Život Poslanika II Kako je došlo do bitke na Bedru
Kratki sadržaj
Nakon učenja Tešahuda, Teavvuza i sure Fatiha, Halifa Hazreti Mirza Masroor Ahmad (aba) je rekao da su životi, incidenti i žrtve ashaba koji su učestvovali u bici na Bedru detaljno opisani u nizu hutbi. Hazreti Halifa (aba) je rekao da su mu mnogi rekli da bi život Časnog Poslanika (savs) također trebao biti detaljano prenešen, jer su ashabi stekli visoke činove samo zbog povezanosti s njim. Oni ne samo da su vjerovali, već su utjelovili Božije jedinstvo kako ih je učio Časni Poslanik (savs).
Hazreti Halifa (aba) je rekao da je godinama u svojim hutbama isticao različite aspekte (života)Časnog Poslanika (savs). Međutim, njegov život je bio takav da se ne može ograničiti na određene aspekte. Njegovi kvaliteti su bili toliko ogromni da se ne mogu ni obuhvatiti tokom niza hutbi. Stoga će se njegov život i dalje spominjati, u stvari, svaka hutba ili obraćanje uključuje neki spomen aspekta života Časnog Poslanika (savs) jer se naši životi vrte oko njega. Ne možemo djelovati u skladu sa Šerijatom bez njegovog primjera.
Okolnosti koje su dovele do bitke na Bedru
Hazreti Halifa (aba) je rekao da će danas započeti seriju hutbi o Časnom Poslaniku (savs) u vezi s bitkom na Bedru. Prije nego što je spomenuo samu bitku, Hazreti Halifa (aba) je rekao da je važno razumjeti okolnosti koje su dovele do bitke. Hazreti Halifa (aba) je citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmada (ra) koji piše:
‘Mekanski život Časnog Poslanika (savs), okrutnosti koje su Kurejšije nanijele muslimanima i planove koje su koristili da bi istrijebili islam, bili su dovoljan razlog za izbijanje rata između bilo koje dvije nacije, u svakoj dobi i u svim vrstama okolnosti. Istorija potvrđuje da su, pored krajnje ponižavajućeg izrugivanja, i krajnje uvredljivog ismijavanja i klevete, nevjernici Mekke nasilno spriječili muslimane da obožavaju Jednog Boga i objavljuju Njegovo jedinstvo.
Bili su veoma brutalno i nemilosrdno premlaćivani, njihov imetak je nezakonito uzurpiran, bojkotovani su u pokušaju da ih ubiju i unište, dok su neki nemilosrdno ubijeni, a njihove žene obeščašćene. To je bilo u mjeri u kojoj su uznemireni ovim okrutnostima, mnogi muslimani su napustili Mekku i migrirali u Abesiniju.
Međutim, Kurejšiji nisu se pomorili s ovim nego su poslali delegaciju na Kraljevski dvor u Negusu u pokušaju da se ovi muhadžiri nekako vrate u Mekku i da ih Kurejšije pokušaju da vrate iz njihove vjere, ili da ih eliminišu. Tada su veliki boli naneseni Vođi muslimana(Časnom Poslaniku s.a.v.s.), koji im je bio draži od njihove vlastite duše, i bio je podvrgnut svakojakoj patnji. Po ispovedanju Božjeg imena, prijatelji i drugovi Kurejšija gađali su Časnog Poslanika (savs) sa kamenjem u Ṭā'ifu, do te mjere da je njegovo tijelo postalo natopljeno krvlju.
Konačno, uz saglasnost svih predstavnika različitih plemena Kurejšija, u parlamentu(vijeću) Mekke odlučeno je da Muhammed (savs), Allahov Poslanik, bude ubijen kako bi svi tragovi islama bili izbrisani, i Božansko Jedinstvo može biti dovedeno do kraja. Zatim, kako bi praktično proveli ovu krvavu odluku, mladi iz Mekke koji su bili iz različitih plemena Kurejšija, okupili su grupu i noću napali kuću Časnog Poslanika (savs).
