Život Poslanika II Pohod Benu Kajnuka
Kratki sadržaj
Nakon učenja Tešahuda, Teavvuza i sure Fatiha, Halifa Hazreti Mirza Masroor Ahmad (aba) je rekao da je spominjao život Časnog Poslanika (savs).
Pažnja na klanjanje dobrovoljnih namaza
Hazreti Halifa (aba) je rekao da postoji predaja u kojoj je Časni Poslanik (savs), skrenuo pažnju svojoj kćeri i njenom mužu na klanjanje tahadžuda (dobrovoljnog namaza prije zore). Časni Poslanik (savs) je pitao hazreti Fatimu (ra) i hazreti Aliju (ra) da li se probude za tahadžud. Hazreti Ali (ra) je odgovorio da su njihovi životi u Allahovim rukama, i ako ih Allah probudi zbog toga, onda oni ustaju i prinose to. Časni Poslanik (savs) je šutio, međutim, dok je odlazio, moglo se čuti kako kaže da je ‘čovjek najsporniji’.
Hazreti Halifa (aba) je citirao drugog Halifu, hazreti Mirzu Bashiruddina Mahmuda Ahmada (ra), koji napominje da je ovo bio mudar i zadivljujući način na koji je Časni Poslanik (savs), ukazao hazreti Aliji (ra) da nije trebao odgovarati na ovaj način. Drugi lideri bi se odmah oglasili u tom trenutku i utisnuli drugome svoj stas i rang. Umjesto toga, Časni Poslanik (savs) je nešto spomenuo tek kada je otišao u stranu, i rekao da ljudi počinju da se svađaju oko najmanjih stvari. Ovo je ostavilo neizbrisiv utisak.
Ova predaja također ukazuje na stepen do kojeg se Časni Poslanik (savs) brinuo za ljude u svom domu. Ponekad ljudi savjetuju druge da rade stvari, ali se te stvari ne rade u njihovom domu. Međutim, Časni Poslanik (savs), nije bio takav, i pazio je da se iste stvari koje je zapovjedio drugima također implementiraju u domovima njegove vlastite porodice.
Hazreti Halifa (aba) je dalje citirao hazreti Mirzu Bashiruddina Mahmuda Ahmada ra, koji je rekao da postoje neki koji pogrešno tvrde da Časni Poslanik (savs) zapravo nije primio objavu i izmislio je ono što je rekao. Međutim, ova predaja pokazuje čvrsto vjerovanje i uvjerenje koje je Časni Poslanik (savs) imao u učenja koja su mu poslana, da on noću ode kući svoje kćeri i osigura da se pridržavaju učenja koja su mu bila poslana. U suprotnom, lažov ili onaj koji izmišlja ne bi savjetovao vlastitu djecu, kada nije bilo nikoga u blizini, da postupaju po njegovim učenjima. Dakle, ovo očigledno pokazuje istinitost učenja koje mu je dato i vjerovanje Časnog Poslanika (savs) u njih.
Važnost objašnjavanja mudrošću
Hazreti Halifa (aba) je nastavio citirajući drugog Halifu ra, koji je rekao da je još jedan aspekt koji je vidljiv kroz ovu predaju da je Časni Poslanik (savs) koristio najbolji i najmudriji način kada je u pitanju objašnjenje nekog koncepta. Nije se ljutio niti grubo govorio, već je mirno i ljubazno objašnjavao stvari na efikasan način. Dakle, rezultat ovoga je bio da je hazreti Ali ra rekao da nakon ovoga nikada nije propustio klanjanje tahadžuda.
Hazreti Halifa (aba) je rekao da se kao takvi svi moramo fokusirati na klanjanje tahadžuda, posebno onaj koji je posvetio život službi džemata, misionari i službenici. Dove koje se klanjaju noću su sklonije privlačenju Allahovih blagoslova. Naročito ovih dana, u svjetlu onoga što se dešava u svijetu, dove su posebno važne.
Gezva(Vojni pohod) Benu Kajnuka
Hazreti Halifa (aba) je rekao da se tada pohod prema Qainuqi dogodio 2. hidžretske godine. Nakon selidbe Časnog Poslanika (savs) u Medinu, nevjernici su se podijelili na tri vrste; prvi su bili oni koji su sklopili sporazum sa muslimanima, obećavajući da se neće boriti protiv muslimana, niti pomagati bilo kome drugom u borbi protiv muslimana. Ovi ljudi su uključivali tri jevrejska plemena u Medini.
Druga grupa su bili Arapi koji su se aktivno borili protiv muslimana, poput Kurejšija. Zatim je bilo onih koji su ili napustili Časnog Poslanika (savs), kao što je Banu Khuza'ah, ili onih koji su očigledno stali na stranu Časnog Poslanika (savs) ali su potom pomogli nevjernicima.
Hazreti Halifa (aba) je rekao da je u dijelu ugovora potpisanog sa jevrejskim plemenima Medine jasno stavljeno na znanje da oni neće pomoći neprijatelju u borbi protiv muslimana. Međutim, prvi koji je prekršio ovaj sporazum bio je Banu Qainuqa. Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmada (ra) koji piše:
”Kada je Časni Poslanik (savs) preselio iz Mekke i stigao u Medinu, među Jevrejima su postojala tri plemena, koja su tada naseljavala Medinu. Njihova imena su bila Banu Qainuqa’, Banu Nadir i Banu Quraizah. Čim je Časni Poslanik (savs) došao u Medinu, sklopio je sporazume o miru i sigurnosti sa ovim plemenima i postavio temelje za miran i skladan suživot. Na osnovu sporazuma, sve strane su bile odgovorne za održavanje mira i sigurnosti u Medini, a ako je strani neprijatelj trebao napasti Medinu, svi su bili kolektivno odgovorni za njenu odbranu.
U početku, Jevreji su se pridržavali ugovora, i barem otvoreno, nisu stvarali sukob sa muslimanima. Međutim, kada su počeli primjećivati da muslimani nastavljaju jačati u Medini, počeli su mijenjati svoj stav i čvrsto su odlučili da okončaju ovu rastuću moć muslimana. U tu svrhu počeli su primjenjivati svakakve zakonite i nezakonite planove, toliko da se nisu ni suzdržavali od pokušaja da stvore razdor među muslimanima i tako podstaknu građanski rat. Kao takva, postoji predaja da je jednom prilikom velika grupa ljudi iz plemena Aus i Khazraj sjedila zajedno i razgovarala s ljubavlju i harmonijom, kada je jedan nestašni Jevrej stigao do ovog skupa i počeo spominjati bitku kod Bu'as.
Ovo je bio užasan rat koji se odigrao između ova dva plemena nekoliko godina prije seobe, i u kojem su mnogi ljudi iz reda Ausa i Khazraja ubijeni jedni od drugih. Čim se spomenuo ovaj rat, osvježila su se sjećanja na prošlost, a pred očima raznih emotivnih ljudi počele su bježati scene drevnog neprijateljstva. Rezultat je bio da je od satiričnih primjedbi, podsmijeha i klevete stvar eskalirala do te mjere da su se obje strane našle na bodežima izvučenim na istom skupu.
Hvala Bogu, međutim, da je Časni Poslanik (savs) bio blagovremeno obaviješten i da je odmah došao na mjesto događaja sa zajednicom muhadžira i smirio obje strane; i ukorio ih rekavši: „Da li slijedite put neznanja dok sam ja među vama? Ne cijenite Božiju naklonost da vas je kroz islam učinio braćom.” Ensarije su bili tako duboko dirnuti ovim upozorenjem da su im iz očiju potekle suze i počeli su se grliti dok su se kajali za svoj postupak.
Kada se bitka na Bedru odigrala i Uzvišeni Allah, u Njegovoj Milosti, dao uvjerljivu pobjedu muslimanima, uprkos tome što su bili malobrojni i bez sredstava nad veoma žestokom vojskom Kurejšija, a istaknute vođe Mekke su se miješale u prašinu, Jevreji iz Medine su se digli u plamenu ljubomore. Počeli su otvoreno da bacaju ljutite komentare na muslimane i javno su tvrdili na skupovima: “Pa šta ako ste pobijedili vojsku Kurejšija. Neka se Muhammed (savs) bori protiv nas i mi ćemo pokazati kako se ratovi vode.”
Ovo je eskaliralo do te mjere da su na jednom skupu čak i izgovorili takve riječi u samom prisustvu Časnog Poslanika (savs). Kao takav, postoji predaja da je nakon bitke na Bedru, kada se Časni Poslanik (savs) vratio u Medinu, jednog dana okupio Jevreje i opominjao ih i, iznoseći svoju tvrdnju, pozvao ih u islam. Poglavari među Jevrejima odgovorili su na ovo mirno i saosećajno obraćanje Časnog Poslanika (savs) sljedećim riječima: “O Muhammede, čini se da si postao arogantan nakon što si ubio nekoliko Kurejšija. Ti ljudi su bili neiskusni u ratnoj vještini.
Kad biste se borili protiv nas, upoznali biste prave ratnike.” Jevreji se nisu oslanjali na puku prijetnju, radije, čini se kao da su čak počeli kovati zavjere za ubistvo Časnog Poslanika (savs). Postoji predaja da je u onim danima kada je vjerni ashab po imenu Talhah bin Bara’ (ra) trebao preseliti, on je zapovijedao: „Ako umrem noću, Časni Poslanik (savs) ne treba biti obaviješten o mojoj smrti, da nesreća ne zadesi Časnog Poslanika (savs) od strane Jevreja zbog mene.”
Stoga, nakon bitke na Bedru, Jevreji su otvoreno počeli da potpiruju nestašluke, a među Židovima u Medini, pošto su Banu Qainuqa’ bili najmoćniji i najhrabriji, oni su bili ti koji su prvi počeli da krše sporazum. Kao takvi, istoričari pišu:
“Među Židovima u Medini, Banu Qainuqa’ su bili prvi koji su prekršili sporazum koji je bio sklopljen između njih i Časnog Poslanika (savs). Nakon Bedra, počeli su se žestoko buniti i otvoreno su izražavali svoju ogorčenost i zlobu i prekršili svoj ugovor i sporazum.”
Međutim, uprkos ovakvim događajima, muslimani su pod vodstvom svog Gospodara pokazali strpljenje u svakom pogledu i nisu sebi dozvolili da preuzmu vodstvo u bilo kojem pogledu. U hadisu se prenosi da je nakon sporazuma koji je sklopljen sa Jevrejima, Časni Poslanik (savs) čak posebno pazio da zaštiti njihova osjećanja i prava. Jednom prilikom je izbila svađa između muslimana i jevreja. Jevrejin je tvrdio da je Musa (as) superioran nad svim ostalim poslanicima. Ashaba je to naljutilo i on se pomalo grubo ponio sa tom osobom, rekavši da je Časni Poslanik (savs) bio najuzvišeniji od svih poslanika.
Kada je Časni Poslanik (savs), bio obaviješten o tome, bio je nezadovoljan i prekorio je ashaba rekavši: “Nije vaš zadatak da govorite o superiornosti Božijih poslanika u odnosu na druge.” Zatim je Časni Poslanik (savs) spomenuo djelomičnu superiornost Muse (as) i utješio Jevreja. Međutim, uprkos ovom ljubaznom ponašanju Časnog Poslanika (savs), Jevreji su nastavili da eskaliraju u svojim nestašlucima.
Na kraju, Jevreji su bili ti koji su stvorili povod za rat i njihovo iskreno neprijateljstvo nije moglo biti ukroćeno. Desilo se da je jedna muslimanka otišla u prodavnicu Jevreja na pijaci kako bi kupila neku robu. Nekoliko zlih Jevreja, koji su tada sjedili u radnji, počeli su je maltretirati na najbezobrazniji način, a čak je i sam trgovac počinio zlo djelo da gospođa nije bila svjesna, pričvrstio donji kraj njene suknje za mantiju na njenim leđima sa trnom ili nečim sličnim.
Kao rezultat toga, kada je gospođa ustala da ode zbog njihovog nepristojnog ponašanja, donji dio njenog tijela se razotkrio, na što su jevrejski trgovac i njegovi saučesnici prasnuli u smijeh. Ogorčena, muslimanka je vrištala i apelovala za pomoć. Desilo se da je u blizini bio jedan musliman. Izjurio je na lice mesta, a u međusobnoj svađi je ubijena jevrejska prodavačica. Nakon toga musliman je sa svih strana obasut mačevima, a ovaj izuzetno ogorčeni musliman je ubijen. Kada su muslimani bili obaviješteni o ovom događaju u nacionalnom ogorčenju, oči su im se nalile krvlju od bijesa.
S druge strane, Jevreji koji su željeli da ovaj incident učine izgovorom za borbu okupili su se u obliku gomile i došlo je do pobune. Kada je Časni Poslanik (savs) bio obaviješten o tome, okupio je poglavare Banu Qainuqa'a i objasnio da takvo ponašanje nije primjereno i da se treba suzdržati od takvih nestašluka i bojati se Boga.
Umjesto da izraze razočarenje i kajanje, odgovorili su vrlo neodlučnim odgovorima i ponovili svoju raniju prijetnju: „Ne budi arogantan zbog svoje pobjede kod Badra. Kada se budeš borio protiv nas, upoznaćeš prave ratnike.” Ostavljen bez drugog izbora, Časni Poslanik (savs) je krenuo prema tvrđavama Banu Qainuqa’ sa silom ashaba. Sada im je ovo bila posljednja prilika da izraze kajanje zbog svojih postupaka, ali su umjesto toga stajali spremni za rat.
Stoga je objavljen rat, a snage islama i judaizma izašle su da se bore jedna protiv druge. Prema običaju tog doba, metod ratovanja je bio da se jedna strana osigura unutar svojih tvrđava i čeka. Protivničke snage bi opsjedale tvrđavu i kad god bi se ukazala prilika, s vremena na vrijeme, napadali bi jedni na druge. To bi se nastavilo sve dok okolna vojska ili ne bi izgubila nadu da će osvojiti tvrđavu i prekinula opsadu, a to bi se smatralo pobjedom opkoljenih; ili nesposobne da skupe snagu da odbiju navalu, opkoljena sila bi otvorila kapije svoje tvrđave i predala se pobjednicima.
Ovom prilikom, Banu Qainuqa’ koristio je istu taktiku i zatvorio se u svoje vlastite tvrđave. Časni Poslanik (savs) ih je opsjedao i ova opsada je trajala petnaest dana bez prekida. Konačno, kada je sva snaga i arogancija Banu Qainuqa'a bila razbijena, oni su otvorili kapije svojih tvrđava pod uslovom da iako će njihovo bogatstvo pripasti muslimanima, njihovi životi i porodice će biti pošteđeni. Časni Poslanik (savs) je prihvatio ovaj uvjet, iako su, prema Musaovom as zakonu, svi ovi ljudi bili podložni smrti, a prema prvobitnom dogovoru, presuda Musaovog as zakona trebala je biti nad njima.
Međutim, budući da je ovo bio prvi zločin koji je počinio ovaj narod, kao prva akcija, milosrdno i praštajuće raspoloženje Časnog Poslanika (savs) nikada nije moglo biti sklono ekstremnoj kazni, koja bi se trebala izreći samo kao konačni lijek. Međutim, s druge strane, dopustiti takvom izdajničkom i buntovnom plemenu da ostane u Medini bilo je ništa manje od njegovanja zmije u travi, posebno kada je grupa licemjera iz reda Ausa i Hazradža već bila prisutna u Medini, i iz i spolja, protivljenje cijele Arabije je jako uznemirilo muslimane.
U takvim okolnostima, jedina presuda koju je Časni Poslanik (savs) mogao donijeti bila je da Banu Qainuqa’ napusti Medinu. U poređenju sa njihovim zločinom i uzimajući u obzir okolnosti tog doba, ovo je bila vrlo blaga kazna. Nadalje, svrha ove kazne bila je sigurnost Medine. Ipak, za nomadska plemena Arabije nije bilo ništa neobično da se sele s jednog mjesta na drugo, posebno kada pleme nije posjedovalo nikakvu imovinu u obliku zemlje i voćnjaka – a Banu Qainuqa’ ih nije imao.
Cijelo pleme je dobilo priliku da napusti jedno mjesto i nastani se negdje drugo, uz veliki mir i sigurnost. Kao takav, Banu Qainuqa’ je vrlo mirno napustio Medinu i nastanio se prema Siriji. Časni Poslanik (savs) dao je zadatak nadgledanja neophodnih aranžmana, itd. povezanih sa njihovim odlaskom, ashabu po imenu ‘Ubadah bin Samit (ra) koji je bio iz redova njihovih saveznika.
‘Ubadah bin Samit ra je pratio Banu Qainuqa’ za nekoliko Manzila i nakon što ih je sigurno ispratio, vratio se. Plijen koji su muslimani stekli sastojao se samo od oružja i instrumenata njihovog zanimanja, a to je zlatarsko zanimanje.
U raznim predajama u vezi sa Banu Qainuqa'om navodi se da kada su otvorili kapije svojih tvrđava i predali se Časnom Poslaniku (savs), zbog njihove izdaje, pobune i nestašluka, to je bila namjera Časnog Poslanik (savs) da pogube svoje borce, ali na posredovanje Abdullaha bin Ubayy bin Sulula, poglavara licemjera, Časni Poslanik (savs) je odustao od ove namjere.
