Islam & Europa - sukob civilizacija? - Ahmadija muslimanski džamat
U ime Allaha Milostivog Darovaoca bez traženja Samilosnog
Nema drugog boga osim Allaha i Muhammed je Njegov poslanik
Muslimani koji vjeruju da je,
Hazreti Mirza Ghulam Ahmad iz Kadiana a.s. Imam Mahdi i Obećani Mesija
Islam i Europa - sukob civilizacija, Hazreti Mirza Masroor Ahmad, Peti Kalifa Obećanog Mesije

22. listopada 2019. Svjetski poglavar Ahmadijske muslimanske zajednice, Peti Kalif, Njegova Svetost, Hazreti Mirza Masroor Ahmad a.b.a. pružio je povijesni govor u samom srcu Berlina, pod nazivom „Islam i Europa – sukob civilizacija?“. Prije tri desetljeća Berlinski zid, taj čuveni simbol podjele, bio je srušen. Njegova Svetost danas je pozvala svjetske vođe i vlade da sruše zidove mržnje i sukoba koji razaraju suvremeno društvo.

Obraćajući se publici koja je brojala više od 80 uvaženih dužnosnika i utjecajnih gostiju, uključujući članove Bundestaga (njemačkog parlamenta), diplomate, akademike, vjerske vođe i predstavnike medija, udaljen samo nekoliko stotina metara od Brandenburških vrata u Adlon Kempinski hotelu, Njegova Svetost izravno se osvrnula na tvrdnju da prisutnost islama i muslimana predstavlja prijetnju zapadnoj civilizaciji i kulturi.

Prije glavnog obraćanja, nekoliko uvaženih govornika održalo je govor u kojem su naglasili svoje odobravanje i divljenje prema Ahmadijskoj muslimanskoj zajednici i njenim naporima u promicanju islama i poruci mira koju islam sadrži u sebi, kao i promicanju službe čovječanstvu diljem svijeta. Među uvaženim govornicima bili su Abdullah Wagishauser, nacionalni predsjednik Ahmadijske muslimanske zajednice u Njemačkoj, Frank Heinrich (CDU stranka), član parlamenta, Omid Nouripour (Stranka Zelenih), član parlamenta i Niels Annen (SPD stranka), ministar federalnog Ureda za vanjske poslove i član parlamenta. Službeni prijepis govora je u potpunosti prikazan ispod ovih redaka.

Hazreti Mirza Masroor Ahmad a.b.a., duhovni poglavar Ahmadijske muslimanske zajednice, Peti Kalif, rekao je:

Bismillahir Rahmanir Raheem, u ime Allaha, Milostivog i Milosnog.

Svim poštovanim gostima, Assalamo Alaikum Wa Rahmatullahe Wa Barakatohu – mir i Allahov blagoslov svima.

Prvo bih želio iskoristiti priliku i zahvaliti svim našim gostima koji su prihvatili naš poziv i pridružili nam se ove večeri. U današnjem svijetu, posebice na Zapadu i u razvijenim zemljama, vode se žustre rasprave o imigraciji i njenim učincima na društva. Velik broj tih rasprava vodi se oko muslimana – zbog uvriježenog gledišta da postoji nepremostiv jaz između muslimana i ostalih članova društva.

Neke vlade i pripadnici javnosti boje se sukoba civilizacija i vjeruju da su muslimani prijetnja njihovu društvu, te da ih je nemoguće integrirati u zapadni svijet. Prije odgovora na takva mišljenja, bitno je razjasniti što se smatra pod „civilizacijom“? U tom pogledu, civilizaciju ću definirati riječima drugog u slijedu Kalifa Ahmadijske muslimanske zajednice, a s čime se u u potpunosti slažem.

Prema njegovoj definiciji, civilizacija je proces materijalnog napretka i razvoja društva. Faktori koji ukazuju na snagu civilizacije uključuju njen gospodarski napredak, razinu tehnološke inovativnosti, stupanj napretka transporta, komunikacije i intelektualnog napretka društva. Na primjer, suvremeni oblici komunikacije i prijevoza jedan su od indikatora stupnja civilizacije, kao što su i financijski sustav, gospodarstvo, pravosuđe, trgovina i industrija standardi znanstvenog i akademskog istraživanja, te sveukupni standard obrazovanja.