Međutim, Bog je zaštitio Časnog Poslanika (savs), otišao je iz svog doma – ostavivši ih u obmani – i sklonio se u pećinu Sevr. Nisu li te okrutnosti i krvave odluke tada bile jadnake najavi rata od strane Kurejšija? U pozadini ovih incidenata, može li itko razuman pojedinac tvrditi da Kurejšije iz Mekke nisu bili u ratu sa islamom i muslimanima? Zar onda ove okrutnosti Kurejšija ne mogu postati dovoljna osnova da opravdaju odbrambeni rat muslimana?
Da li bi u takvim okolnostima bilo koja časna nacija svijeta, koja se nije pomirila sa samoubistvom, mogla odustati od prihvatanja takvog ultimatuma koji su muslimanima dali Kurejšije? Definitivno, da je na mjestu muslimana postojao drugi narod, oni bi ušli na polje bitke protiv Kurejšija mnogo ranije. Muslimanima je, međutim, njihov Gospodar naredio da pokažu strpljenje i oprost. Kao takav, zapisano je da kada se progon Kurejšija pojačao, ‘Abdur-Raḥman bin ‘Auf(ra) i drugi ashabi su došli kod Časnog Poslanika (savs) i tražili dozvolu da se bore protiv Kurejšija, ali je Časni Poslanik (savs) odgovorio: “Za sada mi je naređeno na oprost. Stoga vam ne mogu dati dozvolu da se borite.”
Kao takvi, ashabi su podnosili svaku bol i uvredu na putu vjere, ali nisu ispuštali dršku strpljenja. Kada se pehar progona Kurejšija nasitio i počeo da se prelijeva; i Bog ovog univerzuma je otkrio da je božanska poruka prenijeta nepobitno, tek tada je Bog naredio svom sluzi da napusti grad. Za sada je stvar prešla granicu oprosta i došlo je vrijeme kada će počinitelji doći do svog lošeg kraja.
Dakle, ova selidba Časnog Poslanika (savs) je bila znak prihvatanja ultimatuma Kurejšija. Bio je to suptilan Božji pokazatelj najave rata; to su razumjeli i muslimani i nevjernici. Kao takav, tokom konsultacija u Dārun-Nedve, kada je pojedinac predložio da se Časni Poslanik (savs) protjera iz Mekke, poglavari Kurejšija su odbili ovaj prijedlog na osnovu toga da će muslimani, ako Muhammed (savs) napusti Mekku, definitivno prihvatiti njihov ultimatum i ući u polje borbe u suprotnosti s njima.
Prilikom drugog bai'ata na Akbi, kada se pitanje hidžre Časnog Poslanika (savs) postavilo pred Ensarije iz Medine, odmah su rekli: “ Ovo znači da se trebamo pripremiti za rat protiv cijele Arabije. ” Kada je Časni Poslanik (savs) napustio Mekku, bacio je tužan pogled na Mekku i rekao:“O Meka! Bio si mi draži od svih drugih gradova, ali tvoji ljudi mi nisu dozvolili da živim ovdje.” Nakon toga, Hazreti Abū Bekr (ra) je rekao: “Oni su protjerali Božijeg Poslanika. Sada će oni zaista biti uništeni.”
Ukratko, sve dok Časni Poslanik (savs) nije boravio u Mekki, podnosio je sve vrste muka, ali nije uzeo mač protiv Kurejšija. Razlog je taj što prvo, prije nego što su se mogle poduzeti bilo kakve mjere protiv Kurejšija, prema Allahovom zakonu, božanska poruka morala biti nepobitno prenesena, a to je zahtijevalo predah.
Drugo, Božija želja je bila i da muslimani pokažu primijer praštanja i strpljenja do te krajnje granice nakon čega je šutnja jadnaka samoubistvu, što se ne može smatrati hvale vrijednim djelom od strane bilo kojeg razumnog pojedinca. Treće, Kurejšije su predvodile neku vrstu demokratske vlade u Mekki, a Časni Poslanik (savs) je bio jedan od njenih građana.
