? Arapi nikada nisu bili posebna etnička skupina, slično tome kako biti Kanađanin ne odražava etničku pripadnost; niti jezik nije dovoljan kriterij arapskosti, budući da ima mnogo Židova koji govore arapski i koji se inače ne nazivaju Arapima. Kategoriziranje Arapa kao političkog entiteta također je nedovoljno, jer su se jedini put politički ujedinili od dolaska islama do osvajanja Španjolske.

Međutim, među Arapima je postojala jedna velika skupina koja je dijelila nešto zajedničko u kulturi. Ovo je bila homogena grupa koju je Hazreti Ahmad^a.s. identificirao kao beduin iz Arabije[x] koji je živio u regiji Najd.[xi] Beduini[xii] su živjeli u nomadskim ili polunomadskim plemenima, odlazili su na pašnjake, a tijekom cijele godine tražili su hranu i vodu. Plemena su se organizirala oko klanova proširenih članova obitelji, budući da su beduini bili više plemenski nastrojeni nego prema nekoj svojoj naciji.[xiii]

Uglavnom, sušno okruženje Arabije sprječavalo je lokalnu proizvodnju vina, što ga je činilo posebno skupom robom. Uvezen je iz susjednih regija; uglavnom iz istočnog Mediterana, ali i iz Perzije.[xiv] Beduini, čija je lojalnost pripadala plemenu, odbili su se vezati uz potrebe zemlje. Njihov svijet bio je bez oblaka, prohladna noć obasjana mjesečinom, oštra, pulsirajuća sunčeva vrućina i uvijek vjerna deva. Svako se pleme pretplatilo na svoju vjeru, ali zajedničko božanstvo među njima bio je semitski Bog, El.[xv]  Beduini su često održavali simbiotski odnos s jednom ili više oaza, koje su također služile kao njihova vjerska središta. Svećenici i drugi čuvari oaza ostajali su na mjestu, služeći plemenima koja bi ih posjetila kad kišna sezona završi.[xvi] Dovoljno je reći da se vino uvozilo i nije bilo autohtoni proizvod u Najdu. Bio je to nepoznati entitet lutajućim beduinima.[xvii]

Vino dolazi u Arabiju

Beduinska vjera i njezin nedostatak tradicije bili su izazov židovstvu i kršćanstvu. U kasnom 3. stoljeću, kršćanstvo je uvedeno na Sjeverni poluotok putem misionara zvanih Ibad (skraćeno od Ibad ul Masih) što znači ‘Sluge Mesije’[xviii]. Nazvani su tako da odražavaju njihove kršćanske vrijednosti i njihovu želju za propovijedanjem.[xix] Ibad je posebno napredovao u gradu al-Hira, koji je bio središte aramejske i perzijske kulture, intelekta i književnosti.

Država Ghassan na jugu Sirije i Lakhmidsko kraljevstvo al-Hira bili su dom mnogih kršćanskih sekti, kao što su nestorijanci, monofiziti, jakobiti, pa čak i neki Melkiti.[xx] Kršćanstvo koje je bilo poznato među Arapima u predislamsko doba bilo je uglavnom sirijskog tipa, bilo jakobitsko ili nestorijansko. U kraljevstvu Ghassana dominantni su bili kršćani monofiziti.

Iz ove dvije države, kršćanske su ideje prodrle u pustinju, a posebno, putem ‘Ibada iz al-Hira, koji bi u tu svrhu održavao sajmove u pustinji, a vino bi slobodno teklo svim sudionicima. Neki učenjaci su Ibade smatrali školskim učiteljima Arapa. Religija i kultura ‘Ibada prenosili su se raznim kanalima, a jedan od njih je trgovina vinom.[xxi]

Iako je kršćanstvo bilo poznato samo među trgovcima vinom iz al-Hire i Sirije, područja kojim su dominirali ‘Ibad, oni su u stvarnosti bili neslužbeni misionari. Na sajmovima koje su održavali, kršćanski biskupi, pustinjaci i trgovci vinom raspravljali bi o kršćanskoj doktrini s Arapima, raspravljajući o temama kao što su Sudnji dan, kao i raj i pakao.[xxii]