Ustrajanja nacije u očuvanju mira i stabilnosti, bilo policijskim ili vojnim vještinama ili drugim sredstvima je također mjera njenog stupnja civilizacije.

Kultura je, naime, odvojena i različita od civilizacije. Kultura je manifestacija narodnog mnijenja, njihova stava prema društvenim pitanjima i njihovih običaja. Kultura nije zasnovana na materijalnom napretku, već je duboko ukorijenjena u moralnosti i vjerskim vrednotama i tradicijama nacije.

Dakle, civilizacija predstavlja materijalni, tehnološki i intelektualni razvoj društva, dok kultura predstavlja vjerski, moralni i filozofski sastav društva.

Razlika između civilizacije i kulture jednostavno se može shvatiti ako gledamo na raniji period kršćanstva. U to vrijeme, Rimsko Carstvo je bilo na vrhuncu svoje moći, i danas se smatra jednom od najvećih civilizacija u povijesti svijeta. Zbog njihova materijalnog prosperiteta, urbaniziranosti i načina kojim su vladali teritorijem, Rimljani su smatrani besprijekorno civiliziranom i obrazovanom nacijom.

Međutim, njihova sofisticiranost nije bila popraćena višim standardom moralnosti; naprotiv, tek u ranom periodu kršćanstvu možemo govoriti o progresivnoj kulturi Rimljana. Kršćanstvo je ljudima dalo smjernice temeljene na religiji i moralnosti, dok je stari Rim propisivao svjetovne zakone i ograničenja.

Dakle, u napretku i razvoju odražava se veličina rimske civilizacije, a tek je kršćanstvom ostvarena hvalevrijedna kultura. S vremenom je kršćanstvo postalo dominantna religija u Rimskom Carstvu te je takvu kulturu usvojila velika rimska civilizacija. Zajedno, njihov besprijekoran utjecaj uspostavio je temelje vrijednostima i tradicijama koje opstaju još i danas na Zapadu.

Dok se ljudi na Zapadu postepeno odmiču od vjere, temeljne moralne vrijednosti koje ocrtavaju zapadno društvo ipak su ostavština kršćanstva.

S obzirom na debate o imigraciji, u proteklih nekoliko desetljeća, demografije nekoliko zapadnih zemalja su se promijenile. Iako su migranti došli iz mnogih zemalja, priljev muslimana uzrokovao je paniku i najviše brige. Velik dio domaćeg stanovništva boji se da će masovna migracija iz muslimanskih zemalja postati prijetnja njihovoj civilizaciji, kulturi i vrijednostima, koje stoljećima postoje na time prostorima.

Kao što sam objasnio, civilizaciju smatramo materijalnim napretkom i razvojem društva, a umjesto odbijanja, suprotstavljanja ili poricanja rasta i razvoja na Zapadu, zemlje u razvoju nastoje se prilagoditi tom modelu napretka. Dakle, umjesto odbijanja zapadne civilizacije, kod zemalja u razvoju možemo svjedočiti o suprotnom trendu.

Zbog suvremenih načina transporta i komunikacije svijet je postao globalno selo. Razvojem televizije, masovnih medija i interneta, ništa više nije skriveno, te ljudi u manje razvijenim zemljama mogu vidjeti kako žive imućnije nacije. Na njih utječu blagodati zapadne civilizacije te to u njima stvara želju da žive na sličan način.

Dakle, tvrdnja da Zapadu ili europskoj civilizaciji prijeti prisutnost muslimana ne može biti valjana. Umjesto toga, vidljiv je utjecaj zapadne civilizacije na ostale dijelove svijeta, a time i na muslimanski svijet. S druge strane, bojazan da će vjerska ili moralna kultura Zapada biti pod prijetnjom ako se Islam proširi Europom može biti opravdana. Sad ću se dalje pozabaviti ovim pitanjem.

