Život Poslanika II Dva izmišljena incidenta
Kratki sadržaj
Nakon učenja Tešahuda, Teavvuza i sure Fatiha , Halifa hazreti Mirza Masroor Ahmad (aba) je rekao da je u prethodnoj hutbi pominjao predaje koje se odnose na ubistvo Asme, a i tu je rekao Hazreti Halifa (aba) bio je i drugi izmišljeni incident. Drugi izmišljeni incident je ubistvo Jevrejina Ebu Afaka.
Navodni atentat na Ebu Afaka
Hazreti Halifa (aba) je rekao da je navodni incident da je Časni Poslanik (savs) pitao svoje ashabe ko će od njih oduzeti život 06 Hazreti Salim bin Umejr ra, koji je također učestvovao u bitci na Bedru, ustao je na ovo pitanje Časnog Poslanika (savs) da će ili oduzeti život Ebu Afaku ili izgubiti svoj u ovom poduhvatu. Jedne noći hazreti Salim ra je saznao da je Ebu Afaka zbog vrućine spavao u dvorištu svoje kuće, pa je otišao tamo i oduzeo Ebu Afakov život. Ovo je navodni incident prema jednoj knjizi istorije.
Hazreti Halifa (aba) je rekao da ovaj incident nije potkrijepljen nijednim autentičnim izvorom, niti se spominje u bilo kojoj od šest autentičnih knjiga predaja (Sihah-e-Sittah). Pominje se u nekim istorijskim knjigama, međutim, većina autentičnih knjiga istorije ne spominje ovaj incident.
Odstupanja u različitim faktorima
Hazreti Halifa (aba) je rekao da postoje različiti faktori koji se odnose na sam incident koji također dokazuju njegovu neautentičnost. Na primjer, postoje neslaganja u različitim izvještajima o tome ko je zapravo bio ubica. Neki kažu da je to bio Salim bin Umejr, a drugi kažu da je to bio Salim bin Umejr, ili Salim bin Abdullah bin Sabit Ansari.
Nadalje, postoje i neslaganja u pogledu razloga za ovo ubistvo; neki kažu da je Salim postao strastven i da ga je ubio, neki kažu da je to bilo zbog razlike u vjeri, dok neki tvrde da je to naredio Časni Poslanik (savs).
Nadalje, postoje različita mišljenja o tome kada bi se ovaj incident dogodio. Da se ovaj incident zaista dogodio, tada bi postojali neki zapisi o odmazdi jevrejskog naroda, međutim, takav slučaj nije pronađen. Ovi faktori jasno pokazuju da se radi o izmišljenom incidentu.
Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmada ra, koji piše o izmišljenim incidentima:
”Nakon događaja u bitci na Bedru, Vakdi i drugi historičari su napisali dva incidenta, kojih nema nigdje među knjigama hadisa i autentičnim istorijskim zapisima. Čak i ako osoba razmišlja u terminima Dirayata, oni se ne pokazuju kao tačni. Međutim, pošto oni pružaju očigledno sredstvo za iznošenje optužbi protiv Časnog Poslanika (savs), razni kršćanski istoričari, po svojoj navici, aludiraju na ove slučajeve na vrlo neprijatan način.
Prvi od ovih izmišljenih incidenata odnosi se na damu po imenu ‘Asma’ koja je živjela u Medini i koja je bila nepokolebljivi neprijatelj islama. Ona bi loše govorila o Časnom (savs) i uveliko bi huškala ljude protiv Časnog Poslanika (savs) kroz njene provokativne dvostihove, i rasplamsavala bi ljude da ubiju Časnog Poslanika (savs).
Konačno, u svom bijesu, slijepi saputnik po imenu ‘Umejr bin ‘Adi ju je ubio dok je bila u svom domu noću, tokom sna. Kada je Časni Poslanik (savs) bio obaviješten o ovom događaju, Časni Poslanik (savs) ga nije ukorio; nego je na neki način čak i pohvalio akciju.
