Dr. Abdus Salam bio je pobožan musliman, unatoč činjenici da je bio veoma uspješan naučnik 20. stoljeća. On je potomak veoma pobožnog oca; tako da se karakter njegovog oca ucrtao u njega. Njegova porodica ima bogatu tradiciju nauke, učenja i pobožnosti. Kao što je bio običaj, majka ga je naučila čitati Časni Kur'an. Bio je dobro upućen u arapski jezik. Njegov otac mu je obično čitao ajete iz Časnog Kur'ana. Preko oca razvio je ljubav prema islamu.
Od djetinjstva je obavljao pet dnevnih namaza. U džepu jakne nosio je kopiju Časnog Kur'ana. U svom domu u Putneju, dok je bio zadubljen u svoja istraživanja, slušao je snimljeno učenje Časnog Kur'ana od strane izvanrednih Qari u muslimanskom svijetu. Obavio je mali hadž, Umru, dok još nije bio poznat međunarodno. Uprkos njegovoj želji da obavi hadž, ipak to nije to mogao učiniti, zbog njegovog vjerskog uvjerenja. Saudijska Vlada mu nije odobrila vizu.
Kada su Ahmadije proglašene nemuslimanima 1974. od strane Vlade Pakistana, pustio je bradu i preuzeo prezime Muhammed, kako bi pokazao ponos što je musliman. Obično je imamio tokom džume namaza muslimanskim studentima Međunarodnog centra za teorijsku fiziku u Italiji.
Kad je njegov otac ostao da živi sa njim u Londonu, mogao je kupiti kuću u otmjenom predgrađu Londona, ali odabrao je kupiti kuću u Putneju, jer je bila u blizini FAZAL džamije, gdje je njegov otac mogao lakše ići na dnevne namaze. Petkom je dr. Salam obično odlazio u džamiju ranije i zauzimao bi mjesto u prvom safu. Čak i tokom ljeta nosio je zimsku jaknu i kapu. Kada bi imam započeo hutbu, on bi izvadio bilježnicu i počeo zapisivati. Jednog dana, imam Rafik upitao ga je: Da li Vam se moja hutba toliko sviđa pa je zapisujete? Dr. Salam odgovorio je:
”Stvar je u tome da ja dobijem bljesak naučnih ideja kao udar električne struje, pa ih odmah pribilježim. Ove ideje naknadno postaju temelj za moje teorije. Ako ih ne zapišem odmah postoje šanse da ću ih izgubiti.”
Jedna od omiljenih knjiga dr. Salama je Šamail-i-Tirmizi, klasična knjiga hadisa. Kada se Sir Zafrullah Khan (1893-1985) razbolio, Salam ga je posjetio u bolnici u Londonu i izrazio želju da bi jednog dana preveo njegovu knjigu. Sljedeći put kada je dr. Salam posjetio Sir Zafrullaha u bolnici, on mu je dao printani primjerak prijevoda s posvetom:
“S dubokom zahvalnošću Abdusu Salamu, uglednom fizičaru, čijom idejom je ova knjiga i nastala.”
Djelotvornost dove
Dr. Salam nije našao nikakvu suprotnost između njegove vjere i njegove nauke. On je rekao:
“Nikada nisam vidio suprotnost između moje vjere i moje nauke – dok je vjera, za mene, izricala bezgraničnu duhovnu poruku islama, po pitanju onoga u čemu je fizika uvijek bila tiha i takva će i ostati. To je dobilo smisao u prvim ajetima Časnog Kur'ana, nakon sure Al Fatiha. „To je knjiga, u koju nema sumnje, upućuje bogobojazne, one koji vjeruju u nevidljivo“ Nevidljivo znači izvan dosega ljudskog razuma.