Naime, činjenica je da se ljudi sve brže odmiču od religije i da je taj trend posebno izražen na Zapadu. Svakim novim popisom stanovništva u zapadnim zemljama utvrđen je sve manji broj stanovnika koji se deklariraju kao vjernici. Uzevši to u obzir, smatram da je strelovit rast ateizma daleko veća prijetnja zapadnoj kulturi od Islama. Zapadne vrijednosti su stoljetne i zasnovane su na vjerskim tradicijama, posebice judeo-kršćanskoj tradiciji. Međutim, te vjerske vrijednosti i kulturne norme su pod napadom onih koji se protive svakom obliku religije i svakom obliku vjerovanja.

Kao muslimanski vođa, smatram da trebate zaštiti svoje nasljeđe i kulturu tako da se usredotočite na vraćanje ljudi vjeri, bilo da se radi o kršćanstvu, judaizmu ili bilo kojoj drugoj vjeri. Ne bi se smjelo dogoditi da u ime napretka, te vrijednosti i moralni standardi, koji su dio stoljetne društvene ostavštine, odjednom postaju zaboravljene.

Također, vjerujem da je pad utjecaja vjere na Zapadu glavni razlog zašto se ljudi boje islama, jer znaju da su muslimani, općenito govoreći, privrženi svojoj vjeri. U vezi s rečenim, želim jasno naglasiti da, unatoč onome što možete čuti ili čitati u medijima, ne postoji razlog za strah od islama. Muslimani vjeruju da Časni Kur‘an predstavlja konačno i savršeno vjersko učenje, a naša ljubav i predanost Časnom Kur‘anu nas navodi da vjeru smatramo bliskom srcu i bitnom osobinom svakog pojedinca.

U 2. poglavlju, stih 257, Časni Kur‘an izričito govori da ne postoji prisila u vjeri, a time se ukida i bilo kakav razlog da se ne-muslimani boje nasilnog nametanja ili širenja muslimanskih uvjerenja. Govor mržnje sitne manjine tzv. muslimana koji su prihvatili ekstremizam nema nikakvih dodirnih točaka s učenjima Časnog Kur‘ana. Dapače, ponovio sam mnogo puta da bi se države, i za to ovlaštena tijela, trebale oštro suprotstaviti s ekstremistima, bilo da se radi o muslimanima ili ne-muslimanima.

Ahmadije vjeruju da islam ne dopušta nasilje pri širenju vjere. Postoji li onda razlog za strah od islama? Zašto neki ljudi misle da je njihova civilizacija ili kultura ugrožena muslimanskom prijetnjom?

Nakon objašnjenja razlike između civilizacije i kulture iz islamske perspektive, želio bih predstaviti neka od osnovnih učenja islama. Proširili su se mnogi mitovi i pogrešne predodžbe o islamu i Osnivaču islama (mir i blagoslovi Allahovi neka budu nad njim). Iako nije moguće predstaviti sve aspekte islamskih učenja u ovako kratkom vremenu, želio bih prikazati kako je islam uspostavio neka od ljudskih prava.

U tom pogledu, značajno je 4. poglavlje, stih 37, Časnog Kur‘ana u kojem se kaže: „I obožavajte Allaha i nemojte Mu nikakvog druga pripisivati, i činite dobročinstvo roditeljima, i bližoj rodbini, i siročićima, i siromašnim, i prijatelju koji vam je rodbina, i prijatelju koji vam nije rodbina, i prijateljima, i putniku, i onima koje vaše desne ruke posjeduju …“.

U ovom stihu Svemogući Allah zahtijeva od muslimana da Ga štuju i da se prema roditeljima odnose s ljubavlju i prijaznošću. Može li se ovakvo učenje, kojim se zahtijeva ljubav i poštovanje prema roditeljima, suprotstavljati s bilo kojom religijom ili državom? Kako li je moguće da takvo učenje potkopava zapadno društvo? Također, stih zahtijeva od muslimana da se prema svojim bližnjima i rodbinom odnose ljubazno i obzirno. Zahtijeva od njih da podupiru najranjivije članove društva, poput siročadi, te da im budu utjeha.