Dakle, dobro građanstvo je to zahtijevalo sve dok Časni Poslanik (savs) je u Mekki, da poštuje autoritet i ne dozvoljava ništa što bi narušilo mir, a kada pitanje prijeđe granicu oprosta, on odatle emigrira. Četvrto, takođe je bilo neophodno da sve dok njegov narod ne postane zaslužan za kaznu zbog svojih postupaka po Božijoj procjeni, i dok ne dođe vrijeme da ih se uništi, Časni Poslanik (savs) živi među njima, a kada dođe vrijeme, on migrira odatle.
Razlog je taj što, prema Allahovom zakonu, dok Božiji Poslanik živi u svom narodu, oni nisu pogođeni kaznom koja bi ih uništila. Kada prijeti destruktivna kazna, Poslaniku je naređeno da napusti takvo mjesto. Zbog ovih razloga, Hidžre Časnog Poslanika (savs) posjeduje jasne indikacije u sebi, ali je žalosno da ih ovi ljudi koji su činili nepravde nisu prepoznali, te su nastavili rasti u svojoj tiraniji i ugnjetavanju.
Jer ako su se Kurejšije uzdržavali čak i sada, i suzdržali se od primjene prisile u vjeri, i dozvolili muslimanima da žive mirnim životom, onda je Bog Najmilostiviji od onih koji su samilosni, a Njegov Poslanik je također Mahmetul-Lil- Alemin tj. milost svima. Zaista, čak i tada bi im bilo oprošteno. Međutim, spisi božanske sudbine su se trebale ispuniti. Hidžra Časnog Poslanika (savs) poslužila je kao gorivo za vatru neprijateljstva Kurejšija i oni su ustali sa još većim žarom i galamom nego prije, da zbrišu islam.
Pored nanošenja progona i tiranije siromašnim i slabim muslimanima, koji su do tada još uvijek bili u Mekki, prvi poduhvat Kurejšija, čim su saznali da je Časni Poslanik (savs), napustio Mekku, bio je da su krenuli da ga progone. Oni su pretražili svaki centimetar doline Bakkah, u potrazi za Časnim Poslanikom (savs), i čak stigli do ulaza pećine Sevr.
Međutim, Uzvišeni Allah je pomogao Časnom Poslaniku (savs) i stavio takav veo na oči Kurejšija, da su se, nakon što su stigli do samog odredišta, vratili frustrirani i bezuspješni. Kada su se razočarali u ovu potragu, javno su objavili da će svaki pojedinac koji vrati Muhameda (savs) – živog ili mrtvog – dobiti nagradu od stotinu deva, što je jednako otprilike 20.000 rupija u današnjoj valuti.’
Hazreti Halifa (aba) je objasnio da je to bila vrijednost u vrijeme kada je hazreti Mirza Bashir Ahmad ra napisao ovu knjigu. Danas bi to iznosilo desetine miliona funti.
Prijetnje Kurejšija muslimanima
Hazreti Halifa (aba) je nastavio citirati: ‘Mnogi mladići iz različitih plemena Kurejšija krenuli su na sve strane u potrazi za Časnim Poslanikom (savs) u pohlepi za nagradom. Kao takva, potraga za Surāka bin Mālik, koja je već spomenuta u tom-u I ove knjige, također je bila rezultat ove objavljene nagrade. Međutim, Kurejšije su natjerani da se suoče sa neuspjehom i u ovoj šemi. Ako neko razmišlja, da bi izbio rat između dva naroda, dovoljan je čak i ovaj jedini razlog, jer je nagrada ove prirode određena za Vođu drugog.
U svakom slučaju, kada se i ova šema pokazala neuspješnom i Kurejšije su saznali da je Časni Poslanik (savs) stigao u Medinu živ i zdrav, kao što je već spomenuto, poglavari Kurejšija su poslali strašno prijeteće pismo glavnom poglavaru Medine, ‘Abdullāhu bin Ubejj bin Selūlu, i njegovim drugovima:
“Dali ste zaštitu našem čovjeku (tj. Muhammedu (savs)), a mi se kunemo u ime Allaha da ćete ga ili napustiti i objaviti mu rat, ili u najmanju ruku, protjerati ga iz svog grada. Ako ne, sasvim sigurno ćemo okupiti cijelu našu vojsku i napasti vas; i mi ćemo ubiti vaše muškarce i uzeti vaše žene u svoje vlasništvo, čineći ih zakonitim za sebe.”
