Hazrati Mirza Masroor Ahmad (a.b.a.)
Nakon recitiranja tašahuda, tavuza i bismillaha, Hazreti Mirza Masroor Ahmada.b.a., Svjetski poglavar Muslimanske zajednice Ahmadije, Peti Nasljednik Obećanog Mesijea.s., rekao je:
„Svim uvaženim gostima, Assalamo Alaikum Wa Rahmatullahe Wa Barakatohu“ – mir i Allahov blagoslov svima.
Prvo, želio bih se zahvaliti svim gostima na pridruženju ovdje na našem Godišnjem Mirovnom Simpoziju.
U zadnjih 15 godina, Ahmadijska muslimanska zajednica je organizirala i održavala ovaj Mirovni Simpozij, sa svrhom promicanja ideje svjetskog mira. Moguće je da neki od vas propitkuju vrijednost organizacije ovog događaja svake godine, uzevši u obzir da za mir u svijetu, a napose u muslimanskim zemljama, nije bilo značajnijeg pomaka ili bilo kakvog napretka; dapače, došlo je do nazadovanja. Veći dio svijeta je pod pritiskom sve većih podjela, mržnje i nepravde. Društvo je postalo polarizirano, izbijaju ratovi, nacije su počele prijetiti jedne drugima i nejednakost se je intenzivirala kako u svijetu u razvoju tako i u razvijenom svijetu.
Uzevši u obzir takvu situaciju, vaša pitanja i sumnje su opravdane; ipak, naša vjera zahtijeva od nas da pokušamo nagovoriti ljude, u svim dijelovima svijeta, bilo bogate ili siromašne, moćne i ugnjetavane, religiozne ili ireligiozne, da streme prema miru i pravdi. Iz tog uvjerenja mi ćemo nastaviti igrati našu ulogu u tome da čovječanstvo shvati svoju odgovornost prema njegovanju i poštivanju temeljnih ljudskih vrijednosti. Osnovna učenja Islama se tiču ispunjenja prava našeg Stvoritelja i prava naših bliskih ljudskih bića.
S ovim kratkim uvodom, želio bih iskoristiti ovu priliku da pričam o stvarima za koje smatram da su od velike važnosti u ova turbulentna vremena. U današnjem svijetu, često vidimo kako velike sile i međunarodne institucije prave razne planove i smjeraju da poprave živote ljudi diljem svijeta. U novije vrijeme, jedan od problema o kojem raspravljaju mnogi političari i intelektualci je promjena klime, ili specifičnije smanjenje emisija ugljikovih spojeva. Zasigurno, napori prema zaštiti okoliša i pažnje prema našem planetu su vrijedni i plemeniti ciljevi. Dok, u isto vrijeme, razvijeni svijet, i posebno svjetske vođe bi trebali shvatiti da postoje i ostali problemi koji se također moraju žurno riješiti.
Ljudi koji žive u najsiromašnijim zemljama svijeta se ne zabrinjavaju oko okoliša, ili zadnjih statistika oko emisija ugljikovih spojeva; već se svaki dan bude pitajući se hoće li moći prehraniti svoju djecu. Njihova gospodarska kriza je istinski očajna kao i njihovo siromaštvo koje je nemoguće shvatiti iz naše perspektive. Na primjer, postoje mnoge zemlje u kojima većina stanovništva nema pristup pitkoj vodi i prisiljeni su na preživljavanje koristeći vodu iz prljavih stajaćih izvora kako bi zadovoljili i tu najosnovniju potrebu. Čak je i takva voda teško dostupna; već žene i djeca moraju putovati svaki dan, kilometrima, kako bi mogli prikupiti vodu za svoje obitelji, koju nose u velikim posudama koje balansiraju na svojim glavama.
