Na znamenitom 16. Nacionalnom mirovnom simpoziju održanom 09. ožujka 2019. u Ujedinjenom Kraljevstvu u najvećoj džamiji u Engleskoj, Baitul Futuh u Londonu, svjetski čelnik Ahmadijske muslimanske zajednice, peti Kalif, Hazreti Mirza Masroor Ahmad (a.b.a.), prenio je važnu poruku mira svijetu. Obraćajući se sudionicima, kojih se okupilo više od 1000, uključujući 700 dužnosnika i gostiju iz 30 zemalja, među kojima su bili ministri, ambasadori, članovi parlamenta, vođe i izaslanici vjerskih zajednica i ostali, događaj se prenosio uživo oko svijeta preko medija i TV stanica. Puni prijepis govora koji je pružila Njegova Svetost tokom ovog povijesnog događaja prikazan je niže.
Hazrati Mirza Masroor Ahmad (a.b.a.)
Njegova Svetost Hazreti Mirza Masroor Ahmada.b.a., svjetski čelnik Ahmadijske muslimanske zajednice, Peti nasljednik Obećanog Mesijea.s., rekao je:
Bismillahir Rahmanir Raheem, u ime Allaha, Milostivog i Milosnog.
Svim uvaženim gostima, assalamo alaikum wa rahmatullahe wa barakatohu, neka su mir i Allahovi blagoslovi nad svima vama.
Svake godine, Ahmadijska muslimanska zajednica je domaćin ovog mirovnog simpozija, u kojem se analiziraju trenutni problemi i sveukupno stanje u svijetu, a u svom govoru nastojim dati odgovore na te suvremene probleme iz gledišta islamskog učenja. Već sam i prije govorio da ne znam koliki utjecaj na svijet ima jedan ovakav događaj. Međutim, bez obzira na utjecaj i učinak ovog događaja, mi nikada nećemo prestati ustrajati u tome da promičemo mir i pravdu, i siguran sam da svi ovdje okupljeni dijele našu žarku želju za uspostavom istinskog i dugotrajnog mira u svijetu.
Doista, siguran sam da se svi nadamo kraju mnogih sukoba i ratova koji odnedavno razaraju svijet, i pojavi mirnog svijeta u kojem će svi narodi i sve nacije živjeti u prijateljstvu i poštivati međusobna prava.
Ali poražavajuća je i tragična činjenica da se svake godine, umjesto udaljavanja od rata i sukoba, dešava upravo suprotno. Rivalstva se pojačavaju i stvaraju se nova bojišta, dok postojeća neprijateljstva ne jenjavaju.
Iako smo svi svjesni da prolazimo kroz teška vremena, većina ljudi ne shvaća do koje razine su se odnosi između nekih nacija pogoršali, i kako bi se to moglo pokazati potencijalno katastrofalnim. Na primjer, u nedavno objavljenoj kolumni koju je izdao Bloomberg Businessweek, novinar Peter Coy je napisao:
„Nuklearni rat dobiva zapanjujuće malo pažnje ako se uzme u obzir da ima dovoljno nuklearnog naoružanja kojim bi se ljudska civilizacija okončala u roku od nekoliko sati…Razlog zbog kojeg moramo tom problemu posvetiti više pažnje je u tome što je kontrola naoružanja (posebice između Rusije i SAD-a) propala. Na pomolu je svježa utrka u nuklearnom naoružanju. Što se tiče rješenja: kontrola naoružanja napreduje zbog pritiska javnosti, kada čovječnost govori glasnije od trgovaca naoružanjem i ratobornih svjetskih vođa“.
U svom članku također citira višeg suradnika Middlebury instituta za međunarodne studije, Nikolaja Sokova, koji upozorava:
„Svi znakovi upućuju na veoma ozbiljnu utrku u konvencionalnom i nuklearnom naoružanju u Europi“.
Ostatak članka pojašnjava misao da je počela još jedna globalna utrka u naoružanju te da se prijetnja nuklearnim ratom ne bi smjela podcijeniti. Nedavno, svijet je mogao biti svjedokom iznenadne eskalacije napetosti između Indije i Pakistana. Obje zemlje su nuklearne sile i obje su oformile savezništva, bilo otvorena ili tajna, s ostalim nacijama, što znači da bi potencijalne posljedice rata mogle biti proširene i dalekosežne.