Očigledna je tjeskoba koja je zbog ovog pisma mogla obuzeti jadnog Muhađira, ali je i Ensariju također prostrujao drhtaj straha. Kada je Časni Poslanik (savs) dobio vijest o ovome, otišao je kod ‘Abdullāha bin Ubejja. Časni Poslanik (savs) je razgovarao s njim i smirio ga govoreći: „Tvoji rođaci i rodbina su sa mnom, hoćeš li se boriti protiv svojih voljenih?“
Jednom je Sa'd bin Mu'az ra, poglavar Evsa, došao u Mekku radi Umre. Kad ga je ugledao, oči Abu Džehla su se nalile krvlju od bijesa i on je bijesno rekao:“Ti si (ne daj Bože) dao zaštitu tom otpadniku (Muhammedu (savs)). Vjerujete li da ćete moći da ga zaštitite…?”
U ovom dobu, Kurejšiji su bili toliko zaokupljeni iskorjenjivanjem islama da je, kada je Velid bin Mughira, poglavica Mekke trebao umrijeti, počeo bespomoćno plakati. Ljudi su se raspitivali o njegovoj patnji, na šta je on odgovorio: “Bojim se da se vjera Muhammeda (savs) ne bi proširila nakon moje smrti.” Vođe Kurejšija su odgovorile rekavši: “Ne brinite, garantujemo da nećemo dozvoliti da se njegova vjera širi.”
Svi ovi slučajevi su nakon hidžre, kada je Časni Poslanik (savs) napustio Mekku, uznemiren progonom Kurejšija, i moglo se misliti da će Kurejšije ostaviti muslimane u njihovoj državi. To nije bilo sve, nego kada su Kurejšije primijetili da su Evs i Hazredž odbili da odustanu od zaštite Časnog Poslanika (savs), i kada se shvatilo da bi islam mogao zaživjeti u Medini, obišli su druga plemena Arabije i počeli da ih huškaju protiv muslimana.
Budući da su Kurejšije uživali izrazit utjecaj na druga plemena Arabije, zbog njihovog starateljstva nad Kabom, iz tog razloga, na poticaj Kurejšija, mnoga plemena su postala smrtonosni neprijatelji muslimana.
Stanje Medine bilo je kao da je okruženo bijesnom vatrom. Kao takvo, sljedeća naracija je već spomenuta: “Ubejj bin Ka'b ra, koji je bio među istaknutim ashabima, prenosi: ‘Kada su se Časni Poslanik (savs) i njegovi ashabi doselili u Medinu, a Ensarije im pružile zaštitu, cijela Arabija je zauzvrat zajedno ustala protiv muslimana. U to doba muslimani noću nisu ni skidali ruke oklope, a danju su hodali naoružani u slučaju iznenadnog napada. Rekli bi jedni drugima da vidimo hoćemo li doživjeti ono vrijeme kada ćemo moći mirno spavati noću bez ikakvog straha osim straha Božijeg.'”
Stanje samog poglavara čovječanstva(Poslanika s.a.v.s.) bilo je sljedeće:
“U početku, kada je Časni Poslanik (savs) stigao u Medinu, često bi ostajao budan tokom noći u strahu od neprijateljskog napada.” Što se tiče istog perioda, Časni Kur'an kaže:
“ I sjetite se kad vas je bilo malo (i) smatrani ste slabim na Zemlji, (i) bojali ste se da vas ljudi ne zgrabe, ali vam je On utočište dao i Svojom pomoći vas pomogao, i opskrbio vas lijepim stvarima, da biste bili zahvalni.” (Časni Kur'an 8:27)
Ovo je bilo stanje vanjskih prijetnji, a čak i u Medini, stanje je bilo da je do sada značajan segment među Evsima i Hazredžima čvrsto stajao na politeizmu. Iako su naizgled bili sa svojom braćom i rodom, ali u takvim okolnostima, kako bi se moglo vjerovati mnogobošcu?