U tom pogledu, vjerujemo da je obrazovanje ključ pomoći siromašnima. Kada bi se mladi ljudi obrazovali, posebice oni koji dolaze iz razorenih domova i siromašnih obitelji, to bi im omogućilo da se otrgnu od začaranog kruga neimaštine. Otvorile bi im se mogućnosti, a frustracije, očaj i razočaranje bi ostavili iza sebe. Takva mladež ne bi bila privučena životu u zločinu ili zločinačkim organizacijama, već bi postala produktivan dio društva. Zbog toga Ahmadijska muslimanska zajednica ulaže velika sredstva i napore u obrazovanje, i unatoč ograničenim sredstvima, gradi škole u mnogim afričkim zemljama i financira školarine za učenike koji si ne mogu priuštiti visoko obrazovanje.

Također, vjerujemo kako bi imućnije zemlje trebale pomoći siromašnijima u izgradnji temelja. Kada bi siromašnije zemlje mogle izgraditi svoje gospodarstvo i infrastrukturu, stanovništvu tih zemalja otvorile bi se mogućnosti i ne bi bili toliko skloni migraciji u bogatije zemlje. Cijeli svijet bi imao koristi od stabilnosti i prosperiteta siromašnijih zemalja.

U spomenutom stihu Časnog Kur‘ana, posebno se spominje poštovanje prava susjeda, bez obzira jesu li muslimani ili ne i definira da je opseg susjeda izuzetno širok.

Poslanik islama (mir i blagoslovi Allahovi neka budu nad njim) rekao je kako je Svemogući Bog stavljao toliki naglasak na prava susjeda, smatrajući kako bi ih se trebalo uključiti među zakonite nasljednike. Štoviše, susjedima se u islamu ne smatraju samo ljudi koji žive u blizini, već i oni koji žive dalje, putnici, kolege, podanici i mnogi drugi.

Zaista, Svemogući Allah učinio je poštivanje prava svih članova društva moralnim imperativom za sve muslimane.

Osnivač islama (mir i blagoslovi Allahovi neka budu nad njim) također je poučavao da oni koji nisu darežljivi prema bližnjim ljudskim bićima, ne mogu biti darežljivi prema Bogu. Kojeg li divnog načela! Dakle, osim bogoštovlja, nužno je za muslimane da poštuju ljudska prava.

Ponovno postavljam pitanje, kako je moguće da ovakvo učenje predstavlja prijetnju zapadnoj civilizaciji? Ova islamska učenja su sredstva kojima se njeguje mir i stabilnost u društvu i mogu samo biti od pomoći gospodarskom i društvenom razvoju.

Zbog toga, smatram neumjesnim sugestije nekih ljudi sa Zapada kako islam, ili muslimani, nemaju mjesto u ovom dijelu svijeta.

Ako muslimani dolaze ovdje kako bi se integrirali, te kako bi poštivali prava susjeda, tj. domaćeg stanovništva i kako bi uloženim naporima unaprijedili mir i blagostanje društva, tada je to hvalevrijedno, i ne bi se smjelo osuđivati.

Prelazeći na drugu temu, neki ljudi tvrde ili vjeruju kako je muslimanima naloženo da vode džihad, te strahuju da dolaze na Zapad kako bi vodili nasilni rat kojim će nametnuti islamsku civilizaciju i kulturu. Ovakav nesporazum se temelji na nepoznavanju pojma džihada, i razloga zbog kojeg su se vodili vjerski ratovi u ranom periodu islama. Islam nije krvoločna ili nasilna religija.

Tijekom ranog perioda islama, muslimani su bili prisiljeni na obranu nakon što im je nametnut rat, i tako je jedan sljedbenik pitao Časnog Poslanikas.a.v.s. može li se pridružiti muslimanskoj vojsci da vodi džihad.