Već sam više puta izjasnio svoje mišljenje da su neki vođe nuklearnih sila „laki na okidaču“ i čini se da ne uvažavaju istinski užasavajuće posljedice nuklearnog ratovanja. Ne samo da takvo naoružanje ima moć da razori ciljanje zemlje, već može potencijalno uništiti mir i stabilnost cijeloga svijeta. Prema tome, neophodno je da se nacije i njihovi vođe ne fokusiraju samo na vlastite nacionalne interese, već da uzmu u obzir što je bitnije za svijet u cjelini. Dijalog s ostalim nacijama i zajednicama je od životne važnosti, i svaka strana bi trebala surađivati u duhu tolerancije i sa zajedničkim ciljem razvijanja istinskog i održivog mira u svijetu.
U nedavnom intervjuu sa Spiegel Online, bivši ministar vanjskih poslova Njemačke, Sigmar Gabriel, upozorio je na podcjenjivanje opasnosti koje predstavlja trenutna geopolitička situacija, te je usporedio trenutno političko stanje s okolnostima koje su postojale u svijetu 1945. i 1989. godine. Bivši ministar vanjskih poslova Njemačke je rekao:
„Svijet se dramatično mijenja…stari Zapad se raspao…to je drastična promjena u usporedbi s prošlih 70 godina, kada smo mogli računati na SAD kao na vodeću naciju. Prolazimo kroz borbu za europski suverenitet u potpuno promijenjenom svijetu“.
Na sličan način, u članku New York Timesa, bivši vođa Sovjetskog Saveza Mikhail Gorbačov je pisao da je, slijedeći nedavnu suspenziju I.N.F. sporazuma (dogovora o nuklearnom naoružanju srednjeg dometa) između SAD-a i Rusije, započela nova utrka u nuklearnom naoružanju. G. Gorbačov piše:
„ … nova utrka u naoružanju je najavljena. I.N.F. sporazum nije prva žrtva militarizacije svjetskih odnosa. 2002. godine, SAD se povukao iz sporazuma o antibalističkim raketama; ove godine iz nuklearnog sporazuma s Iranom. Vojni izdatci su astronomski porasli i nastavljaju rasti.“
Upozoravajući o rizicima nuklearnog rata, g. Gorbačov piše:
„Neće biti pobjednika u „ratu svih protiv sviju“ – osobito ako završi nuklearnim ratom. I to je mogućnost koja se ne može isključiti. Nepopustljiva utrka u naoružanju, međunarodne napetosti, neprijateljstvo i univerzalno nepovjerenje samo će povećati rizik.“
Stoga stručni komentatori i iskusni političari dolaze do zaključka da nuklearni rat više nije samo daljna mogućnost, već da postaje rastuća prijetnja koja se više ne može isključiti.
Ako pogledamo samo nekoliko problema koji nas tište danas, jasno je da sudbina svijeta korača prema zlokobnom smjeru. Tijekom prošle godine, SAD je tvrdio s visokim uvjerenjem da je pred sklapanjem povijesnog sporazuma sa Sjevernom Korejom, ali je posljednjih dana postalo jasno da nije postignuto ništa bitno.
Sukob na Bliskom istoku nastavlja divljati. Preko gotovo jednog desetljeća, Siriju razaraju krvoprolića. Govori se da se građanski rat primiče kraju, ali što je postignuto u zadnjem desetljeću osim smrti stotina tisuća nevinih ljudi i raseljenja milijuna drugih? Ništa se pozitivno nije pojavilo i budućnost ostaje nesigurna i neizvjesna, dok napetosti rastu između nacija koje svoje interese vežu uz budućnost Sirije.
S jedne strane, Rusija i Turska usklađuju svoje odnose i vanjsko-političke ciljeve, dok se s druge strane SAD i Saudijska Arabija udružuju u jačanju pritiska na Iran i traže daljnje sankcije protiv te države. Među politolozima vlada konsenzus da je cilj tih nacija ovladavanje Bliskim istokom. Još su jedno krizno žarište i izvor sukoba sve lošiji odnosi između Turske i Kurdskih grupa koje traže autonomiju.
