Život Poslanika II Bitka na Uhudu
Kratki sadržaj
Nakon što je proučio Tashahhud, Te`awwuz i Suru al-Fatihah, Halifa Hazreti Mirza Masroor Ahmad (aba) je rekao da je spominjao događaje iz života Časnog Poslanika (savs) koji se odnose na bitku na Uhudu.
Vojna hrabrost Časnog Poslanika (savs)
Hazreti Halifa (aba) je rekao da kada su muslimani stigli do Uhuda, planina je bila iza njih kako bi ih zaštitila od napada s leđa. Međutim, postojalo je i brdo odakle je neprijatelj mogao napasti. Stoga je Časni Poslanik (savs) postavio 50 strijelaca na to brdo.
Nadalje, Časni Poslanik (savs) ih je uputio da ni pod kojim okolnostima ne napuštaju svoje mjesto, sve dok ne dobiju direktnu naredbu od Časnog Poslanika (savs). Bez obzira da li su muslimani gubili bitku, ili su bili pobjednici, nisu smjeli napustiti svoje položaje osim ako im Časni Poslanik (savs) to izričito ne naredi.
Hazreti Halifa (aba) je citirao različite historičare, koji su hvalili vojnu hrabrost Časnog Poslanika (savs) i kako je ova strategija bila izuzetno pronicljiva u zaštiti muslimana na svim frontovima. Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmada (ra) koji piše:
Uzdajući se u Boga, Časni Poslanik (savs) je krenuo naprijed i postavio logor na ravnici u podnožju planine Uhud, na takav način da je planinski lanac zaostao iza muslimana, a Medina je bila postavljena ispred njih. Na ovaj način, Časni Poslanik (savs) je uspio osigurati pozadinu vojske. Pozadi je u dolini bio planinski prijevoj odakle se mogao izvršiti napad.
Dakle, plan koji je osmislio Časni Poslanik (savs), kako bi ga osigurao, bio je da na ovoj lokaciji postavi pedeset strijelaca iz redova svojih drugova pod komandom Abdullaha bin Džubejra (ra) i jasno ih uputi da ne napuštaju. ovo mjesto pod bilo kojim okolnostima, te da i dalje zasipaju neprijatelja strijelama. Časni Poslanik (savs) je bio toliko zabrinut za sigurnost ovog planinskog prolaza da je više puta davao instrukcije Abdullahu bin Džubejru (ra):
“Pogledajte, ovaj planinski prijevoj ni u kom slučaju ne smije ostati prazan. Čak i ako vidite da smo postali pobjednici, a neprijatelj je pobjegao u porazu, ne napuštajte ovo mjesto; i ako vidite da su muslimani poraženi, a da nas je neprijatelj nadvladao, ne mičite se s ovog mjesta.”
Ovo uputstvo je bilo toliko jasno da su u jednoj naraciji povezane sljedeće riječi: „Čak i ako vidite da lešinari otkidaju naše ostatke, ne mrdajte s ovog mjesta dok ne dobijete naredbu da odete.“ (Život i karakter Pečata Poslanika (savs), tom 2, str. 327-328)
Hazreti Halifa (aba) je rekao da je Časni Poslanik (savs), nakon što je imenovao 50 strijelaca, počeo uređivati redove vojske i raspoređivati dužnosti. Muslimanska pozicija u odnosu na neprijatelja bila je vrlo slaba, brojčano, naoružanje i sredstva.
Zapravo, na svakog muslimana dolazila su četiri mekanska vojnika. Mekanlije su bili daleko bolje opremljeni i naoružani od muslimana. Mekanlije su imali deset redova vojnika, dok su muslimani imali samo dva reda, a zatim 50 strijelaca na brdu.
Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmada (ra) koji piše:
”Nakon što je potpuno učvrstio pozadinu, Časni Poslanik (savs) je počeo da organizira muslimansku vojsku u borbeni red, i imenovao je posebne komandante za različite dijelove vojske. Ovom prilikom Časni Poslanik (savs) je primio vijest da je zastava vojske Kurejšija u rukama Talhe. Talha je bio iz te dinastije, koji je pod upravom Kussa bin Kilaba, najvećeg pretka Kurejšija, pa je imao pravo da nosi zastavu u predstavljanju Kurejšija tokom ratova.
