Hidžab: Priča o dva morala
Ayesha Mahmood Malik, UK, urednica odjela za pravo i ljudska prava
Svaki diskurs o muslimanskoj marami kojom je omotana glava je usidren u onome što je postalo dubinski teško pitanje osobnog izbora, ili nedostatka istih, i odgovarajućeg opsega vjerske i osobne slobode. Na vidljiv način muslimanska žena rutinski je vezana za jedno ili više od ovih sidara – ironično, njezini osobni izbori postali su predmetom intenzivne i žestoko osporavane javne rasprave. Kao posljedica toga, nošenje marame ili hidžaba ponegdje se doživljava kao prkosan čin hrabrosti i zalaganja za osobne slobode, dok na drugim mjestima predstavlja arhetip ženske potlačenosti. Stoga je muslimanska marama postala polarizirajući simbol u nedostatku dovoljnog angažmana građana o tome što zapravo znači i zašto žene nose marame zajedno sa stereotipovima koje su mediji stvorili oko muslimanskih žena, a polarizacija oko hidžaba postala je hegemonijska.
Mnogi strastveno prožimaju diskurs o hidžabu, posebno o prednostima njegovog postojanja, kako u sadržaju tako i u obliku. Kada je u pitanju pokrivanje glave muslimanke, čini se da postoji natjecateljski osjećaj morala – onaj motiviran religijom, čiji su zagovornici vjerski tvrdolinijaši koji nastoje provesti svoje radikalne vjerske stavove o tome kako se žene trebaju odijevati, i to se onda odnosi na većinu odnosno na sve žene. Druga struja morala može se opisati kao sekularni moral, onaj koji pokušava „spasiti“ muslimanku od vjere i njenih davatelja fetve. Žestoka priroda kojom ovi suprotstavljeni morali dominiraju raspravom o hidžabu i širom maštom o tome u javnosti znači da su moralni razlozi koji vode ženu – koja je stvarni subjekt i imitator hidžaba – potisnuti na periferiju.
Paradoksalno, najglasniji u debaklu s hidžabom nisu oni koji nose hidžab, već oni koji ga ne nose. Ne samo da žene koje slobodno odlučuju o tome hoće li nositi maramu po vlastitoj volji ostaju odsutne iz mainstream narativa o tome što je njihov osobni izbor, one su prisiljene steći identitet napravljen za njih tako što će ih „svrstati“ u jedan od dominantnih diskursa. Kao posljedica toga, kada se žena koja nosi hidžab pojavi u javnosti, posebno u zapadnom svijetu, ona mora nositi svoj „teret“ u tom okruženju i odgovarati na pitanja.
Način na koji su se zapadni mediji bavili pitanjem vjerskog naspram sekularnog morala pokazao se ključnim u stvaranju društvenih percepcija o ženi koja nosi hidžab kao žrtvi okolnosti, lišenoj osobnog izbora i sloboda. U brutalnim i represivnim režimima, kao što su Afganistan i Iran, gdje su žene podvrgnute diktatu radikalnih tvrdolinijaša i prisiljene na nošenje burki i velova, izbor pokrivanja bio je vezan uz muslimansku maramu. Međutim, diktat takozvanog sekularizma koji tvrdi da je samo postojanje (žene) bez hidžaba jednako njezinoj stvarnoj slobodi, u potpunosti nedostaje u mainstream medijskim narativima. Ovaj oblik „radikalnog sekularizma“ utjelovljuje jurisprudencija Europskog suda za ljudska prava („Sud“) u svojoj sudskoj praksi o ženama i vjeri, u kojoj su žene osporavale zabranu svog prava na nošenje marame u različitim okruženjima, ali su njihovi prigovori bili neuspješni. Sud je ostao pri stavu da država mora zaštititi te žene od „štete“ vjere, odnosno „štete“ koju im nanosi nošenje hidžaba. Umjesto da zaštite žene u donošenju svojih izbora (argument „slobode vjere“), Sud je umjesto toga odlučio „diktirati“ da žene mogu biti istinski autonomne samo ako imaju „slobodu od vjere“.
Stoga, iako su ti suprotstavljeni morali radikalni sami po sebi, njihov je utjecaj na društveno-političko okruženje vrlo različit – radikalno sekularno gledište se zagovara umjesto da bude izloženo ispitivanju u jednakoj mjeri kao i radikalno religiozno gledište. Štoviše, kada izađu na vidjela iskustva žena koje žive u represivnim sustavima, može se činiti da se „religiozni“ zahtjevi ovih nehumanih režima razgraniče s onim što religija zapravo kaže. Čak i površna analiza kur’anskih naredbi jasno pokazuje da teološka osnova na kojoj fundamentalisti iznose svoje tvrdnje ne nalazi potporu u Kur’anu. Gdje Kur’an predviđa, u poglavlju 24, stih 32, da žene trebaju obuzdati svoje poglede i čuvati svoju čednost, upućuje muškarce da učine isto i prvo se obraća muškarcima u prethodnom stihu prije nego što se obraća ženama. Dok ovi stihovi daju smjernice ženama da izaberu takvu odjeću koja ne otkriva njihovu ljepotu, osim onoga što postaje očito, oni ne propisuju nikakve fizičke ili vremenske kazne po pitanju skromnosti, ostavljajući stvar čvrsto između osobe i Boga. Štoviše, Poglavlje 2, stih 257 jasno kaže da, „Nema prisile u vjeri“. Važno je da se čak i Časnom Poslanikus.a.v.s. u poglavlju 88, stihovi 22-23 obraća samo kao „opomenutom“ i da on nije „određen za upravitelja“ nad ljudima – tako da se postavlja pitanje – tko je postavio ove pogrešno postavljene teze kao čuvare vjere osim onoga što je iz toga očito da oni ne propisuju nikakve fizičke ili vremenske kazne po pitanju skromnosti, ostavljajući to čvrsto između osobe i Boga.
Stoga je jasno da su ova dva morala ironično suprotna vlastitoj stvari – religiozni moral je zapravo u suprotnosti s načelima religije, a sekularni moral negira ideju istinske slobode. Bez ovog konteksta i nijansi, mainstream narativi o hidžabu nenamjerno krive milijune žena koje nose hidžab u podsvjesnim predrasudama ljudi širom svijeta. Polarizirajući učinak ovoga na ženu koja nosi hidžab bio je da moralni kompas koji je postavljen na način da je oslobodi, zapravo postaje onaj koji je zarobljava. Rasprava o hidžabu stoga održava začarani i paradoksalan krug – popularni diskursi o temi kažnjavaju nehumanost tzv. policijskog morala u ekstremističkim vjerskim okruženjima jer otima ženi osjećaj slobode, a ipak je ideja „sekularne moralne policije“ slobodna ideja, iako nastavlja sabotirati slobodu žene pa ju tjera prema vlastitom osjećaju o ideji slobode.
O autoru: Ayesha Mahmood Malik urednica je odjela za pravo i ljudska prava u časopisu „Review of Religions“. Zanimaju je pravo i vjera, posebice islam i ljudska prava, uloga medija u izvješćivanju o kriznim situacijama, međunarodna ljudska prava i utjecaj vjere na radikalizaciju. Često je govorila o ovim pitanjima u nacionalnim medijima i na raznim sveučilištima u Ujedinjenom Kraljevstvu, uključujući Sveučilište u Oxfordu i London School of Economics. Diplomirala je na Pravnom fakultetu Harvard.