Stoga je cijeli svijet zaglavljen unutar začaranog kruga sukoba i protu-sukoba, a neprijateljstva i mržnja počinju biti sve više i dublje utvrđeni unutar ovakvog odnosa. Nitko ne zna kuda će nas ovakvi problemi odnijeti ili kakve ćemo užasne posljedice snositi zbog toga. Ono što sam spomenuo je samo vrh ledene sante. Postoje mnogobrojni drugi problemi koji prijete miru i blagostanju u svijetu.
Na primjer, govori se da je teroristička grupa Daesh (naziv za arapski akronim terorističke grupe ISIL) na rubu propasti i da je njihov tzv. kalifat završio. Ipak, stručnjaci također upozoravaju da, iako je Daesh izgubio svoj teritorij, njegova ideologija mržnje i dalje postoji a njihovi preživjeli članovi su sada raštrkani diljem područja te bi se mogli eventualno regrupirati i počiniti napade u Europi ili negdje drugdje. Nadalje, nacionalizam je ponovno pokazao svoje ružno lice i krajnja desnica dobiva na popularnosti diljem Zapadnog svijeta.
Oni nisu u stanju osigurati direktnu političku većinu, ali ako pravda na svim razinama društva ne prevlada, krajnja desnica će i dalje dobivati sve veću potporu. Jedan od glavnih razloga njihove popularnosti je bio u raširenoj imigraciji, koja je uzrokovala ogorčenost i vjerovanje da je postojeće domicilno stanovništvo zakinuto zbog financiranja i potpore imigraciji. Prije sam naširoko govorio o tim problemima, tako da se ne bih želio ponavljati. Dovoljno je reći da će, ako postoje iskreni napori za promicanjem mira i pomaganjem svih zemalja da postignu svoje potencijale, i očaj koji tjera ljude da bježe iz svojih zemalja također opasti.
Ono što većina ljudi želi je život u kojem će moći svojim obiteljima osigurati pristojan život, i samo kada im takve mogućnosti nisu dostupne oni će tražiti način da napuste svoje domove u potrazi za boljim životom. Sukladno tome, dugotrajno rješenje migracijske krize je u uspostavi mira u ratom razrušenim zemljama i u pomaganju lokalnom stanovništvu, koje je bilo prisiljeno podnositi život bijede i opasnosti, kako bi nastavili živjeti u miru.
Kad izbjeglice dolaze na Zapad, zbog prevladavajućih političkih ili vjerskih uvjeta u njihovim zemljama, trebalo bi se prema njima postupati na dostojanstven način. U isto vrijeme, bilo kakva potpora koja im je dana, ne bi smjela biti na trošak domaćeg stanovništva.
Imigrante bi se trebalo snažno potaknuti da što ranije uđu na tržište rada, umjesto da žive od socijalnih beneficija na duži period. Oni bi trebali naporno raditi, tražiti način da stanu na vlastite noge i pozitivno doprinose životu u novoj zajednici. Inače, ako će ih kontinuirano financirati porezni obveznici zemlje koja ih je prihvatila, to će neupitno voditi do zamjerki i mržnje. Doista, uvjeren sam da je temeljni uzrok većine gnjeva u društvu gospodarska i financijska frustracija. Neke grupe iskorištavaju takvu tjeskobu time što krivnju prebacuju na imigrante ili na sljedbenike vjere te potiču mržnju prema njima.
Dakle, u Europi se razvio dojam da su Azijci, Afrikanci i posebno muslimanski imigranti prijetnja društvu. U SAD-u postoji sličan strah prema muslimanima, i Latinoamerikancima koji nastoje ući u zemlju kroz Meksiko. Čvrsto sam uvjeren, kada bi velike sile stavile na stranu svoje partikularne interese i iskreno težile unaprjeđenju gospodarskih uvjeta siromašnijih nacija, i kada bi se prema njima odnosili sa simpatijom i poštovanjem, takvi problemi se nikad ne bi pojavili.