Kada je saznao za to, Časni Poslanik (savs) je rekao: “Mi smo dostojniji da pokažemo nacionalnu lojalnost”, a zatim je Časni Poslanik (savs), uzeo zastavu muhadžirina od hazreti Alije (ra) i povjerio je Mus'ab bin Umair (ra), koji je također bio član iste dinastije kojoj je pripadao Talha.
Na suprotnoj strani, vojska Kurejšija je također bila poravnata u borbenom nizu. Abu Sufjan je bio glavni komandant vojske. Khalid bin Walid je bio komandant desnog krila, a Ikramah bin Abu Jahl je komandovao lijevim bokom. Strijelce je predvodio Abdullah bin Rabi'ah. Žene su bile postavljene iza vojske i dok su udarale u bubnjeve, pjevale su dvostihove kako bi probudile borilački duh svojih muškaraca.’ (Život i karakter Pečata Poslanika (savs), tom 2, str. 328)
Početak bitke na Uhudu
Hazreti Halifa (aba) je rekao da je tada bitka počela. Prvi koji je krenuo od Kurejšija bio je Ebu Amir, dok se njegov sin hazreti Hanzalah (ra) borio na muslimanskoj strani. Tražio je dozvolu od Časnog Poslanika (savs) da ubije svog oca u borbi, međutim Časni Poslanik (savs) mu to nije dozvolio. Čak i u ovo vrijeme rata, Časni Poslanik (savs) je učio održavati kontrolu nad svojim emocijama. Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmada (ra) koji piše:
”Prvi koji je napredovao iz vojske Kurejšija bio je Ebu Amir i njegovi sljedbenici (koji je već spomenut gore). On je bio iz plemena Aus i živio je u Medini, a bio je poznat po imenu Rahib.’ Ubrzo nakon dolaska Časnog Poslanika (savs) u Medinu, ova osoba je postala puna zlobe i ljubomore, i otišla je za Mekku sa nekoliko pristalica, i kontinuirano huškala Kurejšije Mekke protiv Časnog Poslanika (savs) i muslimana. Sada, u bitci na Uhudu, izašao je u rat protiv muslimana kao pristalica Kurejšija.
Zapanjujuće je primijetiti da je Hanzalah, sin Abu Amira, bio vrlo vjeran musliman, koji je bio dio muslimanske vojske u povodu ovog rata, i da je poginuo u hrabroj borbi. Budući da je Ebu Amir bio iz redova utjecajnih ljudi plemena Aus, bio je uvjeren da će, nakon što dođu pred narod Medine nakon tako dugog perioda razdvojenosti, odmah napustiti Muhammeda (savs) i pridružiti mu se.
U toj nadi je Ebu Amir napredovao zajedno sa svojim sljedbenicima prije svih drugih i uzviknuo glasnim glasom: “O ljudi iz plemena Aus! To sam ja, Abu Amir.” Ensarije su povikale jednim glasom: „Odlazi ti zli čovječe! Neka nikada ne dobijete užitak svojih očiju.” Ovim su ga zasuli kamenjem i Ebu Amir je zajedno sa svojim sljedbenicima izgubio razum i pobjegao nazad odakle su došli.
Nakon što je svjedočio ovom prizoru, Talha, zastavonoša Kurejšija, vrlo je žestoko marširao naprijed i pozvao na dual vrlo arogantnim tonom. Hazreti Ali (ra) je krenuo da mu se suprotstavi i sasjekao ga u dva ili četiri udarca. Nakon toga, Osman, Talhin brat je došao naprijed; a sa protivničkog fronta, Hamza (ra) je istupio naprijed da ga izazove i spusti na zemlju. Vidjevši ovaj prizor, nevjernici su se razbjesnili i krenuli u napad. Uzvikujući parole Božije veličine, i muslimani su krenuli naprijed, a obje vojske su se žestoko sukobile jedna s drugom…
Stoga, nakon što je zastavonoša Kurejšija ubijen, obje vojske su se sukobile jedna s drugom i uslijedio je brutalni pokolj, a jedno vremensko razdoblje ovo ubijanje i krvoproliće se nastavilo. Konačno, polako ali sigurno, vojska Kurejšija počela je gubiti oslonac pred muslimanskom vojskom.