Pslanik islama (mir i blagoslovi Allahovi neka budu nad njim) odbio je njegov upit i rekao mu da ostane kod kuće i brine se za svoje bolesne roditelje, te da to smatra svojim džihadom. Ako je cilj džihada osvajanje, krvoproliće i ratovanje, tada bi Poslanik s.a.v.s. islama sigurno prihvatio ponudu svog sljedbenika i naredio mu da se pridruži muslimanskoj vojsci.

Iako je istina kako su u ranom periodu islama muslimanske vojske vodile vjerske ratove, moram pojasniti da njihova svrha nikada nije bila u nadjačavanju, osvajanju ili ugnjetavanju ljudi, te nije imala za cilj nametanje islama. Ti ratovi vodili su se s ciljem da obrane instituciju religije i načela slobode vjerovanja.

U 22. poglavlju, stihovima 40-41, Časni Kur‘an jasno kaže da agresori nisu bili zaustavljeni silom uništenje bi prijetilo svim crkvama, sinagogama, hramovima, džamijama i ostalim mjestima bogoštovlja, jer je svim nevjernicima iz Meke cilj bio uništenje svakog traga religije. Ovime je dokazano kako islam štiti sve religije.

Što se tiče odgoja djece, u 6. poglavlju, stihu 152. Časnog Kur‘ana govori se kako muslimani ne smiju tjelesno kažnjavati svoju djecu. Ovom zapovijedi nalaže se muslimanima da njeguju svoju djecu s ljubavlju, kako bi ih mogli obrazovati i moralno usmjeriti prema tome da i ona postanu sposobni i moralni pojedinci u službi svojoj zajednici i naciji.

Na sličan način, islam je naučio muslimane da brane prava ranjivih članova društva. Na primjer, u 4. poglavlju, stih 7. Kur‘ana, muslimane se obvezuje da štite siročad od izrabljivanja te da štite njihovo nasljedstvo, do njihove punoljetnosti kada njime mogu raspolagati.

Još jedna veoma česta optužba zapadnog svijeta tiče se navodnog nepoštivanja žena i njihovih prava u muslimana. Kao prvo, mora se spomenuti da je islam bio prva religija koja je ženama dala prava nasljedstva, razvoda braka i ostala druga prava. Štoviše, islam naglašava važnost obrazovanja djevojčica i omogućavanja njihova osobnog rasta i razvoja.

Nijednoj djevojčici ili ženi ne bi smjelo biti uskraćeno obrazovanje te ih se ne smije diskriminirati ni na koji način..

U ono doba, kada su prava žena i djevojaka bila rutinski zanemarivana, te ih se smatralo manje vrijednima od dječaka, Poslanik s.a.v.s. islama revolucionirao je poimanje žena i njihovih prava.

Učio je muslimane da vole, njeguju i poštuju svoje kćeri te da ih nikad ne smatraju manje vrijednima od sinova.

Štoviše, u poznatoj izreci, Časni Poslanik islama (mir i blagoslovi Allahovi neka budu nad njim) rekao je da „raj leži pod stopalima vlastite majke“. Ove riječi ilustriraju bitnu ulogu žene u društvu i njihov jedinstven i uvažen status u društvu.

Majke imaju glavnu ulogu u odgoju i njegovanju djece u njihovim formativnim godinama, a time majke igraju i ključnu ulogu u osiguranju moralnog odgoja građana nadolazećih generacija. Majke su ljudi koji imaju moć i utjecaj da pretvore svoje države u raj na zemlji, i one mogu otključati vrata vječnog raja za svoju djecu.

Nadalje, u 4. poglavlju, stihu 20, Časni Kur‘an nalaže kako se muškarci muslimani moraju odnositi prema svojim ženama s ljubavlju i poštovanjem.

U zapadnim zemljama ne prolazi ni jedan dan bez užasavajućih vijesti o obiteljskom nasilju i intervencijama policije i sudova u tim slučajevima. Razne studije i izvještaji, poput izvještaja iz 2018. Ureda za nacionalnu statistiku UK, dokazali su da takvi zločini nisu povezani s religijom, a drugi nedavni izvještaj pokazao je da isto vrijedi i za Njemačku. Dakle, krajnje je nepravedno ocrtavati islam kao ženomrzačku religiju.