Ovdje u Ujedinjenom Kraljevstvu postoji velika nesigurnost oko Brexita i budućeg odnosa UK s EU. Svoja stajališta oko ove teme pojasnio sam tijekom obraćanja Europskom parlamentu 2012. U svom govoru sam naveo:
„Trebali biste ustrajati u očuvanju jedinstva EU tako da poštujete međusobna prava. Strahovi i brige, koji zahvaćaju opću javnost, moraju biti otklonjeni.“
Također sam rekao:
„Zapamtite da snaga Europe leži u njenom jedinstvu. Takvo jedinstvo neće pogodovati samo Europljanima, već će i na globalnoj razini to biti sredstvo zadržavanja snage i utjecaja ovog kontinenta.“
U svom govoru prije sedam godina, usredotočio sam se na važnost otklanjanja straha javnosti od imigracije i na naglašavanju pogodnosti koje nam pruža jedinstvo.
Međutim, oko briga ljudi nije vođeno puno računa te one nisu bile riješene na adekvatan način, te su zbog toga ljudi, diljem Europe, počeli gubiti povjerenje u pogodnosti koje im pruža Europska Unija. Najsnažniji primjer gubitka povjerenja u EU je, naravno, Brexit; ali i u mnogim drugim europskim zemljama, poput Italije, Španjolske pa čak i Njemačke, krajnja desnica i nacionalističke stranke dobivaju na popularnosti i osvajaju mjesta na političkoj pozornici, kroz koja namjeravaju i dalje oslabiti Europsku Uniju te nastaviti sa svojim protu-imigrantskim programom.
Dakle, kada sam se nadao da ću vidjeti što veće jedinstvo u Europi, u posljednjih nekoliko godina posvjedočio sam sve većim podjelama i nemiru. Zbog čega su izbile takve frustracije? One potiču od ekonomskih poteškoća i od neuspjeha vlada da djeluju pravedno te zaštite prava svojih građana. Moje stajalište i dalje ostaje na tome da je međunarodna suradnja pozitivna i ujedinjujuća sila za veće dobro. Stoga sam u Europskom Parlamentu također naveo:
„Iz islamske perspektive, trebamo uporno poticati jedinstvo cijelog svijeta. Što se tiče valute, svijet bi trebao biti ujedinjen…kada se radi o slobodnom poslovanju i trgovini, svijet bi također trebao biti ujedinjen, i po pitanju slobode kretanja i imigracije, trebale bi se razviti kohezivne i praktične strategije, kako bi naš svijet postao ujedinjen.“
Slijedom rečenog, islamsko stajalište je da se mir može postići kroz jedinstvo. Ipak, nažalost, umjesto ujedinjavanja, mi se i dalje udaljavamo prioretizirajući individualne interese nad interesima šire svjetske zajednice; mislim da takav pristup potkopava svjetski mir i sigurnost. Prema islamu, preduvjet za dugotrajan mir u svijetu je pravda između nacija.
Ahmadija Muslim Peace Prize za Dr. Fred Mednick
Gdje se države suočavaju s poteškoćama, ostale nacije bi im trebale nesebično pomoći, bez ikakvih skrivenih namjera. Primjerice, u Časnom Kur‘anu piše da, ako izbije rat ili sukob između dvije strane, ostale nacije bi trebale nepristrano posredovati u stvaranju mirovnog sporazuma. Međutim, ako jedna strana nastavi s nepravdom, i ne prihvati korake prema mirnom rješenju sukoba, tada bi se ostale nacije trebale udružiti protiv agresora. Jednom kada se agresori obuzdaju od činjenja nepravde, Islam kategorički nalaže da se osveta nikada ne bi smjela izvršiti kroz implementaciju oštrih i nepravednih sankcija ili otimanjem prirodnih resursa.
Međutim, uvijek možemo vidjeti nebrojene primjere zemalja koje su intervenirale u ratom-zahvaćenim zemljama ili su pružile pomoć siromašnim zemljama pod izgovorom uspostavljanja mira, ali istovremeno, uspostavljaju načine i sredstva kontrole resursa slabijih zemalja. Umjesto spokoja vlastitim bogatstvom, moćne zemlje žele nametnuti svoju kontrolu slabijim nacijama.
Kao što sam rekao, ključni uzrok frustracije i neprijateljstva koje iz toga izrastaju, bilo da se radi o Zapadu ili Istoku, je u ekonomskoj nepravdi. Zbog toga je nužno da se usklade napori oko suzbijanja ekonomskog jaza između nacija i njihovih naroda. Nadalje, moramo se ujediniti oko ukidanja svih oblika ekstremizma ispredrasuda, bez obzira radi li se o vjerskim, rasnim ili predrasudama bilo kojeg drugog tipa.