Takve poteškoće ne smijemo smatrati problemima drugih ljudi, već moramo shvatiti da rezultati takvog siromaštva imaju teške posljedice za svijet i direktno utječu na globalni mir i sigurnost. Činjenica da djeca nemaju drugi izbor osim onog da provode svoje vrijeme skupljajući vodu za svoju obitelj, znači da nisu u mogućnosti da se školuju ili ostvare bilo kakvo obrazovanje. Ona su zaglavila u začaranom krugu nepismenosti i siromaštva koje je naočigled beskrajno i krajnje štetno za društvo. Danas, njihovo siromaštvo i tegobe su pomiješane s suvremenom tehnologijom, kroz koju ljudi koji žive u ratom razorenim zemljama ili zakinutim dijelovima svijeta mogu vidjeti s kojom lakoćom i komforom ljudi žive u razvijenim zemljama, kao i mogućnosti koje postoje tamo. Svjedočiti takvoj ogromnoj nejednakosti, u njihovom slučaju, potiče sve jaču uzrujanost između lokalnog stanovništva i takve frustracije postaju plijen rovarenja i manipulacije ekstremista, koji potiču osiromašene novčanim nagradama i boljim životom za njihove obitelji. Slično, ciljajući nepismenu omladinu znači da ekstremisti imaju razriješene ruke da im što lakše isperu mozak i radikaliziraju ih. Ekstremisti zloupotrebljavaju to što čelnici ili vladari takvih zemalja često znaju iznevjeriti svoj narod lošim gospodarenjem, korupcijom i/ili tiranijom.
Najžalosnije, vladajuće elite i klase, u ratom uništenim ili zakinutim zemljama, su često zaokupljeni očuvanjem vlastitog statusa i moći, umjesto da otklone ili umanje patnje vlastitog naroda. To rezultira time da oni koji nemaju ništa na svoje korumpirane vođe gledaju s prijezirom i u tome vide i velike svjetske sile kao neprijatelja. Tragično, svjedoci smo užasnih učinaka takvog razmišljanja i u muslimanskim zemljama, i zbog toga kada vide u kakvom stanju su njihove izvorišne zemlje, neki muslimani koji su rođeni u razvijenom svijetu su se radikalizirali i počinili su užasne terorističke napade ovdje na zapadu.
Zbog toga, čvrsto vjerujem ako bismo zaista željeli zaštiti naš svijet i osigurati da iza sebe ostavimo ostavštinu prilika za naša buduća pokoljenja, nužno je da naše napore usmjerimo na podizanje standarda življenja zemalja u razvoju. Ne smijemo zanemariti siromašne nacije, već bi ih trebali smatrati dijelom svojeg kruga obitelji – našom braćom i sestrama. Pomažući zemljama u razvoju da stanu na vlastite noge, i dajući njihovim ljudima prilike i nadu, mi ćemo zapravo pomagati sebi i doprinijeti očuvanju budućnosti svijeta. U suprotnom, već vidimo kakav učinak siromaštvo i neimaština u razvijenom svijetu ima na ostatak svijeta, posebice onog razvijenog.
Štoviše, kao rezultat nedavnog terorističkog napada i raširene imigracije na zapad, paralelno s time se javlja i opasan rast nacionalizma u zapadnim zemljama, potičući na strah od tamnih dana iz prošlosti. Posebno je uznemiravajuće vidjeti rast krajnje desnih grupacija čiji glas se sve više čuje, i čije članstvo počinje biti sve veće, zajedno s rastućim političkim utjecajem. I oni su ekstremisti, koji žele otrovati zapadno društvo tako da potiču mase na mržnju protiv onih koji imaju drugu boju kože ili onih s drukčijim stajalištem i vjerovanjima.
Kao dodatak, retorika pojedinih moćnih svjetskih vođa je također postala ratobornija i sve više nacionalistička, pošto su se zakleli da prava vlastitih državljanina stavljaju ispred svega ostalog. Ne dovodim u pitanje odgovornost vlada i vođa u brizi za svoje ljude i interese. Zasigurno, dok god vođe postupaju pravedno, i ne krše prava drugih, napori u tome da poboljšaju živote svojih državljanina su velika vrlina. Ipak, vanjska politika koja je isključivo sebična; pohlepa i spremnost na odbacivanje prava drugih su pogrešni i služe kao sredstvo za sijanje nesloge i uvode podijele u naš svijet.
Krećući dalje, drugi problem je u međunarodnoj trgovini oružjem. Danas, svijet se smatra daleko civiliziranijim od bilo kojeg drugog vremena u prošlosti, ali u 2018, postoje zemlje koje se uništavaju i koje su već uništene od oružja koje možemo jedino kategorizirati nehumanim. U zemljama poput Sirije, Iraka i Jemena, vladine snage, pobunjenici i terorističke organizacije se međusobno bore. Unatoč njihovim različitim interesima, svi imaju jednu zajedničku stvar – većina oružja koje koriste je proizvedeno vani u razvijenom svijetu. Vrlo otvoreno i ponosno, velike sile trguju oružjem koje se koristi za ubijanje i sakaćenje nevinih ljudi.