Drugi incident koji je spomenut je onaj starijeg Jevrejina po imenu Ebu ‘Afak, koji je živio u Medini. Ova osoba bi također izgovarala provokativne dvostihove protiv Časnog Poslanika (savs) i podsticala nevjernike da ratuju protiv Časnog Poslanika (savs) i ubiju ga. Na kraju je i njega ubio ashab po imenu Salim bin ‘Umair u svom bijesu, tokom noći, dok je bio na verandi svoje kuće.
Vakdi i Ibni Hisham su čak napisali neke od provokativnih dvostiha koje su ‘Asma’ i Abu ‘Afak sastavili protiv Časnog Poslanika (savs). Sir William Muir i drugi su u svojim knjigama uljepšali ova dva incidenta na vrlo neprijatan način. Međutim, istina je da se, suočeni sa preispitivanjem i kritikama, ne može dokazati da su se ti incidenti uopće dogodili.
Prvi argument koji dovodi u pitanje autentičnost ova dva incidenta je da ih nema nigdje među knjigama hadisa. Drugim riječima, ne postoji niti jedan hadis u kojem se govori o događaju ove prirode, zajedno sa imenima ubice ili žrtve.
U stvari, stavljajući hadise po stranu, čak ni razni historičari nisu aludirali na ove incidente; da su se incidenti ove prirode zaista dogodili, nije bilo razloga da ih knjige hadisa i razne knjige istorije ne pominju. U ovom slučaju, ne može se spekulisati da, pošto je jedna tvrdnja pala na Časnog Poslanika (savs), i njegove ashabe (neka je Allah zadovoljan njima), muhadisi i razni historičari vjerovatno su izostavili ove pojave. Razlog je taj što, prvo, okolnosti u kojima su se ti događaji desili nisu sporni.
Drugo, svaki pojedinac koji posjeduje makar i elementarno proučavanje hadisaa historija ne može biti svjesna činjenice da muslimanski muhadisi i historičari nikada nisu izostavili naraciju samo na osnovu toga što se može činiti da podiže prigovor protiv islama ili osnivača islama. Njihova sigurna praksa je bila da se nikada neće ustručavati da ispričaju ono što su smatrali autentičnim u smislu Riwayeta, samo zbog njegove teme.
Zapravo, praksa nekih muhadistina i većine historičara bila je da u svoje zbirke iskreno uključe bilo koju predaju koja im je stigla o Časnom Poslaniku (savs) i njegovim ashabima (neka je Allah zadovoljan njima), čak i ako je bio slab i nepouzdan, kako u smislu Riwayatai Dirayat . Zatim bi prepustili sudu teologa i istraživača kasnijih vremena da sami razlikuju autentične i slabe naracije. Štaviše, čineći to, njihova namjera je bila da bilo šta što se pripisuje Časnom Poslaniku (savs) i njegovim ashabima, bilo da je istinito ili lažno, ne smije biti izostavljeno iz uključenja. Zbog toga su sve vrste pouzdanih i nepouzdanih naracija prikupljene u ranim djelima istorije.
Međutim, to ne znači da je sve to prihvatljivo, već je sada naš posao da razlikujemo slabe i autentične. U svakom slučaju, nema ni trunke sumnje da bilo koji muslimanski muhadis ili historičar je ikada zanemario naraciju samo na osnovu toga što je izgledalo u suprotnosti sa veličinom Časnog Poslanika (savs) ili njegovih ashaba, ili zato što je navod pao na Časnog Poslanika (savs) ili islam kao rezultat toga. Kao takva, spomenuta su pogubljenja Ka'b bin Ashrafa i Abu Rafi'a, Jevreja, koja u potpunosti liče na takozvane incidente ‘Asma’ i Abu ‘Afaka, a koja će biti spomenuta naprijed na njihovim odgovarajućim mjestima. u svim knjigama hadisa i historije sa punom jasnoćom i detaljima, a nijedan muslimanski pripovjedač, muhadis ili historičar nije zanemario da ih pomene.
U ovim okolnostima, od pogubljenja ‘Asme’ i Ebu ‘Afaka, Jevrejina, nisu spomenuti ni u jednom hadisu, a zatim, razni istoričari iz redova ranih istoričara takođe šute o ovom pitanju, gotovo je jasno utvrđeno da su to izmišljene priče koje su na neki način ušle u razne naracije, i tako postale dio istorije. Zatim, ako se proučavaju detalji ovih priča, njihova izmišljena priroda postaje još očiglednija. Na primjer, u priči o ‘Asmi’ ime ubice kako ga prenose Ibni Sa'd i drugi je ‘Umejr bin ‘Adijj.
Međutim, nasuprot tome, ime ubice kako ga navodi Ibni Duraid nije ‘Umair bin ‘Adiyy, već je ime Ghashmir. Suhaili izjavljuje da su oba ova imena netačna i tvrdi da je ‘Asmu’ u stvari ubio njen vlastiti muž, čije se ime u raznim predajama navodi kao Yazid bin Zaid. Zatim se u drugim naracijama navodi da niko od navedenih ljudi nije ubio ‘Asmu’, već je atentator bio anonimna osoba koja je pripadala svom narodu.
Ibni Sa'd i drugi su žrtvu naveli kao ‘Asma’ bint Marwan, ali postoji izjava Allamaha Abdul-Barra da ona nije bila ‘Asma’ bint Marwan, već je zapravo ‘Umair ubio vlastitu sestru koja se zvala Binti ‘Adijj. Ibni Sa'd je napisao da se ubistvo dogodilo usred noći. Međutim, iz Zarqanijevog kazivanja se utvrđuje da se priča odvijala tokom dana, ili najviše u ranom dijelu noći, jer se u naraciji spominje da je u to vrijeme žrtva prodavala hurme.
Drugi incident je pogubljenje Abu ‘Afaka. Za ovu pojavu, Ibni Sa'd, Vakdi i drugi su napisali da se atentator zvao Salim bin ‘Umair. Međutim, u nekim predajama njegovo ime je zabilježeno kao Salim bin ‘Amr, dok je Ibni ‘Aqabah spomenuo ime Salim bin ‘Abdullah. Slično, u vezi sa žrtvom Abu ‘Afaka, Ibni Sa'd je napisao da je bio Jevrej, dok ga Waqidi nije opisao kao takvog.
Zatim se od Ibni Sa'da i Waqidija saznaje da je Salim ubio Ebu ‘Afaka iz ljutnje svojom voljom. Međutim, u jednoj predaji se navodi da je pogubljen po uputstvu Časnog Poslanika (savs). Čak i s obzirom na vrijeme pogubljenja, Ibni Sa'd i Waqidi ga stavljaju nakon pogubljenja ‘Asme’. Međutim, Ibni Ishak i Abur-Rabi’ navode da se to dogodilo prije pogubljenja ‘Asme’. Sve ove kontradikcije rezultiraju snažnom sumnjom da su ove priče izmišljene i lažne, ili ako u njima ima istine, toliko su nejasne da se ne može iznijeti izjava u pogledu njenih detalja i prirode.
Drugi argument koji potvrđuje da su ovi incidenti lažni, jeste da je doba u kojem su se, kako se kaže, dogodile obje ove priče, ono u pogledu kojeg su svi istoričari jednoglasni da do tog vremena još nije došlo do sukoba ili spora između Muslimana i Jevreja. Istorija utvrđuje da je Gazva Banu Qainuqa'a bila prva bitka, koja se odigrala između muslimana i Jevreja, i da su Jevreji Benu Qainuqa'a bili prvi koji su praktično istupili u svom neprijateljstvu prema islamu.
Kako se onda može prihvatiti da su se prije ove Gazve dogodila takva ubijanja i krvoprolića između Jevreja i muslimana? Nadalje, ako su se takvi događaji zaista dogodili prije Gazve od Benu Qainuqa'a, onda je bilo nemoguće da oni ne budu navedeni među faktorima, itd., koji su doveli do ove Gazve. U najmanju ruku, jevrejski narod, koji je mogao iskoristiti očiglednu priliku da podigne optužbe protiv muslimana na osnovu ovih događaja, da su muslimani ti koji su u početku izazvali fizički sukob, podigao bi negodovanje zbog ovih incidenata.
Ipak, ni u jednom istorijskom zapisu, pa čak ni u djelima onih historičara koji su prenijeli ove priče, apsolutno se ne spominje da su Židovi iz Medine ikada iznijeli takvu tvrdnju. Ako neko vjeruje da je možda iznio prigovor, ali su ga muslimanski istoričari zgodno izostavili, onda bi to bila pogrešna i neutemeljena ideja. Jer kao što je već spomenuto, nema muslimana Muhadisa ili historičar koji je ikada stavio veo na bilo koju tvrdnju koju je iznio protivnik.
Na primjer, u incidentu Sarije Nakhlaha, kada su idolopoklonici Mekke iznijeli prigovor protiv muslimana zbog obeščašćenja svetih mjeseci, muslimanski historičari su ovu tvrdnju zabilježili u svojim knjigama sa neviđenim integritetom. Dakle, da su Jevreji ovom prilikom izneli bilo kakvu takvu tvrdnju, istorijski zapisi ne bi ostali bez pomena. Stoga se ove priče ne pokazuju tačnima iz bilo koje perspektive analize.
Čini se kao da je skriveni neprijatelj islama ili prenio ove priče, dok ih je pripisao nekom muslimanu, a onda su našli način da se uključe u kazivanja muslimana; ili je možda slab musliman uključio ove priče u historijski zapis kako bi pripisao lažni ponos svom vlastitom plemenu što su ljudi koji su mu bili u srodstvu ubili razne štetne nevjernike; a Allah najbolje zna.
Ovo je stvarna stvarnost koja se utvrđuje u vezi sa ovim incidentima. Međutim, kao što smo gore naznačili, čak i da su ovi događaji bili istiniti, ne mogu se smatrati spornim u okolnostima u kojima su se desili. Tih dana, ranjivo stanje sa kojim su muslimani bili suočeni, već je opisano gore. Njihovo je stanje bilo baš kao da se čovjek nađe u takvom mjestu koje ga sa sve četiri strane zahvata opasno razbuktala vatra dokle se vidi, i nema kuda pobjeći; a pored njega stoje takvi ljudi koji su žedni njegove krvi.
U ovom ekstremno ranjivom stanju muslimana, ako zla i nestašna osoba nahuška ljude protiv njihovog Gospodara i Poglavice recitujući provokativne dvostihove i provocira svoje neprijatelje da ga ubiju, kakvo je drugo rješenje moglo postojati u okolnostima tog doba, osim stati na kraj takvoj osobi? Zatim su tu akciju muslimani izvodili samo u stanju krajnje provokacije – stanju u kojem se manje ubistvo ne može smatrati dovoljnim za odmazdu.
Kao takav, čak i pojedinac poput gospodina Margolioutha, koji općenito zauzima suprotan stav o svakom pitanju, ne smatra muslimane vrijednim osude zbog ovih incidenata. Dakle, gospodin Margoliouth piše: koji općenito zauzima suprotan stav o svakom pitanju, ne smatra muslimane vrijednim osude zbog ovih incidenata.
“Pošto, da su ajeti koji se pripisuju ‘Asmi istiniti, ona je namjerno podstakla stanovnike Medine na ubilački napad na Poslanika, njeno pogubljenje ne bi bilo neoprostivo nemilosrdna mjera, prema bilo kojem standardu; i ne smije se zaboraviti da je satira bila daleko efikasnije oružje u Arabiji nego drugdje…a iz činjenice da je stradao samo krivac, to je bilo odlučno poboljšanje postojećeg sistema, pod kojim je satira na pojedinca značila rat između čitavih plemena . Umjesto toga uvedeno je načelo da svako pati zbog svoje krivice.”
Ako g. Margoliouth ima bilo kakav prigovor u vezi s ovim pogubljenjima, to je samo u pogledu načina na koji su izvršena. Drugim riječima, zašto nisu službeno pogubljeni nakon formalnog proglašenja zločina? Prvi odgovor na ovo je da čak i ako se ovi incidenti smatraju istinitim, oni su individualne radnje samih određenih Muslimana, koje su počinili nakon što su bili silno isprovocirani.
Časni Poslanik (savs) nije naredio ove radnje i to je kategorički utvrđeno zapisom Ibni Sa'da. Drugo, ako hipotetički, prihvaćeno je da je Časni Poslanik (savs) naredio ove radnje, čak i dalje, okolnosti tog doba bile su sasvim sigurno takve, da ako je službeno donesena presuda u vezi s pogubljenjem ‘Asme’ i Abu ‘Afaka, a rođaci zločinaca su morali unaprijed biti obaviješteni da će njihovi ljudi biti pogubljeni, to je moglo imati opasne posljedice.
Nadalje, postojala je i jaka bojazan od činjenice da su ovi incidenti mogli zapaliti ogromnu vatru rata između muslimana i Jevreja, pa čak i između muslimana i idolopoklonika Medine. Čudno je da iako je gospodin Margoliouth smatrao da je puka radnja ubijanja dozvoljena u svjetlu specifičnih okolnosti u Arabiji u to vrijeme, zašto onda u pogledu načina pogubljenja njegovo zapažanje nije moglo da uzme u obzir specifične okolnosti tog doba?
I s tim u vezi da je uzeo u obzir specifične okolnosti tog doba, možda bi se uvjerio da je korištena metoda najprikladnija i neophodna za okolnosti tog doba iu interesu javnog mira. Međutim, ako Bog da, mi ćemo našim čitaocima predstaviti detaljniju raspravu o ovom pitanju u izvještaju o pogubljenju Ka'b bin Ashrafa.
Ukratko, prvo, incidenti pogubljenja ‘Asme’ i Abu ‘Afaka, Jevreja, čak se ne smatraju istinitim u smislu Riwayata i Dirayata. Zatim, ako se hipotetički prihvate kao istinite, ne mogu se smatrati nepoželjnim u svjetlu okolnosti tog doba. Onda, bez obzira na slučaj, možda su ova ubistva bila individualne radnje određenih muslimana, koje su oni počinili nakon što su bili ozbiljno provocirani, a Časni Poslanik (savs) nije izdao takvu naredbu.’ (Život i karakter Pečata Poslanika (savs), Vol. 2, str. 266-273)
Hazreti Halifa (aba) je rekao da je velika Božija blagodat što nam je omogućio da prepoznamo imama vremena, kroz čije vodstvo analiziramo sve takve predaje i incidente kako bismo utvrdili njihovu stvarnost prije nego što ih spomenemo. Nadalje, pobijamo sve optužbe koje se mogu pojaviti protiv Časnog Poslanika (savs).
Hazreti Halifa (aba) je molio da Uzvišeni Allah podari razumijevanje takvim takozvanim učenjacima koji rasvjetljavaju takve incidente samo radi lične koristi. Očigledno govore da služe islamu, dok u stvari klevetaju islam i time osnivaju ekstremističke frakcije. Neka im Allah podari razumijevanje.
Dženaze
Hazreti Halifa (aba) je rekao da će spomenuti neke članove Zajednice koji su preselili.
Profesor dr Nasir Ahmad Khan
Profesor dr Nasir Ahmad Khan koji je bio poznat i kao Perwaiz Perwazi. Nedavno je preminuo u Kanadi. Rođen je u Kadianu i bio je sin misionara, Maulane Ahmad Khan Naseema. Doktorirao je na Univerzitetu Punjab. Počeo je da predaje u raznim državnim školama. Takođe je počeo da sarađuje u raznim književnim publikacijama.
Kasnije je posvetio svoj život i počeo da predaje na koledžu Talimul Islam u Rabwah, gdje će također služiti kao šef odsjeka za urdu. Nastavio je da predaje u Japanu, gdje je također pružao usluge u pomaganju u osnivanju Ahmadija zajednice u Japanu. Po povratku u Pakistan, predavao je na raznim koledžima Rabwah. Međutim, naišao je na veliko protivljenje, zbog čega je bio primoran da emigrira iz Pakistana.