Gdje je jasno da ljudi pate i da njihovi vođe ne štite njihova prava, međunarodne organizacije koje su zadužene za očuvanje mira u svijetu, prvenstveno Ujedinjene Nacije, trebale bi izvršiti zakonit i proporcionalan pritisak, kako bi zaštitile prava građana koji poštuju zakon te što snažnije gurale takve zemlje prema miru i pravdi.
Neki bi se mogli zapitati, kako nas islam može poučiti o miru kada je velik dio nestabilnosti i sukoba vezan uz muslimanske zemlje? Žalosno stanje u kojem su se našle te zemlje je uzrokovano upravo njihovim udaljavanjem od istinskog učenja islama.
Kako bismo dobili ispravnu predodžbu o islamskom načinu vladavine i vodstva, moramo proučiti doba Osnivača islama, Časnog Poslanika Muhammedas.a.v.s.. Nakon što je Časni Poslaniks.a.v.s. migrirao u grad Medinu, sklopio je savez sa židovskim narodom, čime je određeno da će muslimani i Židovi živjeti zajedno u miru i u duhu međusobne simpatije, tolerancije i jednakopravnosti.
Savez se pokazao kao veličanstvena povelja ljudskih prava i vladavine, te je osigurao mir između različitih zajednica koje su živjele u Medini. Prema njegovim odredbama, svi ljudi, bez obzira na njihovu vjeru ili narodnost, morali su poštivati prava drugih. Sloboda vjeroispovijesti i sloboda svijesti bile su kamen temeljac tog sporazuma.
Jedinstvo je prožimalo sporazum, naime, u slučaju napada na grad Medinu ili prijetnje od napada, muslimani i Židovi bi udružili snage da ga brane zajedno kao jedno. Nadalje, svaka zajednica je imala prava da riješi svoje unutrašnje sporove prema njihovom kodeksu vjerovanja i običajima. Povijest svjedoči činjenici da se Časni Prorok islamas.a.v.s. držao svakog aspekta tog sporazuma.
Kao imigranti, muslimani su tražili da služe u svom novom društvu, i da poštuju prava svih građana Medine. To je bio izvanredan primjer uspješne integracije i manifestacije mirnog i tolerantnog multikulturnog društva. Medinski sporazum se izravno temeljio na učenju iz Časnog Kur‘ana. Na primjer, u poglavlju 16, stih 91 Časnog Kur‘ana piše:
„Zaista, Allah naređuje pravednost, i dobročinstvo, i da dajete kao (što dajete) bližnjim svojima…“
Tako je Časni Kur‘an ocrtao tri razine ophođenja s drugim ljudima i zajednicama. Prva i osnovna razina jest pravda, gdje Časni Kur‘an brani potrebu jednakopravnog i pravednog postupanja prema svima. Standardi koje pravda mora zadovoljiti su navedeni u poglavlju 4, stihu 136, u kojem piše:
„O vjernici! Budite strogi u čuvanju pravde; svjedočite u ime Allaha, čak i ako to bude protiv vas, ili roditelja, ili bliže rodbine. Bilo da je taj bogat ili siromašan, Allah najbolje brine o njima oboma. Zato ne slijedite svoje niske želje, pa da budete nepravedni. A ako vi izokrećete ili izbjegavate (istinu), pa Allah je dobro obaviješten o onom što vi radite.“
Dakle, prema Kur‘anu, zahtijeva se da u ime pravde osoba bude voljna svjedočiti čak protiv sebe i njegovih voljenih kako bi zaštitila istinu. Druga razina ophođenja koju nalaže Časni Kur‘an je u tome da osoba ne bi smjela biti samo pravedna, već bi trebala djelovati i iznad toga, čineći „dobro drugima“, pokazivanjem darežljivosti i oprosta. Kao što sam već spomenuo, Časni Kur‘an nas uči da kad smo jednom uspješno zaustavili agresora od nanošenja daljnjih nepravdi, ne bismo trebali tražiti osvetu ili mu nametnuti velike teškoće.