Poznati britanski istoričar Sir William Muir piše:
“Pritisnuta žestokim žarom muslimana, mekanska vojska je počela da se koleba. Njihovi konjanici su više puta pokušavali skrenuti Muhamedov lijevi bok; ali svaki put su bili prisiljeni povući se nazad streljaštvom male grupe koju je Muhamed tamo postavio. Isti hrabri prezir prema opasnosti ispoljen je kao kod Badra. Moglo bi se vidjeti kako mekanski redovi podrhtavaju dok je Abu Dudžana, istaknut crvenom maramom oko šljema, išao duž neprijateljskih redova, i mačem koji mu je dao Muhamed, nanosio smrt na svaku ruku.
Hamza, upadljiv po mahajućem nojevom perju; Ali, poznat po svom dugom bijelom perju, i Az-Zubair, po svom jarko žutom turbanu, kao junaci Ilijade, – nosili su zabunu gdje god su se pojavili. Takve su bile scene u kojima su odgajani veliki vođe muslimanskih osvajanja.”
Dakle, bitka je vođena, i zaista je bila žestoka, i dugo je pobjeda ostala nejasna. Međutim, na kraju, Božjom milošću, Kurejšiji su počeli gubiti uporište, a znakovi zbrke i nereda počeli su prevladavati u cijeloj vojsci. Zastavonoše Kurejšija su ubijeni jedan za drugim, a oko devet njih je naizmjence uzelo nacionalnu zastavu, ali jedan po jedan, svi su bili posječeni od strane muslimana.
Konačno, abesinski rob Talhe po imenu Sawab, hrabro je napredovao i uzeo zastavu, ali je i njega dočekao musliman, koji je istupio naprijed i odsjekao mu obje ruke jednim udarcem, i pomiješao zastavu Kurejšija sa prašinom. Međutim, Savab je bio hrabar i strastven čovjek – zajedno s njim je zaronio na zemlju i pokušao da podigne zastavu oslonjeći se na svoja prsa, ali taj musliman koji je dobro znao vrijednost oborene zastave, udario je njegov mač odozgo i tada je dokrajčio Sawaba.
Nakon ovoga, nijedan pojedinac iz Kurejšija nije mogao skupiti hrabrost i snagu da uzme zastavu. Na suprotnoj strani, po naređenju Časnog Poslanika (savs), uz uzvikivanje slogana Božije veličine, muslimani su izvršili još jedan žestoki juriš. Probijajući se i rasipajući neobične neprijateljske redove koji su ostali, stigli su do suprotnog kraja vojske gdje su bile pozicionirane žene Kurejšija. Apsolutni haos je izbio unutar mekanske vojske, i za tren oka, polje je manje-više očišćeno; toliko da su muslimani bili toliko opušteni da su bili zauzeti prikupljanjem ratnog plijena.’ (Život i karakter Pečata Poslanika (savs), Vol. 2, str. 329-332)
Vršiti pravdu maču Časnog Poslanika (savs)
Hazreti Halifa (aba) je rekao da je na dan Uhuda Časni Poslanik (savs) držao mač i pitao ko će ga uzeti. Svi ashabi su izrazili svoju volju. Časni Poslanik (savs) je ponovo upitao, govoreći ko bi to učinio pravdom? Na ovo su ashabi utihnuli, međutim, hazreti Ebu Dudžane (ra), progovorio je i rekao da će on to učiniti. Nakon toga, zadao je veliku pustoš protiv neprijatelja koristeći baš taj mač, čineći mu na taj način pravdu.
U drugoj predaji bilježi se da je hazreti Ebu Dudžane (ra) upitao šta znači činiti pravdu maču, na šta je Časni Poslanik (savs), rekao da to znači da se time ne ubije nijedan musliman i da se ne okrene kada je okrenut prema neprijatelju. Tada je hazreti Ebu Dudžana (ra) rekao da će učiniti pravdu maču.
Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmada (ra) koji piše:
”Kad su vidjeli ovaj prizor, nevjernici su se razbjesnili i krenuli u napad. Uzvikujući parole Božije veličine, i muslimani su krenuli naprijed, a obje vojske su se žestoko sukobile jedna s drugom. Možda je tom prilikom Časni Poslanik (savs) uzeo svoj mač u ruku i rekao: “Ko će uzeti ovaj mač i učiniti mu pravdu?” Mnogi ashabi su pružili svoje ruke u želji za ovom počastima, među kojima su bili i hazreti Omer (ra) i Zubair (ra), a u svjetlu raznih predaja, čak i hazreti Ebu Bekr (ra) i hazreti Alija (ra).