On je čvrsto vjerovao u djelotvornost dove. On je rekao:
“Ja vjerujem u djelotvornost dove u vrijeme nevolje. Mogao bih razraditi intenzivno lično mišljenje o ovom, ali to izbjegavam. Također vjerujem u Mudrog Gospodara. Moja najveća želja prije nego što umrem, je da me Allah Svojom blagodati nagradi mističnom vizijom, tako da i ja mogu, iz prve ruke, imati udjela u onom što su obećavali vidari-poslanici iz prošlosti.”[1]
Njegovo vjerovanje u jednog Boga
Kao što je mnogima poznato, dr. Salam dijeli Nobelovu nagradu za fiziku sa još dva američka naučnika, od kojih je jedan ateist, a drugi kršćanin. To nije bilo lako za čovjeka koji nije vidio struju do svog tinejdžerskog doba. No, zbog njegovog jedinstvenog karaktera, posvećenosti njegovom porijeklu, dubokog naučnog interesovanja, zbog njegove moći koncentrisanja, neiscrpne energije za njegov naučni rad, iznimne sposobnosti kao organizatora, on je uspio u ujedinjenju snaga što Ajnštajn nije mogao učiniti.
Za usporedbu ovdje ćemo prikazati vjerovanja dva istaknuta evropska naučnika i to Kopernika i Keplera. Kopernik je dobio svoje astronomske ideje iz njegove teologije. Kepler je kao i Kopernik bio uvjeren da struktura neba odražava savršenstvo svog Stvoritelja. To savršenstvo se otkriva najbolje kroz preciznost geometrije. Keplerove ideja o Bogu osiguravaju njegove hipoteze, i imao je matematičku sposobnost da ubaci njegove ideje u sistem.
Keplerove zakone nije teško objasniti, ali se nikada ne mogu pogoditi iz njegovih objašnjenja. Dio problema je njegova religija, on je gledao na svoju nauku kao svoju vjersku dužnost, i opisao ju je kao nejasan i kompliciran dio teologije.
Njegovi zapisi su čak i gori. List za listom kalkulacija, naglašeni su mističnim spekulacijama i molitvama. Ipak, ostaje istina da je Kepler razbio misteriju kretanja planete, zbog njegovog vjerovanja u Božiju stvaralačku moć.[2]
Jednom je posjetio slavnog britanskog filozofa Bertranda Russella zajedno s A.T.M. Mustafom, tadašnjim ministrom obrazovanja. Tokom sastanka gospodin Mustafa započeo je raspravu o tome da li Bog postoji? Nakon nekog vremena kada gospodin Mustafa nije mogao uvjeriti Russella, otišao je.
Onda dr. Salam ostao je sam sa velikim filozofom.
Russell je rekao: Zašto ljudi misle da mogu uvjeriti 95- godišnjaka u pola sata da Bog postoji?
Dr. Salam rekao mu je:Bez vjere u Boga čovjekov karakter ostaje osiromašen. Posmatrali smo da ljudi koji vjeruju u Boga, žrtvuju se više za čovječanstvo, u poređenju sa onima koji ne vjeruju u Boga.
Russell je odgovorio: Daj mi primjer.
Dr. Salam je rekao: Gandi je ključna tačka.
Russell je pogledao Salama zapanjujuće i rekao: Gandi je bio okrutan čovjek.
Dr. Salam upitao ga je: Kako to?