Nažalost, te nacije su fokusirane samo na pokušaje da pospješe svoje gospodarstvo i maksimiziraju nacionalni dohodak, bez toga da razmisle o posljedicama. One očajno pokušavaju dobiti najveće moguće ugovore kojima bi prodali svoja uništavalačka oružja koja, jednom kad se iskoriste, ne razlikuju između nevinih i krivih. Oni ponosno prodaju oružja koja ne rade iznimke za djecu, žene ili nemoćne. Oni besramno prodaju oružja koja gutaju i uništavaju mjesta i gradove bez ikakvih rezervi. Dok gospodarstva zemalja koje prodaju oružje mogu ostvariti kratkotrajne dobitke, njihove ruke su prekrivene krvlju stotina tisuća ljudi. Nebrojena djeca vide svoje roditelje kako pogibaju na najnehumaniji način, i samo se mogu čuditi zašto su im njihovi roditelji oduzeti. Tisuće žena su izgubile muževe, ranjive su i žive u beznađu. Kakvo dobro može proizaći iz takve devastacije?
Mrs Angelina Alekseeva uzme nagradu za Dr Leonid Roshal
Sve što vidim je pokoljenje djece koja se guraju u ruke onih koji žele uništiti mir u svijetu. Kada mlado dijete ili tinejdžer vidi kako su mu roditelji ubijeni, na najdivljačkiji način, tko ih može kriviti ako reagiraju nasilno? Prije sam spomenuo da ekstremisti ciljaju one koji žive u siromaštvu kao i onu djecu i mladu koji su brutalizirani u ratu. Oni regrutiraju te mlade znajući da još nisu u stanju zrelo razmišljati, te da se njima može lako manipulirati i nagovoriti ih na krvavu odmazdu terorizmom. Umjesto da se obrazuju i postanu pošteni građani, jedino obrazovanje koje dobiva cijelo pokoljenje je u tome kako rukovati granatama i lanserima raketa, kako izvesti samoubilački napad i kako sijati kaos u svijetu. Nadalje, neke zemlje se nepotrebno miješaju u sukobe koji se dešavaju tisućama kilometara dalje, šaljući svoje vojnike ili napadajući tuđe zemlje zračnim napadima.
U mnogo slučajeva, čini se da svijet nije naučio od svojih prošlih grešaka. Naširoko je prihvaćeno da je Irački rat 2003. godine bio nepravedan i da se bazirao na lažnim povodima, s druge strane Libija je potonula u kaos i postala vrelo ekstremizma, otkad su zapadne sile poduzele akciju tamo prije nekoliko godina. Unatoč tome, velike sile nisu naučile lekcije iz toga. Gradovi i mjesta su sravnjeni s zemljom. Tisuće građevina su pretvorene u prah.
Na početku, spomenuo sam da je veliki fokus međunarodne zajednice u promjeni klime i u težnji da zrak koji dišemo održimo čistim. Postoji li netko tko misli da teško bombardiranje nema utjecaja na atmosferu? Nadalje, ako mir prevlada u ratom razrušenim zemljama, njihovi gradovi i mjesta će morati biti ponovo izgrađeni, i to će po sebi biti velika industrija koja će zasigurno povećati štetne emisije plinova u atmosferu. Tako, u jednu ruku, pokušavamo spasiti planet, dok s druge strane ga besmisleno uništavamo. Zbog svega navedenog, ja čvrsto vjerujem da su svjetske sile oslijepljene kratkovidnošću i tunelskim vidom.
Jedan od glavnih argumenata onih koji su pristaše trgovine oružjem je u tome da nabava i dodjela oružja je način odvraćanja i održavanja mira. Ipak, trebamo samo upaliti naše televizore i gledati vijesti da vidimo da takvi argumenti ne stoje. Sigurno, tisuće nevine djece koja su izgubila roditelje, ili su izgubili svoje udove, nikada neće biti uvjerena takvom logikom, niti će tisuće žena koje su udovice, ili milijuni ljudi koji su izgubili domove. Ako ćemo ostaviti ostavštinu nade za našu djecu, i ostaviti miran svijet budućim pokoljenjima, mi, bez obzira na vjeru ili uvjerenja, moramo hitno promijeniti naše prioritete.