Kao što sam ukratko opisao, islam je religija koja je ženama donijela čast i dostojanstvo, i za svakog muškarca koji je okrutan prema ženama smatra se da je teško prekršio učenja islama.

Islam također zahtijeva poštovanje vjerskih osjećaja i uvjerenja ostalih ljudi. Mekanski zavjet je istinska slika ovog učenja, njime je Tora priznata i poštovana kao knjiga zakona koju slijede Židovi.

Islam je čak uspostavio prava zatvorenika, u 2. poglavlju, stih 191 Časnog Kur‘ana tvrdi kako se ne bi smjela nanijeti nepravda neprijateljima, čak i za vrijeme rata. Nažalost, u današnje vrijeme, u kojem se s ponosom priča o višim standardima civilizacije i razvoja u odnosu na prošla vremena, pojedinci i države rutinski zanemaruju prava protivnika, tj. zatvorenika, te se čine mnogi okrutni zločini i ne štede se prilike za osvetom.

U 5. poglavlju, stih 9 Časnog Kur‘ana, Svemogući Allah proglasio je kako neprijateljstvo među nacijama ili narodima nikada ne bi smjelo nagnati osobu na žrtvovanje načela prave i jednakosti. Islam nas uči da u svim okolnostima, bez obzira koliko izazovnim, moramo ostati privrženi načelima pravde, te da želja za osvetom ne bi smjela nikada motivirati.

Ova veličanstvena učenja rezultirala su neviđenim primjerima samilosti, suosjećanja i milosti koje je pokazivao Časni Poslanik Muhammad (mir i blagoslovi Allahovi neka budu nad njim) za vrijeme pobjede nad bitkom u Meki.

Povijest je dokazala da su muslimani bili ubijani, pljačkani i mučeni u Meki, i da su na kraju bili prognani iz svojih domova te bili prisiljeni da migriraju.

Unatoč tome, nakon pobjedonosnog mimohoda i povratka u Meku, s cijelom Mekom pod svojim zapovjedništvom, njegov prvi proglas zabranio je bilo kakvo ishođenje osvete prema onima koji su proganjali muslimane.

U to vrijeme trijumfa, Časni Poslanik Muhammad  (mir i blagoslovi Allahovi neka budu nad njim) pokazao je iznimnu poniznost i oproštenje.

Izjavio je da je u skladu s islamskim učenjima, oprošteno svima koji su mučili muslimane, i da se nikome neće učiniti nepravda, bez obzira na njihovo prihvaćanje ili neprihvaćanje islama.

Još jedna moralna revolucija islama u korist najslabijih članova društva tiče se ropstva, koje je bujalo prije islama, te se smatralo normalnim dijelom društva. Prema zapovjedi Svemogućog Allaha, Poslanik islama (mir i blagoslovi Allahovi neka budu nad njim) pokušao je ukinuti tu praksu.

Poglavlje 24. stih 34 Časnog Kur‘ana tvrdi da bi se roba trebalo pustiti ako zatraži slobodu, a svaka davanja ili nameti moraju biti razumni i lako plativi u manjim obrocima, ili u potpunosti otpisani.

Kao što sam rekao, tijekom tog razdoblja ropstvo je bilo sastavni dio društva, te je pozivanjem na ukidanje ropstva Poslanik s.a.v.s. islama uzrokovao revolucionarne promjene u dotadašnjim društvenim odnosima.

U današnjem svijetu ropstvo više ne postoji u fizičkom smislu, ali zamijenilo ga je dužničko ropstvo. U međunarodnim odnosima, odnosi između bogatih i siromašnih nacija sve više nalikuju na odnose gospodara i robova. Na primjer, bogate zemlje maskiraju svoje zajmove kao pakete pomoći, a siromašne zemlje nemaju izbora osim toga da prihvate takve uvjete.