On je odgovorio: 40 godina svojoj supruzi uskratio je uživanje bračnog života.[3]
Dr. Salam je osjećao da su vjerske vođe u muslimanskim zemljama previše bili zadovoljni objašnjavanjem islamske vjeroispovijesti, bez ikakvih naučnih ili tehnoloških dokaza. Tražio je od njih da u svojim propovijedima potiču muslimane da uče o nauci i tehnologiji, uzimajući u obzir 750 ajeta, koji govore o tafakuru i taskhiru, odnosno nauci i tehnologiji. Većina njih odgovorila je da bi željeli to učiniti, ali oni ne znaju dovoljno o modernoj nauci.[4]
U intervju za časopis Novi naučnici (26. augusta 1976.) dr. Abdus Salam je rekao:
Svako ljudsko biće treba vjeru, kako je i Jung čvrsto tvrdio; a ovo duboko religijsko uvjerenje je jedan od osnovnih poziva čovječanstva.[5]
U svom članku Nauka i Religija prof. Salam napisao je:
Ajnštajn je rođen u Ibrahimovoj vjeri, u njegovom vlastitom pogledu, bio je duboko religiozan. Sada taj osjećaj čuda vodi naučnike prema Višem Biću – der Altu, Starom, kako je Ajnštajn tepao Božanstvu – Nadinteligentni, Gospodar svega stvorenoga i Prirodni zakon.[6]
U intervju za Novi naučnici rekao je:
“Pokušavamo otkriti šta Gospodar misli; naravno u najvećem broju slučajeva jadno promašimo, ali ponekad veliko zadovoljstvo je u pronalasku malo istine.”[7]
Govor na dodjeli Nobelove nagrade
Na svečanosti dodjele Nobelove nagrade 1979. u svom obraćanju izjavio je:
Stvaranje fizike je zajednička blagodat cijelog čovječanstva. Istok i zapad, sjever i jug imaju jednak udjel u njoj. U Časnoj Knjizi islama, Allah kaže:”….. Ti ne vidiš nikakve proturječnosti u stvaranju Milostivog, pa baci pogled – vidiš li ikakav nedostatak? Potom baci pogled drugi put, (i) tvoj pogled će se vratiti neuspješan i umoran.”[8] –Ovakav je učinak vjere svih fizičara, i što dublje tragamo naše čuđenje je uzbudljivije, zbunjeniji su naši pogledi. Ovo čuđenje se pretvara u divljenje, a divljenje je prema Salamovom mišljenju, jedno od najjačih korijena vjerskih osjećaja.
Nakon učenja islama, on je svoj život posvetio pronalaženju jedinstva u četiri različite prirodne sile. On je bio u mogućnosti dokazati da različite interakcije elementarnih čestica su ništa više do različiti aspekti jedne osnovne sile.
U 1981. prisustvovao sam intervjuu dr. Salama od strane Toronto CHIN radija, dok je bio u New Yorku. Prof. Narrinder Nath upitao ga je šta mu je bilo na umu u trenutku kada je njegovo ime pročitano tokom Nobelove svečanosti u dvorani Kraljevske akademije nauka. Dr. Salam je odgovorio:
Bile su mi dvije stvari na umu: kako je Allah spustio svoju blagodat na mene, koji sam stanovnik ovog malog nepoznatog grada, i ovaj poseban poklon od Boga. Glavna misao koja mi je okupirala um bila je zahvalnost. Volio bih da su moji roditelji bili uz mene; oni su dovili za mene. Volio bih da su bili sa mnom.[9]
Religija i nauka
Općenito se smatra da je nauka antireligijska. Da su nauka i religija međusobno isključive. Religijsko vjerovanje i naučno vjerovanje nikada ne mogu biti zajedno. Religija zahtijeva slijepo vjerovanje. Religija zahtijeva da ljudi vjeruju u svoju dogmu bez postavljanja pitanja, dok nauka nalaže da sve treba biti ispitano i naučno dokazano. Cilj religije je razviti ideale i težnje čovječanstva, a cilj nauke je ostvariti ove težnje kroz pronalaženje prirodnih zakona.
Dr. Salam je pokušao povezati ove prirodne zakone sa znanjem da istinska nauka nikada ne može proturječiti religiji. Salamov integritet i inteligencija ne dozvoljavaju da njegovo vjerovanje određuje ishod njegovog naučnog rada. Njegova vjerska uvjerenja i kulturna pozadina duboko su utjecale na njegovu naučnu karijeru.
U svom naučnom radu on traži inspiraciju u svom religijskom uvjerenju. Na primjer, za pojam simetrije inspirisan je kulama Badsahi džamije u Lahoru. Za njega, njegova vjera je bila sastavni dio njegovog naučnog rada. Njegova vjerska strast ga je poticala u naučnim otkrićima.
Nobelovac Sir W.H. Bragg je rekao da je nauka u suprotnosti sa religijom onoliko koliko su palac i prsti u suprotnosti jedni drugima. Ajnštajn je imao isti pogled, samo drugačiju sliku: nauka bez religije je hroma, religija bez nauke je slijepa. Salam se složio sa tim i rekao da je nauka bez religije je hroma i dakle mora se osloniti na religiju kako bi se izbjegla hramanje.[10]
Jedan naučni pisac je rekao za njega:
Za muslimanske mistike, Bog se traži u vječnoj ljepoti. A za Salama, ljepota dolazi kroz pronalaženje novih, suptilnih, ali pojednostavljenih obrazaca u prirodnom svijetu.[11]
Dr. Salam je imao dvije strasti u životu: prva, potreba da razumiju prirodu fizičke realnosti koristeći se alatima matematičke fizike. Druga, želja da postavi islamski svijet na put prosperiteta kroz sticanje nauke i najnovije tehnologije.