Drugo, bili su licemjeri, koji su na početku prihvatili islam, ali su u tajnosti bili neprijatelji islama, a njihovo prisustvo u Medini predstavljalo je prijeteće mogućnosti.
Treće, bili su Jevreji, sa kojima iako je postojao ugovor, za te Jevreje vrijednost ovog ugovora nije bila nikakva. Dakle, na ovaj način, bilo je takvih elemenata prisutnih čak iu samoj Medini, koji su bili ni manje ni više nego skladište skrivenog oružja protiv muslimana. Mala iskra arapskih plemena bila je dovoljna da izazove rat, i uništi muslimane Medine jednim udarcem.
U ovom ranjivom vremenu, koje je bilo takvo da muslimanima nikada prije nije svanulo kritičnije vrijeme, Božija objava je poslana Časnom Poslaniku (savs), da bi sada također trebao uzeti mač i suprostaviti se ovim nevjernicima, koji su ušli na polje bitke protiv njega, sa mačem u ruci, čisto zbog nepravde i tiranije. Na ovaj način je objavljen džihad mačem.” (The Life & Character of the Seal of Prophets Vol II, str. 54-60)
Prvi put je dozvoljen džihad mača
Hazreti Halifa (aba) je rekao da je, prema istraživanju hazreti Mirze Bašir Ahmada (ra), prvi ajet u vezi džihada sa mačem objavljen Časnom Poslaniku (savs), bio u 12. safaru 2. hidžretske godine. U nekim predajama je također zabilježeno da je ovaj ajet objavljen u vrijeme Hidžre, pošto je Časni Poslanik (savs), počeo da šalje izaslanike za zaštitu Medine od stvarnih prijetnji. U svakom slučaju, ovo je bio prvi put da je Časni Poslanik (savs) dobio dozvolu od Boga da uzme mač u odbranu od gnusnih nepravdi i okrutnosti koje su mu bile nanesene. Kur'anski ajet objavljen u tom pogledu je:
“Dozvoljena je (borba) onima protiv kojih se ratuje, zato što su im učinjena nasilja – zaista je Allah kadar da ih pomogne– one koji su bili nepravedno istjerani ih svojih domova samo zato što su govorili: „Naš Gospodar je Allah“ – a da Allah nije odbranio neke ljude od drugih ljudi, doista bi bili porušeni manastiri, i crkve, i sinagoge, i džamije, u kojima se često Allahovo ime spominje. A Allah će sigurno pomoći onoga ko Njemu pomaže. Allah je, zaista, silan, moćan –” (Časni Kur'an 22 : 40-41 )
Hazreti Halifa (aba) je rekao da ovo nije samo radi zaštite muslimana, već da se time što se nazivaju bogomolje drugih vjera, ovim ajetom štite i prava i slobode drugih vjera.
Četiri strategije raspoređene tokom neprijateljstava protiv muslimana
Hazreti Halifa (aba) je dalje citirao hazreti Mirzu Bashir Ahmada (ra) koji piše prve četiri strategije koje je koristio Časni Poslanik (savs):
PRVO: Časni Poslanik (savs) je počeo da putuje u obližnja plemena i sklapa mirovne sporazume sa njima, kako bi okolna regija Medine postala oslobođena prijetnje. U tom pogledu, Časni Poslanik (savs) je posvetio posebnu pažnju onim plemenima koja su bila smještena blizu sirijskog trgovačkog puta Kurejšija. Kao što svaki pojedinac može shvatiti, posebno su ova plemena Kurejšije Mekke mogle izvući najviše koristi protiv muslimana i čije je neprijateljstvo moglo rezultirati ozbiljnim prijetnjama za muslimane.
DRUGO: Časni Poslanik (savs) je počeo slati male čete kako bi dobio obavještajne podatke u različitim pravcima od Medine, tako da je bio u mogućnosti ostati obaviješten o kretanjima Kurejšija i njihovih saveznika; a Kurejšije su također shvatili da muslimani nisu bili nemarni, tako da je na ovaj način Medina mogla biti zaštićena od opasnosti od iznenadnih napada.
TREĆE: Još jedna mudrost u slanju ovih izvidnica je bila da slabi i siromašni muslimani Mekke i njenih okolnih područja nađu priliku na ovaj način da se pridruže muslimanima Medine. Do sada je u regiji Mekke bilo mnogo ljudi koji su u duši bili muslimani, ali nisu mogli javno ispovijedati svoje vjerovanje u islam zbog okrutnosti Kurejšija. Štaviše, zbog svog siromaštva i slabosti, ni oni nisu mogli da migriraju, jer bi Kurejšije silom sprečavali takve ljude da migriraju…
ČETVRTO: Četvrta strategija koju koristi Časni Poslanik (savs) je da je počeo da presreće trgovačke karavane Kurejšija koji su putovali od Mekke do Sirije prolazeći pored Medine na putu.
Razlog je taj što bi,
I, ove karavane izazivale vatru neprijateljstva prema muslimanima gdje god da su putovali. Očigledno je da je sjeme neprijateljstva posijano u okolini Medine bilo izuzetno opasno za muslimane.
II, ovi karavani bi uvijek bili naoružani i svi mogu shvatiti da prolazak takvih karavana tako blizu Medine nije bio bez opasnosti.
III, život Kurejšija prvenstveno je zavisio od trgovine. Stoga, u ovim okolnostima, najdefinitivnije i najefikasnije sredstvo pomoću kojeg su Kurejšije mogli biti pokoreni, njihova okrutnost mogla biti stavljena na kraj, i oni bi mogli biti prisiljeni na pomirenje, bilo je ometanje njihovog trgovačkog puta.
Kao takav, historija svjedoči o činjenici da je među faktorima koji su na kraju Kurejšije natjerali da se sklone pomirenju, presretanje ovih trgovačkih karavana igralo izuzetno ključnu ulogu. Dakle, ovo je bila izuzetno pronicljiva strategija, koja je dala plodove uspieha u odgovarajućem trenutku.
IV, prihod od ovih karavana Kurejšija uglavnom je potrošen u nastojanjima da se eliminira islam. Umjesto toga, neki karavani su čak bili poslani s jedinom svrhom da se cijeli njihov profit iskoristi protiv muslimana. U ovom slučaju, svaki pojedinac može shvatiti da je presretanje ovih karavana bilo samo po sebi, apsolutno legitiman motiv.` Život i karakter pečata poslanika, tom II, str. 90-92)
Hazreti Halifa (aba) je rekao da će se ova tema nastaviti I u budućim hutbama.
Dženaze
Hazreti Halifa (aba) je rekao da će predvoditi dženazu sljedećim umrlim članovima:
Havadža Muniruddin Kamar iz VB-a koji je preminuo 27. maja 2023. godine. Bio je unuk ashaba Obećanog Mesije as. U stvari, Obećani Mesija as je također vidio njegovog oca kada je bio vrlo mlad. Njegov otac je bio prvi centralni predsjednik Medžlisa Khuddamul Ahmadiyya (Udruženja omladinske organizacije) Havadža Muniruddin Kamar imao je čast da prouči ezan u Fazl džamiji u Velikoj Britaniji za vrijeme četvrtog halife.
Također je bio predsjednik lokalnog ogranka Fazl džamije i Putneya. Nakon odlaska u penziju, posvetio je svoj život služenju islama i služio na raznim funkcijama. Obavljao je posao u kancelariji sve do jedan dan prije smrti. Posjedovao je mnoge velike vrline i kvalitete. Iza njega su ostali supruga, dva sina i dvije kćeri. On je također bio stric po majci nacionalnog predsjednika Ahmadija muslimanske zajednice VB. Hazreti Halifa (aba) je molio da mu Uzvišeni Allah podari oprost i milost i da uzdigne njegov položaj.