Časni Poslanik (savs) je međutim, obuzdao ruku i nastavio govoriti: “Ima li neko ko bi činio ovaj mač pravdom?” Konačno, Ebu Dudžane Ensari (ra) je pružio svoju ruku i rekao: “O Allahov Poslaniče! Udijeli mi ovu čast.” Časni Poslanik (savs), ga je obdario mačem, i sa tim mačem u ruci, Ebu Dudžane (ra) je krenuo naprijed, marširajući ponosno prema nevjernicima. Časni Poslanik (savs) se obratio ashabima rekavši: “Allahu se jako gnuša ovaj hod, ali ne u ovakvoj prilici.”
Zubejr (ra), koji je bio najželjniji da primi mač Časnog Poslanika (savs), i koji je smatrao da je više zaslužan zbog toga što je bliski rođak Časnog Poslanika (savs), počeo je da se vrti u tjeskobi. Pomislio je u sebi zašto mu Časni Poslanik (savs) nije povjerio ovaj mač, već ga je umjesto toga obdario Ebu Dudžanu (ra). Kako bi ublažio vlastitu nevolju, u svom srcu se zakleo da će ostati blizu Ebu Dudžane (ra) na polju bitke, kako bi mogao svjedočiti kako se ovaj mač koristio. Kao takav, on prenosi:
“Ebu Dudžana (ra) je zavezao crvenu tkaninu na njegovu glavu, i uzevši ovaj mač u ruku, dok je tiho izgovarao salavate Božije hvale, prodro je u idolopokloničke redove. Vidio sam da gdje god da se okrene, kao da će ići razbacujući smrt, a nisam vidio ni jednog čovjeka koji je došao prije njega i tada bio pošteđen. To je bilo u tolikoj mjeri da je, probijajući se kroz vojsku Kurejšija, izašao iz suprotnog ugla vojske, gdje su stajale žene Kurejšija.
Hind, žena Abu Sufjana, koja je hrabrila svoje ljude sa velikim žarom i metežom, došla je pred njega. Ebu Dudžana (ra) je podigao svoj mač na nju i Hind je vrisnula iz sveg glasa, apelirajući na svoje ljude za pomoć, ali joj niko nije pritekao u pomoć. Međutim, tada sam vidio da je Ebu Dudžane (ra) sam spustio svoj mač i udaljio se od tog mjesta.
Zubair (ra) prenosi: “Ovom prilikom sam upitao Ebu Dudžanaha: ‘Šta se dogodilo? Prvo si podigao mač, ali ga onda spustio.’ On je odgovorio: ‘Moje srce se nije moglo pomiriti sa činjenicom da trebam koristiti mač Časnog Poslanika (savs) protiv žene; a zatim takvu ženu, koja u to vrijeme nije imala muškog zaštitnika.'” Zubeir (ra) navodi: „Tada sam shvatio kako je Ebu Dudžane (ra) u stvari učinio pravdu maču Časnog Poslanika (savs) i da ja možda ne bih mogao učiniti isto, i na taj način se raspršila bojazan u mom srcu.” (Život i karakter pečata poslanika (savs), tom 2, str. 329-331)
Primjer islamskih ratnih pravila
Hazreti Halifa (aba) je rekao da je ovo odraz islamskog učenja o pravilima ratovanja. Zapravo, hazreti Mirza Bashiruddin Mahmud Ahmad (ra) je objasnio da je hazreti Ebu Dudžana (ra) donio ovu odluku da ne napada žene jer je Časni Poslanik (savs) usadio svojim sljedbenicima da poštuju žene u svim okolnostima. Dakle, ovo je također bio dio ratnih pravila koje je učio Časni Poslanik (savs).
Hazreti Halifa (aba) je rekao da će i ubuduće pričati o ovim događajima.
Dove za Palestinu
Hazreti Halifa (aba) je pozvao na stalne dove za Palestince. Okrutnosti prelaze sve granice i rastu iz dana u dan. Neka Allah dovede nasilnike na kraj i stvori olakšanje za potlačene Palestince. Neka muslimanskim zemljama podari razum i razumijevanje da se moraju ujediniti kao jedan glas kako bi one bile one koje nastoje da održe prava svoje muslimanske braće.