U intervjuu objavljenom u Mančester Guardianu, Robert Walgate pitao je dr. Salama o temeljnim kontradikcijama između bilo koje religije koja se odnosi na jedan nepromjenjivi tekst i duh nauke koja mora omogućiti hipoteze, testiranje, provjeru, dopust na grešku i promjenu. Naučnik je odgovorio da religija i nauka odnose se na dva različitih svjeta, vjera na unutarnji svijet ljudskog uma, i nauka na vanjski svijet materije. Kako bi istražili unutarnji svijet, treba vjerovati i istraživati vanjski svijet, potreban je razlog.[12]
U svom prvom susretu s Albertom Ajnštajnom, cijeli razgovor je bio o religiji.
Dr. Salam objasnio mu je islamski koncept Jedinstva (Tauheed). Ajnštajn nije odbacio Salama kao vjerskog bigota i dobro su se sporazumjeli. Njegov učenik dr. Michael Duff, sada dekan Fakulteta za fizičku nauku i šef katedre Abdus Salam za teorijsku fiziku na Imperial Koledžu u Londonu, prisjeća se da su njegova očaravajuća predavanja bila tako jedinstvena da su studenti bili oduševljeni dubinom njegovog znanja.
Jednom su ga pitali: „Da li Vi mislite da su Vas Vaši vjerski pogledi naveli da mislite da one (četiri temeljne sile prirode) mogu biti jedinstvene?“ On je odgovorio:
Mislim da da, možda u dubini mog uma. Ne bih rekao da je to svjesno. No, u pozadini nečijeg razmišljanja jedinstvo umetnuto kroz vjersku misao može igrati ulogu u njegovom razmišljanju.[13]
Na pitanje, gledajući na vjersku pozadinu, da li je bilo sukobljavanje sa fizikom? Dr. Salam je odgovorio:
Ne zašto bi bilo? Srećom islam je jedna od tri religije koje naglašavaju fenomene prirode, a njihovo proučavanje…Dakle, islam nema suprotnosti sa naukom.
Profesor Hoodbhoy navodi da kada je pitao dr. Salama da napiše predgovor u njegovoj knjizi “Islam i nauka”, dr. Salam napisao je sljedeće o irelevantnosti vjerskih uvjerenja i naučnih otkrića:
Ja ne proturječim svemu što je dr. Hoodbhoj napisao u ovoj knjizi. Dr. Hoodbhoji citira Stevena Weinberga i moja istraživanja i kaže da nema osnovne razlike u našem radu, dok sam ja „priznati vijernik a Weinberg priznati ateist”.
Mogu potvrditi da je u pravu. Bili smo oba “geografski i ideološki udaljeni jedan od drugog”, kada smo zamišljali iste teorije fizike za objedinjavanje slabe i elektromagnetske sile. Ako je bilo pristranosti prema ujedinjenju paradigme u mom mišljenju, to je bilo nesvjesno motivirano mojom pozadinom kao muslimana.[14]
Dr Salam je odgovorio:
Postoji samo jedna univerzalna nauka, čiji su problemi i modalitete međunarodni, a ne postoji takvo nešto kao islamska nauka, kao što ne postoji ni hindu nauka, niti jevrejska nauka, ni konfučijanska nauka, ni kršćanska nauka.[15]
Intervju u Indiji
Tokom posjeta Indiji u 1981. godini, dao je intervju za Ilustrovane sedmične novine Indije. Ovdje bih naveo nekoliko pitanja koja su mu postavljena.
Pitanje: Vjerujete li u sudbinu?
Odgovor: Ne znam šta je sudbina.
Pitanje: Koji je vaš pojam Boga?