Budući da je Crkva uvozila vino u Arabiju, to je bio skup oprost i postalo je glavno sredstvo za privlačenje masa prema poruci kršćanstva.[xxiii] Vino izvrsne kvalitete moglo bi koštati koliko i trogodišnje mladunče deve, što je vrlo cijenjeno vlasništvo beduina.[xxiv] Uvoz vina u početku su olakšali ‘Ibad, koji su u konačnici postali nositelji vinske kulture. Nosili su sa sobom vino, među ostalim skupim proizvodima, kao oruđe za propovijedanje.[xxv] Naposljetku, upravo je u vinotekama Evanđelje postalo poznato beduinima.[xxvi]

---

Bilješka o vinu u kršćanstvu

Postoji opće uvjerenje da je vino koje se spominje u Svetoj Bibliji u vezi s Hazreti Isaom^a.s. i vjenčanjem u Kani, [1] i Posljednjom večerom, [2] iste vrste kao što možemo naći danas na policama u trgovinama. Smatralo se u većem dijelu povijesti, da obična pitka voda nije bila čista niti sigurna. Patogeni koji se prenose vodom kao što su kolera, dizenterija i malarija doveli su do epidemija i masovnih smrti. Zbog nedostatka čiste pitke vode, pivo i vino su dugo bili osnovni sastojci ljudske prehrane, [3] uključujući i onu Židova i kršćana. Vino se koristilo tijekom bogoslužja, festivala i proslava [4] te židovskog svakodnevnog života. [5] Poznato je da su ranokršćanski redovnici kuhali pivo i fermentirali vino.

Riječi prevedene na vino u Svetoj Bibliji mogle bi se odnositi na bilo koji proizvod dobiven od grožđa. Moglo je biti bilo što, od svježeg ili prerađenog soka od grožđa do prirodno fermentiranog napitka s nižim udjelom alkohola od modernog vina.

Čini se da je negdje sredinom prvog stoljeća kršćanstva vinska kultura postala prevladavajuća među kršćanima. Ovaj pomak prema vinskoj kulturi mogao je biti posljedica širenja kršćanstva među nacijama koje su pile vino, kao što su Rimljani.

Završne bilješke:

[1] Ivan 2:1-11
[2] Matej 26:17–30, Marko 14:12–26, Luka 22:7–39 i Ivan 13:1–17:26
[3] Tulchinsky, Theodore H., and Elena A. Varavikova. “A history of public health.” The New Public Health (2014): 1. poglavlje
[4] Brojevi 15:10; Luka 22:14–20; Ivan 2:1–11
[5] Postanak 14:18; Psalam 104:15; Propovjednik 10:19

---

Jezik vina

Postoji nekoliko načina na koje možemo pratiti porijeklo vina u Arabiji. Jedan od načina je kroz jezik i književnost Arapa, koji je suštinski povezan s arapskom poviješću. Monotonija nomadskog života, napadi, osvajanja, luksuz gradova, interakcija s drugim religijama, bespomoćnost, bijeda i stalne migracije – sve je to vjerno odraženo u arapskoj književnosti i sačuvano u ‘diwan-al-Arab’, ili registru Arapa. Služio je kao glavno skladište i alat za pregovaranje o društvenom, kulturnom i jezičnom identitetu Arapa.[xxvii]

Zanimljivo je primijetiti da ne samo da je kršćanska vjera iz nestorijanske crkve u Siriji putovala u Arabiju preko al-Hire, već je putovao i jezik Sirije, aramejski jezik. Prateći korijene nekih ključnih riječi, otkrivamo da hamr, riječ za vino, dolazi iz aramejskog. Čak je i riječ za datulo-vino, nabidah, posuđena riječ iz aramejskog, baš kao i riječi koje se koriste za označavanje mjesta gdje je vino bilo dostupno, na primjer punduk ili taverna, koja je s vremenom postala funduk (ili hotel) na arapskom.[xxviii]