Pritom, strašne kamatne stope pretvaraju kratkotrajne zajmove u dugoročnu bijedu i nesigurnost. Konačan rezultat je krajnje podčinjavanje nesolventne zemlje dominantnoj zemlji zajmodavcu. Takvo ropstvo je krajnje nemoralno.

Islam je također uspostavio pravila nemuslimana i savjetovao muslimanima suzdržljivost kako bi se očuvao mir i jedinstvo u društvu. Na primjer, u 6. poglavlju, stihu 109 Časnog Kur‘ana, objavljeno je da muslimani ne bi smjeli loše govoriti o idolima nevjernika, jer bi ih to moglo isprovocirati da govore protiv Allaha.

Kako se ne bi pojavile napetosti i da se zaštiti društvo od začaranog nasilja mržnje i neprijateljstva, muslimanima se nalaže da uvijek budu strpljivi.

U ovo kratko vrijeme, spomenuo sam samo nekoliko točaka koje ilustriraju prava ljudi koje je uspostavio islam. Nadam se da sam vas uspio uvjeriti da islam nije prijetnja Zapadu ili njegovoj kulturi. Ako i postoje muslimani koji bi željeli uzurpirati prava nemuslimana, to je samo zbog toga što odbacuju učenja islama ili ih ne poznaju. Oni ne poštuju islam te sramote njegov ugled.

Da zaključim, jasno je da živimo u svijetu koji je na rubu izgreda i katastrofa, te se bojim kako bi takvo stanje moglo eskalirati u bilo koje vrijeme.

Ljudi moraju shvatiti da njihove riječi imaju posljedice, umjesto da govore o sukobu civilizacija, ili da nepotrebno šire napetosti između različitih zajednica, ljudi bi se trebali suzdržati od napadanja međusobnih vjerskih učenja.

Umjesto ograničavanja načina izražavanja vjere, moramo prepoznati da smo svi pripadnici jedne ljudske vrste, više povezani nego ikada prije. Morali bismo objeručke prihvatiti međusobnu različitost i fokusirati se na uspostavljanje jedinstva, te time osigurati dugotrajan mir u svijetu.

Međutim, trenutno možemo svjedočiti suprotnom trendu. Muslimani i nemuslimani stavljaju svoje interese ispred interesa svijeta te prelaze svake granice poštenja i moralnosti u postizanju vlastitih ciljeva. Podsjećajući nas na mračne dane prošlosti, formiraju se suprotni blokovi i savezi, i čini se kako je svijet na rubu uništenja.

Danas postoji nekoliko zemalja koje posjeduju nuklearno oružje i ostala iznimno destruktivna oružja koja mogu uništiti civilizaciju kakvu poznajemo. Tko nam jamči da takva oružja nikad neće pasti u krive ruke? Sve što je potrebno je jedan nesporazum, jedna pogrešna kalkulacija ili pogrešan korak kako bi se potakla serija nezamislivih događaja. Posljedice takvog rata bile bi nezamislive, ali sigurno je da svijet više ne bi bio isti.

Kada bi se iskoristila nuklearna oružja, posljedice ne bismo trpjeli samo mi već i naša djeca i buduće generacije koje će trebati trpjeti zbog naših grijeha. Generacije djece bit će rođene s intelektualnim i tjelesnim nedostatcima, te će im se uništiti svi snovi bez ikakve krivice.

Je li to ostavština koju želimo ostaviti za buduće generacije?

Zasigurno ne!

Dakle, umjesto raspirivanja mržnje, zasnovane na vjerskim, etničkim ili političkim razlikama, moramo prepoznati znakove upozorenja i promijeniti se prije negoli bude kasno.

Bez obzira na naše razlike, morali bismo se udružiti i raditi u duhu međusobnog poštovanja, tolerancije i sklonosti prema svjetskom miru i promociji slobode vjeroispovijesti.

Neka Allah podari mudrost i razboritost onima koji uzrokuju sukobe u ime vjere i neka mir i pravda prevladaju – Amen.

Ovim riječima, želio bih još jednom zahvaliti na prisustvovanju ovoj večeri.

Hvala Vam.“

Original text in English:

Islam and Europe – A Clash of Civilisations?