Umjesto da nas prožima materijalizam i želja za moći, svaka nacija, bilo bogata ili siromašna, mora prioretizirati mir i sigurnost cijelog svijeta iznad svega.
Umjesto utrke naoružanjem, koja vodi u smrt i destrukciju, moramo se pridružiti utrci koja vodi spasenju i zaštiti čovječanstva. Umjesto zatvaranja granica i luka u zaraćenim zemljama, što uzrokuje stradavanja nevinih, moramo otvoriti vlastita srca i srušiti zidove koji nas dijele, nahraniti gladne i pomoći onima koji pate.
U terminima političkih rivaliteta, spor između SAD-a i Sjeverne Koreje nastavlja ugrožavati mir i svjetsku stabilnost, te bilo kakav sukob između tih zemalja bi mogao ozbiljno ugroziti i Južnu Koreju, Kinu i Japan. Iako se govori u posljednjih nekoliko dana da je došlo do promjene u odnosima, zbog toga što je predsjednik SAD-a iznenadno najavio svoju voljnost da se nađe s vođom Sjeverne Koreje, ipak ne postoji nikakvo jamstvo da će mir prevladati. Čak nije jasno pod kojim uvjetima bi se sastali, ili gdje i kada bi se taj susret desio. Čak i ako se pojavi neki sporazum, Bog samo zna koliko dugo će trajati, pošto je mnogo mržnje prisutno na obje strane. Nuklearni sporazum s Iranom prije nekoliko godina je slučaj koji potvrđuje gore navedeno, gdje je postignut sporazum između Irana i zapada, ali sada, nekoliko godina kasnije, sporazum visi o niti.
Dakle, postoje mnogi problemi koji su ispod površine i bilo koji bi mogao izbiti bilo kada s posljedicama koje su teško zamislive. Ipak, Islam nas uči da se mir može postići kada se uklone svi tragovi zlonamjernosti i pakosti iz čovjekova srca i kada se zamjene duhom milosrđa, ljubavi i suosjećanja za druge.
Islam se često naziva ekstremističkom religijom koja potiče na nasilje, također spominje se da je navodno veliki broj muslimana nelojalan svojim zemljama, ili da namjeravaju širiti nered unutar društva. Takve navode smatram lažnima i nepravednima. Čak iako tzv. muslimanski teroristi tvrde da djeluju u ime Islama, ja ne vjerujem da svjedočimo vjerskom ratu; zapravo, ratovi koji se vode i masakri koji se dešavaju se tiču geopolitičke dobiti. Tzv. džihadistički teroristi i ekstremistički klerici ne služe ničem drugom osim tome da ukaljaju ime Islama i potkopavaju napore većine muslimana koji su miroljubivi i pošteni građani koji poštuju zakon. Neupitno, od samog početka, Islam je odbio sve oblike ekstremizma i stihovi Časnog Kur’ana koje smo recitirali ranije večeras pružaju jasan dokaz. Ti stihovi nam govore da su rani islamski ratovi vođeni da bi zaštitili sve religije i sačuvali sveto načelo slobode vjerovanja. Stihovi kategorički spominju crkve, sinagoge, hramove i džamije koje se treba spasiti.