Sličan obrazac se može vidjeti u literaturi predislamske Arabije. Pjesnici su u to vrijeme bili vrlo cijenjeni i smatrani su lučonošama kulture. Njihov utjecaj unutar plemena bio je toliko velik da bi povremeno, umjesto ratova koji bi prolijevali  krv, neka plemena održavala pjesničke dvoboje sa svojim suparnicima, kako bi odredila sudbinu plemena.[xxix]

Dva poznata pjesnika ovog doba bila su Umayya bin Abi al-Salt[xxx], koji je procvjetao u Ta’ifu, gradu pod utjecajem Ghassanida i njihovog gospodara, Bizanta. Još jedan predislamski kršćanski pjesnik[xxxi] značajnog utjecaja bio je Adi bin Zaid[xxxii] iz al-Hira.

Poezija Umayye bin Abi al-Salt puna je biblijskih priča, a on je često koristio riječi koje Arapi njegovog vremena nisu razumjeli. Povijest pokazuje da je koristio Evanđelja kao svoj izvor. Pjesme Abi al-Salt, zajedno s onima Adija bin Zaida, imale su značajan utjecaj na ljude u pustinji.

Njihovo hvaljenje kršćanstva, njihovo obožavanje vina i prikaz vinske kulture prikazivali su osjećaj popustljivosti i sigurnosti koji je beduine prenio iz njihovog surovog života u carstvo užitaka. Te su priče bile privlačne umovima Arapa i potaknule su neke od njih da napuste svoje idolopoklonstvo. Jedna takva osoba koja je proputovala Arabiju u potrazi za istinom bio je Waraqah bin Nawfal, rođak Hazreti Hatidže^r.a.. Bio je to Waraqah bin Nawfal s kojim je Časni Poslanik^s.a.v.s. razgovarao nakon prve objave u pećini Hira. Pod utjecajem poezije Adija bin Zaida, Waraqah je odbio jesti meso ata’ira (žrtvovanja idola), postao je odan kršćanin i provodio je mnogo vremena čitajući i prevodeći Evanđelja na arapski.[xxxiii]

Drugi oblik arapske književnosti na koji je utjecala ova vinska kultura bio je pjesnički oblik poznat kao Gazal. Gazal je obično bio senzualne prirode i opisivao je plemenitost vinskih festivala, usredotočujući se na saki (poslužitelje vina) i djevojke koje pjevaju. Uglavnom bi te uloge igrale žene kršćanskog ili zoroastrijskog podrijetla. Ove bi pjesme također, prilično često, slavile ljepotu redovnica; to je bilo zbog činjenice da su se vinoteke obično nalazile u blizini samostana koji su ih opskrbljivali vinom. Beduini su bili ohrabreni da se malo zaustave i provedu noć ili dvije u tim vjerskim mjestima, te tako imaju priliku vidjeti časne sestre i prikazati njihov šarm u svojim stihovima..

Pojava islama u 7. stoljeću promijenila je dinamiku arapskog društva. Beduini, farmeri, trgovci i stanovnici gradova podjednako su našli put koji ih oslobađa tereta lažne mržnje i očekivanja. Društvo, koje više nije trebalo tonuti svoje tuge u vinu, pronašlo je novi smisao. A Allahova ljubav je pet dnevnih poziva iz kavane, pozivajući ljude na piće vina, pretvorila u pet dnevnih poziva pozivajući ih na blagostanje i dobrotu.[xxxiv]