Odgovor: Postoje mnogi koncepti Boga. Na primjer, tu je koncept Boga kao Onoga koji određuje zakon…kao što je Ajnštajnov Bog. Tu je i Bog u moralnom poretku. Ako činite dobro, vratit će vam se dobro. U koliko činite zlo, zlo će vam se vratiti. Većina od nas vjeruju u takve stvari bez da ih pripisuje Božijim moralnim odredbama. Neki ljudi vjeruju u Boga historije, Boga koji kontroliše historiju. Zatim tu je lični Bog, kojem se mi molimo.
Pitanje: Možete li opisati Vašu filozofiju molitve?
Odgovor: Teško je fizičaru raspravljati o molitvi. Ne znam šta vama ona znači.
Jednom je upitan da li se Bog može objasniti matematičkom jednadžbom? On je tada odgovorio da je pitanje bezveze.
Da li je njegova teorija slabe energije – panteistička?
Islamski mjesečnik – Arabija – objavljen u Londonu, označio je njegov rad ujedinjenja temeljnih sila kao “panteizam”, dakle kao neislamski i heretički. Godine 1983. arapsko-islamski časopis, koji je također objavljen u Londonu, nazvao je ovu teoriju „Heretička sufijska dogma Vahdatul Vedžuda“. Na ovo odgovorio je:
Ja sam ponosan da se poistovjećujem sa al-Kindijm, Al-Razijem, Ibn al-Haitamom, i Ibn Sinom, ali ja se protivim pripisivanju panteističkih motiva sebi.
U raspravi na pitanje: “Je li nauka u srednjem vijeku doista islamska”,
pisac citiranog članka je odgovorio:
“Priča o poznatim muslimanskim naučnicima srednjeg vijeka govori o tom da osim što su bili muslimani, čini se da nisu imali ništa islamsko oni sami ili njihova dostignuća. Naprotiv, živjeli su izrazito neislamskim životima. Njihova dostignuća u medicini, hemiji, fizici, matematici i filozofiji prirodna su i logična proširenja grčkog mišljenja.”[16]
Na pitanje da li postoji sloboda diskusije nauke i vjere u islamu, dr. Salam je odgovorio:
Ja sam oboje, kako vjernik, tako i musliman koji prakticira vjeru. Ja sam musliman jer vjerujem u duhovnu poruku Časnog Kur'ana. Kao naučnika, Časni Kur'an me potakao na razmišljanje o zakonima prirode, navodeći primjere iz kosmologije, fizike, biologije, medicine kao putokaz za sve ljude.
Zaključak
Na kraju bih želio reći da dr. Salam nije našao suprotnost između religije i nauke. Za njega su njegovo religijsko uvjerenje i naučni rad neraskidivo isprepleteni. Za svoj naučni rad koji obuhvata preko 40 godina, i 250 naučnih radova, pronašao je inspiraciju u učenjima islama, njegovoj nepokolebljivoj vjeri u Boga, koja je temelj njegova života.
[1] Salam, renesanse nauke u islamskim zemljama, str.149.
[2] Božiji filozofi, Velika Britanija 2009., str. 288-292
[3] Waris Mir, dnevni Nawai Waqt, 3. Decembar 1979.godine.
[4] Salam, renesansne nauke u islamskim zemljama,str.245.
[5] Salam 1976.
[6] Salam, Ideali i stvarnost, 1989.,285.
[7] Tihomir Dimitrov. 50 nobelovaca i drugih naučnika koji su vjerovali u Boga.
http://nobelist.tripod.com/sitebuildercontent/sitebuilderfiles/50-nobelists.pdf
[8] Časni Kur'an 67:4-5
[9] Virk, Ramooze Fitrat (urdu), 1996., str. 177
[10] Jagjit Singh, Abdus Salam, 1992., str. 163
[11] Azim Kidwai, Velikani u nauci iz Trećeg svijeta, 1989., Trst, str. 20.
[12] Manchester Guardian, 15. decembar 1989.
[13] Salam, Ideali i stvarnost, str. 468.
[14] Fascinantni susreti: prof. Abdus Salam, ZORA, Karachi.
[15] Hoodbhoy, islam i nauka, str. IX, 1991.
[16] Salam, renesansne nauke, str. 269.