To sam tvrdio više puta i ponavljam, da svatko tko narušava univerzalne vrijednosti slobode vjerovanja i slobode savjesti, je u potpunosti udaljen od Islama. I unutar zapadnih medija postoje publikacije koje to prihvaćaju i ja ih, ovom prilikom, pohvaljujem što se zauzimaju za istinu i pravdu. Na primjer, u Guardianu je nedavno objavljena kolumna, u kojoj autor piše:
„Muslimanski terorizam nikada nije i neće biti o širenju Islama. On se je gotovo uvijek ticao prava na zemlju, krađe prirodnih i gospodarskih resursa i globalnih monetarnih politika koje su osiromašile populacije u muslimanskim zemljama.“
Ove riječi precizno predočavaju realnost terorizma koju provode tzv. muslimani. Nadalje, u kolumni objavljenoj u nacionalnim novinama, novinar Peter Oborne daje uvjerljive dokaze da je značajan broj muslimana radikaliziran, bar do neke mjere, zbog djelovanja nekih zapadnih obavještajnih agencija. U vezi s tim, novinar citira bivšeg britanskog obavještajnog službenika, koji kaže:
„Nije ispravno da, u jednu ruku, domaće policijske službe se naprežu do točke pucanja da zaštite naše društvo boreći se protiv terorizma, dok s druge strane, elementi unutar našeg i američkog obavještajnog i sigurnosnog sustava, naoružavaju i obučavaju džihadiste i time surađuju s terorizmom.“
Nadalje, u članku objavljenom u The Boston Globe, prof. Jeffrey Sachs, direktor Centra za održivi razvoj na Kolumbijskom univerzitetu, kaže:
„CIA je rušila vlade u Bliskom Istoku u mnogim slučajevima. Medijski komentatori su često zanemarivali ulogu SAD-a u toj nestabilnosti.“
Govoreći u prilog multilateralnim mirovnim rješenjima, profesor Sachs piše:
„Sjedinjene Američke Države bi se ovog trena trebale prestati boriti u Bliskom Istoku i okrenuti se diplomaciji baziranoj na djelovanju UN-a kako bi mogli iznaći prava rješenja i sigurnost“
Postoje mnoge druge kolumne koje su nedavno objavljene od ne-muslimana i koje naglašavaju činjenicu da terorističke grupe poput Daesh (ISIL-a) ne mogu opstati bez vanjske pomoći. Ne kažem da je uvijek pogrešno intervenirati, ali svaka akcija mora biti pravedna i odmjerena i vlastiti sebični interesi se moraju ostaviti po strani. Poglavlje 49, stih 10 Časnog Kur’ana tvrdi da bi cilj svake intervencije trebao biti uspostava dugotrajnog mira i upućuje muslimane da budu pravedni čak i sa svojim neprijateljima. Tako, kada je Islam dao dopuštenje, kao krajnju mjeru, muslimanima da vode obrambeni rat, također ih upućuje da ispune sve zahtjeve za pravdom i da ih nikad ne zavedu interesi i da ne rade prijestupe jednom kada se mira ustanovi.
Dakako, ovo načelo je korisno i danas, i za muslimane i ne-muslimane, kada je sila potrebna da se zaustavi agresor, ta sila mora biti odmjerena i nikada ne smije biti u obliku osvete ili krađe bogatstva poraženih. Jednom kad se agresor vrati miru, ne bi ih se trebalo lišiti njihovih prava, ili ih iskoristiti na bilo koji način.
Kroz cijeli njegov život, Poslanik Islamas.a.v.s. je tražio kako da ljude približi miru i bio je spreman da se odrekne vlastitih prava u korist drugih. Mnogi ne-muslimanski pisci i akademici, koji su pažljivo proučavali Islam, potvrđuju da je Sveti Poslanik Muhammads.a.v.s. tražio način da ujedini zajednice i da je promicao slobodu vjerovanja. Na primjer, Peter Frankopan, viši istraživač Oxfordskog univerziteta, je spomenuo Svetog Poslanikas.a.v.s. u svojoj knjizi, The Silk Roads. Autor objašnjava kako je Sveti Poslanik Muhammads.a.v.s. tražio međuvjerski sklad i dijalog i prisno je surađivao s kršćanskim i židovskim zajednicama onog vremena.
On priča o „zajedničkim temeljima“ između vjerskih zajednica u toj eri i kako je poruka Svetog Poslanikas.a.v.s. bila poruka „pomirenja“. U jednom odlomku, autor se referira na period kada je Poslanik Islamas.a.v.s. bio imenovan za administrativnog vođu grada Medine. On piše:
„Vodeći Židovi u gradu [Medini] su prisegli da će poduprijeti Muhameda u zamjenu za zaštitu. Ta prisega je bila u obliku formalnog dokumenta u kojem se navodi da će njihova vjera i njihov posjed biti poštivan sada i ubuduće od muslimana“.