Vino i kršćanstvo: veza u suvremenom svijetu

Slučaj da su hamr u društvo uveli kršćanski misionari ni po čemu nije jedinstven. Prije samo 200 godina, Maori s Novog Zelanda[xxxv] nisu znali za alkohol, niti za opojna sredstva. Kada su trgovci misionari došli na Aljasku[xxxvi] (Zapadna Amerika) i Inuik[xxxvii] (sjeveroistočna Kanada) sredinom 1700-ih, uveli su alkohol i oružje domaćem stanovništvu.[xxxviii] Nadalje, iako je autohtono stanovništvo srednjeg i južnoameričkog kontinenta pripremalo opojne droge već više od tisućljeća, tek je dolaskom Kristofora Kolumba i kršćanskih Europljana u 1400- konzumacija vina postala prevladavajuća u regiji.[xxxix]

Budući smjerovi istraživanja

Arapski poluotok igrao je vitalnu ulogu u trgovini vinom od 2. stoljeća prije Krista do otprilike 7. stoljeća nove ere. Međutim, golemo područje pustinje nije usvojilo kulturu vina ili pijenje vina. Čak i u područjima koja su omogućila trgovinu vinom, kao što su Meka, Najran, Himyar i Sjeverna Arabija, gdje su Nabatejci napredovali, pijenje vina nije se ukorijenilo sve do 3. stoljeća nove ere. Dok ovaj rad utvrđuje utjecaj ‘Ibadija kao trgovaca vinom i utjecaj Židova i Zoroastrijanaca (koji su upravljali tavernama); ne istražuje utjecaj Nabatejaca i postnabatejsko doba Bizanta na kulturu pijenja vina u Arabiji. Potrebna su daljnja istraživanja u ovom području kako bi se pružili daljnji dokazi u prilog izjave Obećanog Mesije^a.s.  da je kultura pijenja vina uspostavljena u Arabiji s dolaskom kršćanstva.

O autoru: Fazal Masood Malik strastveni je edukator islamskih vrijednosti u suvremenom društvu. Mnogo je putovao po atlantskoj Kanadi i prerijama, educirajući ljude o islamu. Njegova biografija Obećanog Mesije ^a.s. je trenutno u fazi revizije. Njegovi članci su se pojavljivali u raznim publikacijama, kao što su Ljubazni heretici (biografija Ahmadi muslimana širom svijeta).

Povezan:

• Islam i alkohol
• Alkohol – čarobni napitak ili majka svih grijeha?
• Islamski odgovor na suvremena pitanja

---

Završne bilješke:

[i] Hazrat Mirza Ghulam Ahmad (as), Nur al-Qur’an 1, Ruhani Khaza’in, vol. 9 (2008), page 351.
[ii] Hazrat Mirza Ghulam Ahmad (as), Nur al-Quran 1, Ruhani Khaza’in, vol. 9 (2008), page 352.
[iii] Posljednji obrok koji je Isus (kao) podijelio sa svojim učenicima opisan je u sva četiri kanonska evanđelja (Matija 26:17–30, Marko 14:12–26, Luka 22:7–39 i Ivan 13:1–17:26).
[iv] Ivan 6:53-56 ‘Zaista, zaista vam kažem: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Jer tijelo je moje doista hrana, i krv je moja doista piće. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu.’
[v] Za izvrsnu raspravu o tome kako je rana crkva privukla i zadržala članstvo i proširila se na ostatak svijeta, pogledajte: Alikin, Valeriy A. “Postanak tjednog okupljanja u ranoj crkvi.” U najranijoj povijesti kršćanskog okupljanja: Postanak, razvoj i sadržaj kršćanskoga okupljanja od prvog do trećeg stoljeća, 17-78. LEIDEN; BOSTON: Brill, 2010. www.jstor.org/stable/10.1163/j.ctt1w76wv6.6.
[vi] Hipolit (Antipapa) i Gregory Dix. Apostolikē Paradosis: Rasprava o apostolskoj tradiciji svetog Hipolita Rimskog, biskupa i mučenika (Društvo za promicanje kršćanskog znanja, 1992.) str. Xl, 3, 10, 40, 41, 77.
[vii] Sharifah M. AlOboudi. “Najd, The Heart of Arabia.” Arab Studies Quaterly 37, no.3 (2015): 282-99. https://doi.org/10.131169/arabstudquar.37.3.0282.
[viii] Hazrat Mirza Ghulam Ahmad (as), Nur al-Quran 1, Ruhani Khaza’in, vol. 9 (2008), page 352.
[ix] al-Musannaf by ‘Abd ar-Razzaq as-Sana’ani (d. 827 CE), ed. Habib ar-Rahman al-A’zami, 1970, Beirut: al-Majlis al-‘Ilmi, vol. 7, pg. 186
[x] Hazrat Mirza Ghulam Ahmad (as), Nur al Qur’an 1, Ruhani Khaza’in, vol. 9, pp 351-2, footnote.
[xi] Kurt Franz, “The Bedouin in History or Bedouin History?.” Nomadic Peoples 15, no. 1 (2011): 11-53.
[xii] “Bedouin.” in The Oxford Dictionary of Islam., edited by John L. Esposito. Oxford Islamic Studies Online, http://www.oxfordislamicstudies.com/article/opr/t125/e330 (accessed 14-Nov-2019).  Tema beduina je fascinantna. Za zanimljiv prikaz vidi: Katsap A., Silverman F.L. beduini. u: Etnomatematika postojanja Negevskih beduina u oblicima, simbolima i geometrijskim uzorcima. SensePublishers (Rotterdam, 2016.). https://link.springer.com/chapter/10.1007/978-94-6209-950-0_2. Također, pogledajte Hitti P.K. (1970) “Život beduina”. U: Povijest Arapa. (London: Palgrave, 1970.).
[xiii] Za detaljnu pozadinu o geografiji beduina, njihovom naselju i ulozi u prvih 6 stoljeća i ranom post-islamskom razdoblju vidi Holt. Cambridge History of Islam, Vol. 2B. (1970): str. 443-468. Također ”Beduizacija Arabije”
[xiv] O Flori u Arabi, vidjeti Hazreti Mirza Bashir Ahmad (ra), Život i karakter pečata poslanika (sa) – tom I. str. 55-61. O vinogradarstvu u Arabiji vidjeti: Heine, Peter. Weinstudien. Untersuchungenzu Anbau, Produktionund Konsumdes Weinsimarabisch-islamischen Mittelalter. Wiesbaden 1982.; Lutz, Henry Frederick. Vinogradarstvo i pivarstvo na antičkom orijentu. Leipzig 1922.; i Jakov, Georg. Altarabisches Beduinenlebennachden Quellengeschildert. Berlin 1897:96–109.
[xv] Henninger, Josip. “Predislamska beduinska vjera.” Arapi i Arabija uoči islama (1999): 109-128. Za više detalja o konceptu Boga među Semitima, vidjeti: Curtiss, Samuel Ives. “Koncepcije Boga među modernim Semitima.” Biblijski svijet 19, br. 2 (1902): 122-131.
[xvi] Henninger, Joseph. “Pre-Islamic bedouin religion.” Arapi i Arabija uoči islama (1999): 109-128.
[xvii] Cassius Dio, Dio’s Roman History, trans, volume VI. Book LIII. pp. 269-71.  See also: Ammianus Marceliinus, The Roman History, trans. C.D.Yonge, section IV. p. 11-12
[xviii] Hunter, Erica CD. Kršćanska matrica al-Hira. (2008): 41-56. Da biste razumjeli kako je al-Hira utjecao na Arabiju, od Hidžaza do Bahreina, pogledajte Kister, M. J. i Ali Aksu. “Neke bilješke o njenim odnosima s Arabijom.” Cumhuriyet Ilahiyat Dergisi-Cumhuriyet Theology Journal 9, br. 1 (2005): 29 i dalje. Vidi također: Wood, Philip. “Al-Ḥīra i njegove povijesti.” Journal of American Oriental Society 136, br. 4 (2016): 785-799.
[xix] Aloys Grillmeier, Theresia Hainthaler. Krist u kršćanskoj tradiciji. V2. P315, fusnota 56. Ibadi su bili vezani uz nestorijansko kršćanstvo i bili su jaki u trgovini vinom, posebno u Arabiji; vidi Rothstein, Gustav. Die dynastie der Lahmiden in al-Hîra: Ein versuch zur arabisch-persischen geschichte zur zeit der Sasaniden. Vol. 1. Reuther & Reichard, 1899. str. 21-25.
[xx] De Lacy, O’Leary. Arabija prije Muhameda. Routledge, 2013. str. 125-149. Izvrstan uvod u temu kršćanstva u Arabiji tijekom prvih 6 stoljeća, dat je u dva pučka predavanja Richarda Bella. Vidi Bell, Richard. “Porijeklo islama u njegovom kršćanskom okruženju: predavanja Gunning, Sveučilište Edinburgh, 1925 Islam i muslimanski svijet, Uredio John Ralph Willis.” Abingdon, UK: Frank Cass & Co (1968).
[xxi] Aloys Grillmeier. Theresia Hainthaler. Krist u kršćanskoj tradiciji. V2. P315, fusnota 56. Ibadi su bili vezani uz nestorijansko kršćanstvo i bili su jaki u trgovini vinom, posebno u Arabiji; vidi Rothstein, Gustav. Die dynastie der Lahmiden in al-Hîra: Ein versuch zur arabisch-persischen geschichte zur zeit der Sasaniden. Vol. 1. Reuther & Reichard, 1899. str. 21-25. Vidi također Nicholson, Reynold A. Literary history of the Arabs. Routledge, 1993. Citirano mišljenje str. 39. I Jeffery, Arthur. Strani rječnik Kur’ana. Brill, 2007. str. 21-22. I moć, Edmonde. “Predpovijest islama.” Studije: An Irish Quarterly Review (1913): 204-221. Vidi također Thompson, Andrew David. “Ibadi teologija i kršćanski angažman.” U kršćanstvu u Omanu, str. 53-84. Palgrave Macmillan, Cham, 2019.
[xxii] Irfan Šahid, Bizant i Arapi u četvrtom stoljeću. (Dumbarton Oaks, 1984.), str. 525 i dalje. Vidi također: Šahid, Irfan. “Šesto poglavlje: Uspon istočnih crkava i njihova baština (5.-8. stoljeće) Arapska kršćanska tradicija.” Kršćanstvo: povijest Bliskog istoka (2005).
[xxiii] Thompson, Andrew David. “Počeci: rana crkva.” U kršćanstvu u Omanu, (Palgrave Macmillan, Cham, 2019.) str. 27-51.
[xxiv] Toral-Niehoff, Isabel. “Kasnoantički Iran i Arapi: slučaj al-Hira.” Časopis za perzijanske studije 6, br. 1-2 (2013): 115-126.
[xxv] Ovo trgovanje ‘Ibadom dovelo je do izraza tadžir (trgovac).
[xxvi] Jedan napunjen vinski meh mogao bi koštati koliko i trogodišnja deva, vidi: Jakov, Georg. Altarabisches Beduinenlebennachden Quellengeschildert. Berlin 1897:104, a također i Lutz, Henry Frederick. Vinogradarstvo i pivovarstvo na antičkom orijentu, Leipzig 1922: 151. Također Hurat, C. Une Nouvelle Source du Quran, Journal Asiatique Dixieme Serie, Tome IV, Pariz. 1904. str. 129-31. Za raspravu i razumijevanje Evanđelja koje se uči u taverni vidi Feins, Daniel Scott. “Vino i islam: dihotomija između teorije i prakse u ranoj islamskoj povijesti.” Doktorska dist., Sveučilište u Edinburghu, 1997. Također nema manjka taverni Morony, Michael G. Irak nakon muslimanskog osvajanja. Princeton: Princeton University Press, 1984. str. 370.