Prvo je otišao u Veliku Britaniju, a zatim, pod vodstvom Četvrtog halife(rh), otišao je u Švedsku, gdje je nastavio da predaje na koledžu. Bio je i član Komiteta za Nobelovu nagradu za književnost dok je bio u Švedskoj. Kasnije se preselio u Kanadu.
Iza njega su ostali supruga, dva sina i tri ćerke. Njegova supruga svjedoči da je bio odan i vjeran muž koji je veoma brinuo o svojoj porodici. Uvek bi bio nasmijan bez obzira na okolnosti. Imao je duboku ljubav prema halifatu. Nastavio je pisati Hazreti Halifi (aba) do svojih posljednjih dana.
Volio je Časni Kur'an i redovno bi svakodnevno učio cijeli dio Kur'ana. Svojoj djeci je također usadio ljubav prema halifatu. On je svojoj djeci i unucima pokazao šta znači imati vezu s Bogom. Do svojih posljednjih trenutaka, neprestano je govorio Elhamdulillah (sva hvala Allahu). Hazreti Halifa (aba) je molio da mu Allah podari oprost i milost i omogući njegovom potomstvu da nastavi naslijeđe njegovih vrlina.
Sharif Ahmad Bhatti
Sharif Ahmad Bhatti sin Amira Khana Bhattija iz Rabwe. Iza njega su ostali supruga, dva sina i dvije kćeri. Jedan od njegovih sinova, Tahir Bhatti, je misionar u Sijera Leoneu. Otac Sharif Ahmad Bhatti je prihvatio Ahmadijat nakon što je shvatio njegovu istinu kada se ispunilo predskazanje Lekh Rama.
Sharif Ahmad Bhatti je radio u tekstilnoj fabrici i nikada nije krio da je Ahmadi uprkos protivljenju. Jednom mu je neko došao i počeo da koristi uvredljive reči za Obećanog Mesiju as. Čovjek je rekao da će samo jedan od njih ostati u tekstilnoj fabrici. Kasnije se saznalo da je muškarac uhvaćen u krađi iz mlina i da su ga upravnici otpustili.
Uvijek je čitao literaturu Zajednice. On bi poslušao svaku naredbu halifata, posebno kada bi Halifa uputio apel za molitvu. Hazreti Halifa (aba) je molio da mu Allah podari oprost i milost i omogući njegovom potomstvu da nastavi naslijeđe njegovih vrlina.
Profesor Abdul Kadir Dahri
Profesor Abdul Qadir Dahri bivši predsjednik Nawab Shaha. Bio je veoma hrabra i iskrena osoba. Stekao je diplomu iz jezika Sindhi, nakon čega je započeo kurs za Sindhi jezik. Otvoreno bi izjavio da je Ahmadi i također je usadio u svoju djecu da se nikada ne plaše otvorene izjave da su Ahmadi. Također je imao čast da prevede Časni Kur'an na sindhi po uputama Trećeg halife (rh). Bio je i član fondacije Fazl-e-Umar. Hazreti Halifa (aba) je molio da mu Allah podari oprost i milost i omogući njegovom potomstvu da nastavi naslijeđe njegovih vrlina.
Profesor dr Umar Sharif Khan
Profesor dr Umar Sharif Khan koji je nedavno preminuo u SAD. Doktorirao je zoologiju. Potom je radio kao profesor na koledžu Talimul Islam. Imao je oko 250 istraživačkih radova objavljenih širom svijeta. Hazreti Halifa (aba) je rekao da je i on njegov učenik i da bi vodio razred da ih uči o raznim insektima, gmizavcima i slično. Godine 2002. proglašen je zoologom godine u Pakistanu.
Bio je veoma ljubazan i skroman. Liječio je svoje učenike i prijatelje. Neki naučnici iz SAD-a i Kanade otišli su da ga upoznaju u Pakistanu i potvrdili su da nema većeg eksperta od njega. Redovno je klanjao namaz, postovao i učio Časni Kur'an. Podsticao je svoju djecu i unuke da se fokusiraju na studije. Imao je posebnu ljubav prema halifatu. Hazreti Halifa (aba) je molio da mu Allah podari oprost i milost i omogući njegovom potomstvu da nastavi naslijeđe njegovih vrlina.