On nadalje piše:
„Muhamed i njegovi sljedbenici su uporno pokušavali odvratiti Židove i Kršćane od straha širenja muslimanske kontrole“
Prema tome, istina je da je Islam uvijek bio dijametralno oprečan bilo kojem obliku terorizma i ekstremizma. Štoviše, iako prihvaćam da neka zla djela muslimana su teško oštetila društvo, ne prihvaćam da se mogu kriviti samo muslimani za nedaće današnjeg svijeta. Mnogi komentatori i stručnjaci sada otvoreno govore da neke ne-muslimanske grupacije također igraju ulogu u potkopavanju mira i društvene kohezije.
Dovoljno je reći, da je sada vrijeme kada se je čovječanstvo udaljilo od misli da se treba kriviti samo muslimane za svjetske probleme. Štoviše, također je vrijeme da, umjesto stavljanja vlada i političkih stranaka na prvo mjesto, naše vođe postave budući mir i prosperitet čovječanstva kao prioritet. To je način na koji možemo dovesti pravi mir u svijet.
Na široj međunarodnoj razini, moramo prepoznati činjenicu da sila rijetko ima dugoročne prednosti. Prema tome, kada se nosimo sa Sjevernom Korejom, Iranom ili bilo kojom drugom zemljom, velike sile bi trebale nastaviti s oprezom i mudrošću i trebali bi saslušati svaku stranu. Kao što je rekao jedan kolumnist kojeg sam citirao, svjetske sile bi trebale stremiti diplomaciji i prioretizirati de-eskalaciju napetosti. One bi trebale pregovarati mirovne sporazume koji nisu skloni u korist u jedne strane, već one koji odgovaraju na probleme obaju strana. Nadalje, kada je mir postignut, trebali bi raskrstiti sa prošlim neprijateljstvima ili mržnjom i krenuti naprijed sa duhom međusobnog poštivanja.
Dakako, moje je čvrsto uvjerenje i vjerovanje da je jedini najbolji primjer praštanja, dobroćudnosti i milosrđa u povijesti čovječanstva blaženi primjer Osnivača Islama, Svetog Poslanika Muhamedas.a.v.s.. Trinaest godina, on i njegovi sljedbenici su bili žrtve brutalnog progona i bili su prognani iz svojih domova i prisiljeni da migriraju iz grada Meke. Tokom tog perioda, muslimani su bili brutalno mučeni i podvrgnuti najgoroj i najstrožoj društvenoj deprivaciji. Muslimani su bili prisiljeni da na duže vrijeme legnu direktno na gorući ugljen.
Muslimanskim ženama su zavezali noge za različite deve, koje su onda tjerali da trče u suprotnim smjerovima, doslovno trgajući njihova tijela na dva dijela. Ali, kada se Poslanik Muhameds.a.v.s. vratio pobjedonosno u Meku, nije se želio osvetiti, nijedna kap krvi nije pala; umjesto toga, prema zapovjedima Allaha Svevišnjeg, on je proglasio da se svima onima koji su mučili i svi koji su se nasilno protivili Islamu, odmah oprosti. Proglasio je da, pod islamskom vlašću, svi ljudi bi trebali slobodno prakticirati svoju vjeru i vjerovanja, bez uplitanja ili razloga za strahom. Njegov jedini uvjet je bio da svaki član društva bude predan miru.
Uputio je da svi ljudi, bez obzira na kastu, pripadnost ili boju, bi trebali biti zaštićeni, i njihova prava uvažavana. To je bio bezvremeni i veličanstven primjer Poslanika Islamas.a.v.s. i upravo je taj duh samilosti, darežljivosti i milosrđa koji bi muslimani i ne-muslimani trebali prihvatiti u svijetu danas. Upravo taj duh praštanja i dobroćudnosti je ono što bi sve nacije bez obzira na veličinu i bogatstvo trebali razvijati. Samo tada će dugotrajni mir biti izvediv.
Sa svim svojim srcem, molim se da čovječanstvo prepozna svoju odgovornost prema jedni drugima, tako da oni koji nas slijede, nas se sjete s ponosom i zahvalnošću.
Gledajmo prema sutrašnjici a ne samo današnjem vremenu. Spasimo naša buduća pokoljenja. Neka nam Allah da mudrosti.
Zahvaljujem vam svima na prisustvovanju ove večeri. Hvala vam.
Video Link:
Original Text: