To je put koji osoba poduzme za sebe. Svaka osoba treba da poduzme neki put. Čak ne-religiozna osoba koja ne vjeruje u Boga treba da poduzme put (za svoj život) i to je mezheb (‘religija’). Ali, jeste, stanovište koje razmatramo treba biti da li je poduzeti put taj put kroz koji čovjek može postići istinsku ustrajnost, vječnu radost, mir i zadovoljstvo.
Vidite, mezheb (religija je uopštena riječ koja znači prostor po kome se ide, to jest put, i ova riječ u sebi nije specifična vjeri. Specijalisti u polju svake vrste znanja i stručnosti kao što su medicina, geografija, astronomija, proučavanje prirode, itd, svi imaju mezheb (pravac) koji slijede. Niko ovo ne može osporiti. Ovo je neophodan aspekt ljudskog života kojem ne može biti izuzetka. Tako, baš kao što ljudska duša zahtijeva tijelo i kao što značenje zahtijeva riječ i perspektivu (gledanje,vidik), tako čovjek treba mezheb (put).
Nije naša stvar, niti mi dokazujemo da neko treba da kaže ‘Allah’, ili ‘Bog’, ili ‘Premaišar’. Naša stvar je samo ovo: šta on razumije o njemu kojeg priziva? Mi kažemo da ga vi možete zvati kakvim god imenom želite ali treba da kažete šta je on. Vi treba da definišete karakteristike koje ste mu pripisali. Stvar atributa božanskog bića je glavni problem kojem treba biti dato ozbiljno značenje.
Izvor: Malfoozat, tom 2, str. 226-243.