Naprotiv, trebalo bi im se pomoći da izgrade svoje gospodarstvo i infrastrukturu. Gdje će im ta pomoć dobro doći, to će, dugoročno, pomoći i nama. Ako se zemljama, koje su u središtu rata i podjela, omogući da ekonomski prosperiraju, u njima više neće izrastati negodovanje i mržnja prema ostalim zemljama. Niti će njihovi ljudi biti prisiljeni da migriraju.
To je mudrost koja prožima islamsko učenje kojim se nalaže nešto više od puke pravde, uz izražavanje prijaznosti i suosjećanja. Treća razina ophođenja o kojoj nas uči Časni Kur‘an je da se odnosimo prema drugima kao što se majka odnosi prema svom djetetu, što je najnesebičniji oblik ljubavi, pošto se u tom odnosu ne očekuje nikakva nagrada zauzvrat. Odnositi se prema drugima na ovakav blagonaklon način nije lako, ali bi nam to trebala postati konstantna težnja.
Naposljetku, kako bismo uspostavili mir, u muslimanskim zemljama ili na široj međunarodnoj razini, potrebno je, kao najosnovniji minimum, zahtijevati pravdu od vlasti zemalja, čime bi svi ljudi dobili svoja zaslužena prava, te kako bi sebični interesi mogli popustiti pred onim što je pravedno i ispravno. Nadalje, međunarodne institucije, poput Ujedinjenih Nacija, trebale bi se odnositi jednako prema svakoj zemlji, umjesto da se prilagođuju sklonostima velikih sila. To su sredstva za postizanje mira. To je putokaz prema boljem svijetu.
To je jedini način na koji možemo zaustaviti poniranje čovječanstva prema krajnjem uništenju.
Od srca se molim da Svemogući Allah prihvati ove riječi te učini da se istinski mir pojavi, i da duga sjena rata i sukoba koja se nadvila nad nama iščezne pred plavim nebom mira i prosperiteta. Molim se za kraj negodovanja, mržnje i siromaštva koje muči živote mnogih ljudi i rasplamsava razorne ratove i mržnju diljem svijeta.
Umjesto pronalaženja načina kojima bismo dominirali nad drugima i nametnuli im vlastita prava, molim se da će nacije i njihovi vođe uvidjeti prednosti ispunjavanja prava drugih. Umjesto da prebacujemo krivnju za svjetske probleme na pojedine religije ili ljude određenih narodnosti, molim se da pokažemo tolerantnost prema vjerovanjima i običajima drugih, i da cijenimo različitost unutar naših društava.
Molim se da pokažemo ono najbolje u čovječanstvu i iskoristimo svoje snage i vještine kako bismo izgradili bolji svijet za našu djecu i da uspostavimo trajni mir u društvu. Zasigurno, ne postoje alternative. Ranije sam citirao nekoliko eksperata koji su upozorili o opasnostima nuklearnog ratovanja i zapadanja u novu globalnu utrku s naoružanjem. Ti članci, kao i mnogi drugi, daju težinu vjerovanju da svijet juri prema kolosalnoj katastrofi, kakvu čovječanstvo još nije vidjelo, i koju neće biti moguće obuzdati.
Prema nekim proračunima, učinci nuklearnog rata mogli bi zahvatiti 90% svijeta. Štoviše, ako dođe do nuklearnog rata, mi nećemo uništiti samo današnji svijet, već ćemo ostaviti trajno nasljeđe uništenja i bijede za naše buduće generacije. Stoga, moramo stati i razmisliti o posljedicama naših odluka.
Ne bismo smjeli razmatrati nijedan problem ili sukob, u jednoj zemlji ili na međunarodnoj razini, kao nešto beznačajno. Bez obzira bavimo li se gospodarskim problemima ili imigracijom ili bilo kojom drugom krizom, moramo pokazati tolerantnost i stremiti tome da uklonimo prepreke koje nas razdvajaju. Morali bismo iskoristiti svu energiju i sredstva prema nastojanju uspostave trajnog mira, tako da svaki sukob riješimo poput prijatelja, dijalogom i kompromisom, ispunjavajući i vodeći računa o pravima drugih.
Neka nam Svemogući Allah omogući da to učinimo – Amen. S ovim bih riječima zahvalio svim gostima na dolasku ove večeri. Hvala Vam.“
Video i original tekst:
True and Sustainable World Peace – Keynote at Peace Symposium UK 2019