Dr Mirza Mubašir Ahmed koji je bio unuk Drugog halife ra. Nakon studija u Pakistanu, neko vrijeme je radio u Rabvi, nakon čega je otputovao u London da studira na Royal College of Surgeons Edinburgh. Svoj život je posvetio služenju islama, pa se vratio u Pakistan, gdje je služio u bolnici Fazle Umar oko 50 godina. Također je imenovan za člana Waqf-e-Jadid odbora od strane Četvrtog halife (rh), ovo je dužnost na kojoj je ostao do svoje smrti.
Uvijek je brinuo o svojim rođacima. Takođe je imao priliku da služi i liječi starešine u svojoj porodici, kao i da liječi druge koji su imali manje sredstava. On je također pružao finansijsku pomoć djevojkama da steknu obrazovanje i čak je pomogao u finansiranju njihovih vjenčanja. Imao je duboku vezu sa halifama. Ne samo da je bio u srodstvu sa halifama tokom svog života, već je uvek pokazivao veliko poštovanje i čast prema njima.
Hazreti Halifa (aba) je rekao da se dr. Mirza Mubašir Ahmed prema njemu uvijek odnosio s velikim poštovanjem, iako je stariji. Tokom svoje poslednje bolesti, Četvrti Halifa (rh) zatražio je dr. Mirzu Mubašir Ahmeda, koji je odmah otputovao da bude s njim i ostao s njim do njegove smrti. Često je putovao da pomogne u liječenju Četvrtog Halife (rh) tokom perioda bolesti.
Rečeno je da bi ga čak i neahmadi i protivnici Ahmadija muslimanske zajednice tajno posjećivali kako bi se liječili. Mala kašika koju je Obećani Mesija as upotrijebljavao za uzimanje lijekova tokom svoje bolesti. Ova ista kašika došla je u posjed dr. Mirze Mubašir Ahmeda, koju je ponekad koristio za blagoslov dok je davao lijekove nekim od svojih pacijenata. Njegovo odsustvo su jako osjetili svi, i Ahmedi i ne-Ahmedi, kao i bolničko osoblje među mnogim drugima.
Mnogi ljudi su pisali za njega hazreti Halifi (aba) zbog sjajnih odnosa koje je održavao sa svima. Hazreti Halifa (aba) je rekao da su oni koji budu pohvaljeni nakon smrti, su zapravo stanovnici Dženneta. Hazreti Halifa (aba) je molio da se to pokaže istinitim u slučaju dr. Mirze Mubašir Ahmeda. Hazreti Halifa (aba) je molio da mu Uzvišeni Allah podari oprost i milost i da mu podari mjesto među svojim miljenicima.
Sejjida Amatul Basit koja je bila supruga Sejjed Mahmuda Ahmed Basita. Bila je kćerka Syed Abdul Rezak Šaha i bila je nećakinja hazreti Umm Tahira. Bila je redovna u klanjanju namaza, uključujući noćni namaz. Ona je uvijek bila na čelu pomoći siromašnima. Iza nje su ostali suprug, sin i dvije ćerke. Svi su je voljeli i imala je duboku ljubav prema Halifatu.
Nikada nije izrazila svoj bol i umjesto toga se fokusirala na služenje siromašnima i čovječanstvu, bilo fizičkim služenjem, molitvom za njih ili davanjem milostinje. Bila je veoma pobožna i imala je snažnu vezu sa Bogom. Hazreti Halifa (aba) molio da joj Allah podari oprost i milost, uzdigne njen položaj i omogući njenoj djeci da nastave naslijeđe njenih vrlina.
Šerif Ahmed Bandeša iz Faisalabada, Pakistan. Njegov sin, Rahmatullah Bandeša, je Imam. Dugo je bio lokalni predsjednik džemata u svom selu. Posjedovao je mnoge vrline. Posjedovao ukus ibadeta, služio je siromašnima i održavao dobre odnose sa svojom porodicom i svima drugima. Iza njega je ostalo pet sinova i tri kćeri. Hazreti Halifa (aba) je molio da mu Uzvišeni Allah podari oprost i milost, uzdigne njegov položaj i omogući njegovoj djeci da nastave naslijeđe njegovih vrlina.