[xxvii] Allen, Roger. Arabic Literature in Encyclopaedia Britannica (2018).  https://www.britannica.com/art/Arabic-literature  Site Accessed on: November 19, 2019
[xxviii] Pogledajte unos o aHmaru i Xamru u Shivtielu, Avihai. “Popis judeo-romanskih i judeo-arapskih riječi iz Genize.” British Journal of Middle Eastern Studies 34, br. 1 (2007): 63-74. Za etimologiju riječi Khamr vidi Elatri, Saleh. “Les Rapports Etymologiques et Semantiques des Langues Classiques et de la Langue Arabe.” 1974. str. 337-8. Usp. ‘khamr’,EI1 (A. J. Wensinck), EI2 (A. J. Wensinck – J. Fadan); ‘nabidh’, EI1 (A. J. Wensinck), EI2 (P. Heine)
[xxix] Da biste bolje razumjeli ovu temu, pogledajte Nicholson, Reynold A. Literary history of the Arabs. Routledge,1993
[xxx] Mongomery, J. E., “Umayya B. Abi-I-Salt”. EI-2, v 10. p 839.
[xxxi] Adi b. Zaid od al-Hira u velikoj mjeri odražava kršćansku doktrinu u obliku u kojem su je usvojili Arapi. Znanstvenici kao što je Isabel Toral-Niehoff, skrenuli su pozornost na značajne kršćanske teme u Adijevoj poeziji.
[xxxii] Gabrieli, F. ”Adi B. Zayd,” EI-2. V.1. p 196.
[xxxiii] ʻAbd al-Malik Ibn Hishām, Alfred Guillaume i Muḥammad Ibn Isḥāq. Muhammedov život: prijevod Ishāqovog Sīrat Rasūl Allaha, s uvodom i bilješkama A. Guillaumea. Oxford University Press, 1967. str.99
[xxxiv] Hazrat Mirza Ghulam Ahmad (as), Nur al-Qur’an 1, Ruhani Khaza’in, vol.9 (2008), 352.
[xxxv] Hutt, Marten. Te Iwi Maori Me Te Inu Waipiro: He Tuhituhinga Hitori: Maori i alkohol: povijest. Istraživački centar zdravstvenih usluga za Kaunihera Whakatupato Waipiro o Aotearoa/Alkoholno savjetodavno vijeće Novog Zelanda (ALAC), 1999.
[xxxvi] Lee, Nela. “Nemoguća misija: Povijest pravne kontrole domaćeg pijenja na Aljasci.” Wicazo Sa recenzija 12, br. 2 (1997): 95-109.
[xxxvii] Heath, Dwight B. “Upotreba alkohola među sjevernoameričkim Indijancima Međukulturno istraživanje obrazaca i problema.” In Research Advances in Alcohol and Drug Problems, (Springer, Boston, MA, 1983.) str. 343-396.
[xxxviii] Göcke, Katja. “Priznavanje i provedba zemljišnih prava autohtonih naroda na Aljasci, sjevernim regijama Kanade, Grenlanda, Sibira i ruskog Dalekog istoka.” Godišnjak polarnog prava online 4, br. 1 (2012): 279-304. Neki dijelovi sjeverne Kanade nisu imali alkohol do sredine 20. stoljeća, na primjer, vidi Honigmanna, Johna J. i Irmu Honigmann. “Kako su Eskimi s Baffinova otoka naučili koristiti alkohol.” Društvene snage 44, br. 1 (1965): 73-83.
[xxxix] Pierce, Gretchen, ur. Alkohol u Latinskoj Americi: društvena i kulturna povijest. University of Arizona Press, 2014. Vidi odjeljak 1 (poglavlja 1 do 3) za sveobuhvatan pregled. I Harvey, Sean P. “Ideje rase u ranoj Americi.” U Oxford Research Encyclopedia of American History. 2016. Vidi također, Colpitts, George. “Trgovina i mašta u američkoj indijskoj trgovini. U indijskoj trgovini Sjeverne Amerike u europskoj trgovini i mašti, 1580.-1850., str. 1-21. BRILL, 2014.