Međutim, istraživači nisu prihvatili ove naracije kao autentične. Razlog je taj što kada se u drugim predajama eksplicitno pominje da su Banu Qainuqa’ otvorili svoja vrata pod uslovom da njihovi životi i životi njihovih porodica budu pošteđeni, apsolutno je nemoguće prihvatiti da je, nakon što je prihvatio ovaj uslov, Časni Poslanik (savs) bi slijedio bilo koji drugi pravac djelovanja. Zapravo, čak i uvjet koji je Banu Qainuqa predstavio da će im životi biti pošteđeni pokazuje činjenicu da su i sami znali da je njihova prava kazna smrt.
Međutim, oni su apelirali na milost Časnog Poslanika (savs) i bili su voljni da otvore kapiju svoje tvrđave nakon što su dobili uvjeravanje da neće biti osuđeni na smrtnu kaznu. Međutim, iako im je Časni Poslanik (savs) oprostio zbog svog milosrdnog raspoloženja, čini se kao da po procjeni Uzvišenog Boga ovi ljudi više nisu bili dostojni da budu ostavljeni živi na licu zemlje, zbog svog zla djela i zločina. Kao takva, postoji predanje da je prošlo manje od godinu dana od preseljenja ovih ljudi u mjesto progonstva, da je među njima izbila epidemija kojom je cijelo pleme postalo žrtvom i pomiješano u prah.
Postoji mala razlika u mišljenju u pogledu datuma Gazve Banu Qainuqa'a. Waqidi i Ibni Sa'd su izjavili da se to dogodilo u Ševalu 2. godine po Hidžri, a savremenici su ga prvenstveno slijedili. Međutim, Ibni Ishak i Ibni Hišam su ga stavili iza Gazve Sawiqa, za koju je potvrđeno da se dogodio u mjesecu zul-hidždžeta 2. godine po Hidžri. Naznaka se također nalazi u jednoj predaji hadisa, koja potvrđuje da je Gazva od Benua Qainuqa’ se dogodio nakon svadbe hazreti Fatime ra.
U ovoj predaji se pominje da je hazreti Ali ra, radi namirenja troškova Walimaha, predložio da povede jednog jevrejskog zlatara iz Banu Qainuqa i ode u šumu kako bi nabavio poznatu travu. kao ‘Idhkhir’, a zatim ga prodati zlatarima u Medini. Ovo dokazuje da su sve do svadbe Hazreti Fatime ra, koja se, prema svim historičarima, dogodila u blizini Zulhidže 2. godine po Hidžri, Banu Qainuqa’ još uvijek bili prisutni u Medini. Na osnovu ovih razloga stavio sam Gazvu Banu Qainuqa'a u kasnu 2. godinu po Hidžri, nakon Gazve od Sawiqa i svadbe od Hazreti Fatime ra. A Allah najbolje zna.
Ovom prilikom, takođe bi bilo prikladno spomenuti da je, opisujući uzrok koji je doveo do Ghazwah-a Banu Qainuqa'a, gospodin Margoliouth sam izmislio vrlo čudnu i neobičnu teoriju, na koju se ni najmanje ne aludira u jednu naraciju. U Buhariju postoji predaja da je hazreti (ra) u stanju opijenosti (do tada još nije bilo zabranjeno piće) ubio dvije kamile hazreti Alija ra, koje je dobio od Bedrovog plijena.
Povezujući ovaj odvojeni incident sa Ghazwah-om Banu Qainuqa'a, bez ikakvih istorijskih dokaza, gospodin Margoliouth piše da je Časni Poslanik (savs) napao pleme Banu Qainuqa’ kako bi plijen nadoknadio gubitak koji je pretrpio Hazreti Ali (ra). Takva drskost u istorijskom pisanju je možda podvig koji govori sam za sebe. Zatim, ironija je da sam gospodin Margoliouth prihvata činjenicu da je ovo napisao na osnovu sopstvenih spekulacija.’ (Život i karakter Pečata Poslanika (savs), tom 2, str. 284-291)
Hazreti Halifa (aba) je rekao da će i ubuduće pričati o ovim incidentima.
Apel za dovu u vezi nepravde počinjene u ratu Hamas-Izrael
Hazreti Halifa (aba) je rekao da u svjetlu trenutnih prilika u svijetu želi još jednom skrenuti pažnju na dove. Kao rezultat rata između Hamasa i Izraela, povećava se broj nevinih palestinskih žena i djece koja su izgubili živote. Način na koji ovaj rat napreduje i politika koju Izrael i druge velike sile provode čine svjetski rat neminovnom stvarnošću.
Sada su čak i lideri nekih muslimanskih naroda, Rusije, Kine i drugi komentatori počeli otvoreno govoriti da se ovaj rat samo pogoršava. Ako se mudra politika ne sprovede odmah, onda će svijet biti uništen. Sve se prenosi na vijestima, a stvarnost je pred svima. Kao takvi, Ahmedi muslimani se moraju posebno fokusirati na dove. Ne treba da se opuštaju. Najmanje jednu sedždu dnevno treba posvetiti dovi za ovu situaciju.
Hazreti Halifa (aba) je rekao da lideri zapadnih nacija ne žele da postupaju pravedno u vezi sa ovom situacijom, niti imaju hrabrosti da govore. Ahmedi ne bi trebali biti upleteni u debate o tome koje zemlje imaju dobre lidere, a koje nemaju, šta treba da kažu ili ne. Sve su to uzaludni razgovori. Sve dok neko ne ustane sa hrabrošću da pokuša okončati ovaj rat onda je odgovoran za vođenje svijeta prema uništenju.
Hazreti Halifa (aba) je rekao da uz dovu svi treba da se trude stvoriti atmosferu širenja poruke da se nepravdama mora stati na kraj. Ahmedi muslimani bi trebali pokušati prenijeti ovu poruku svima s kojima imaju veze. Ovo je prava hrabrost, i ovo je mjerilo postupanja prema Allahovim naredbama.
Hazreti Halifa (aba) je rekao da Izrael kaže da će uzvratiti nakon što je Hamas napao njihov narod. Međutim, sada je ova odmazda prešla sve granice. Izgubljeno je četiri do pet puta više palestinskih života u odnosu na broj izgubljenih života Izraelaca. Ako žele okončati Hamas, kako tvrde, onda se trebaju boriti s njima. Zašto žene i djecu čine svojom metom? Oni su takođe ometali ove ljude da dobiju hranu i vodu. Tu se lome tvrdnje vlada o ispunjavanju prava ljudi i poštivanju ratnih pravila.
Hazreti Halifa (aba) je rekao da ima nekih koji skreću pažnju na ove stvari. Nedavno je bivši američki zvaničnik rekao da ako treba da bude rata, onda treba da bude u skladu sa pravilima ratovanja, a ne da se oduzimaju životi nevinih. Oglasio se i generalni sekretar UN-a, na negodovanje izraelske vlade. Oni koji sebe u svijetu tvrde da su prvaci mira nisu podržali izjavu generalnog sekretara, a zapravo su govorili protiv njih.
Hazreti Halifa (aba) je rekao da su ovo opasna vremena i da postaju sve opasnija. Zapadni mediji senzacionalizuju izvještaje jedne strane i bježno spominju drugu stranu. Na primjer, nedavno je bila jedna taokinja koja je oslobođena i rekla da se prema njoj postupa vrlo dobro. Međutim, na naslovnici se pojavila još jedna izjava u kojoj se kaže da je zatvor od strane Hamasa kao pakao. Pravda bi naložila da se prikaže cjelokupna situacija i da se svijetu ostavi da sam odlučuje šta je pravedno, šta surovo i da li je ovaj rat opravdan ili ne.
Hazreti Halifa (aba) je rekao da se moramo mnogo moliti i pokušati širiti poruku pravde oko sebe. Trebamo se moliti za potlačene muslimane i da Allah omogući muslimanskom svijetu da zauzme jedinstven stav. Trebali bismo imati jasan bol da se poteškoće muslimana ublaže. Mi smo prihvatili Obećanog Mesiju as, i uprkos poteškoćama koje nam nanose drugi muslimani, mi uvijek izražavamo svoja osjećanja u njihovu korist kao takve. ‘O srce moje, pazi na njih, jer na kraju krajeva, oni tvrde da vole mog Poslanika (savs)‘
Hazreti Halifa (aba) je rekao da ljubav prema Časnom Poslaniku (savs) zahtijeva da se mnogo molimo za muslimane. Hazreti Halifa (aba) je dovio da nam Allah omogući da to učinimo i da shvatimo muslimanski svijet i svijet u cjelini.