Optužba i odgovor
Veliki prigovor podignut protiv nas je da mi negiramo instituciju džihada. Ja sam se uvijek čudio kako takva lažna optužba može biti napravljena protiv nas, jer reći da mi negiramo džihad je laž. Bez džihada, prema nama, vjerovanje ne može biti usavršeno.
Slabosti islama i muslimana, opadanje ili nestajanje vjerovanja, koje danas opažamo na sve strane, su zbog nemarnosti u predmetu džihada. Reći da mi negiramo džihad, zato je izmišljotina.
Učenje o džihadu se pojavljuje na nekoliko mjesta u Časnom Kur'anu, i nije moguće da mi kao muslimani i kao predanici Časne Knjige to negiramo. Ono što mi negiramo i čemu se žestoko protivimo je pogled koji čini ispravnim da se prolijeva krv, da se širi nered i izdajništvo, i da se remeti građanski mir u ime islama. Činiti tako je kaljati svijetlo ime islama. Mi ne možemo biti ubijeđeni da učenja islama mogu biti uvrnuta tako da služe našim vlastitim planovima i željama. Mi nismo protiv džihada.
Mi smo samo protiv da se bilo kakva vrsta uzdizanja o karakteriše kao džihad. I, dragi čitaoče, ti možeš dobro razumjeti da, ako je napravljeno nastojanje da se nađe mana u voljenom, kako je velika uvreda koju ovo nastojanje izaziva zaljubljeniku. Kako će on biti ljut na ovog kritizera. Isto tako su nas rasrdili oni koji kleveću islam svojim riječima i djelima.
Svijet općenito smatra islam okrutnom vjerom, i Poslanika islama primitivnim ratobornim vladarom. Jesu li oni našli bilo šta u životu Časnog Poslanika s.a.v.s. što opravdava takav opis, bilo šta protiv propisa pobožnosti i vrline?
Ne. Muslimani su sami svojim djelima ispunili svijet općenito predrasudama protiv islama, tako da više nije tako lahko naložiti im da zauzmu drugačiji pogled. Među nepravdama učinjenim Časnom Poslaniku s.a.v.s. je nepravda koju su mu sami muslimani učinili pogrešno prikazujući Časnog Poslanika s.a.v.s., prikazujući pogrešnu sliku o njemu pred drugima.
Časni Poslanik s.a.v.s. je bio utjelovljenje samilosti i oprosta. On nije želio da povredi čak najmanje od Božijih stvorenja. Pa ipak je bio opisan na takav način da to ljude odbija i da stvara predrasudu u njihovim umovima protiv njega.
Istinski džihad kojem smo mi danas pozvani
Poziv džihada se čuje stalno i iz mnogih različitih uglova. Ali šta je bio džihad kojem su Bog i Njegov Poslanik pozivali muslimane? I šta je džihad kojem smo mi danas pozvani? Džihad kojem nas Bog poziva u Časnom Kur'anu je opisan u ajetu:
‘Zato ne slijedi nevjernike i sa njim (Kur'anom) se borite protiv njih velikim džihadom.’[1]
Najveći džihad, zato, je džihad uz pomoć Kur'ana. Jer je to takav džihad kojem su muslimani danas pozvani? Koliko je mnogo onih koji idu da se bore protiv nevjernika samo s Kur'anom u svojim rukama?
Jesu li islam i Kur'an tako potpuno lišeni svojstvene zasluge i privlačnosti? Ako islam i Kur'an ne mogu privuči ljude danas svojom istinskom ljepotom, kakav dokaz mi imamo za istinitost islama? Ljudski govor može promijeniti srca. Može li Božiji govor da ne promijeni srca? Može li da to ne postigne nikakvu promjenu u svijetu izuzev uz pomoć sablje?
Dugo ljudsko iskustvo pokazuje da sablja ne može provesti promjenu srca, i, prema islamu, grijeh je nastojati i prevoditi ljude kroz strah ili povlađivanje. Zar Bog nije jasno rekao u Časnom Kur'anu:
‘Kad ti licemjeri dođu, oni kažu: ‘Mi svjedočimo da si ti zaista Allahov Vjerovjesnik.’ A Allah zna da si ti zaista Njegov Vjerovjesnik, ali Allah svjedoči da su licemjeri zaista lažovi.’[2]
Ovdje je opis licemjernih vjernika. Da je bilo ispravno širiti islam sabljom, bi li onda bilo umjesno ili neophodno na ovaj način opisati one koji su svana prihvatili islam a iznutra su i dalje ostali nevjernici?
Ako je bilo ispravno silom preobraćati ljude u islam, onda bi prema Časnom Kur'anu čak takvi preobraćenici, koji u svojim srcima nisu vjerovali, bili iskreni preobraćenici. Niko se ne može nadati da pridobije iskrene nove muslimane sabljom.
Pogrešno je, zato, misliti da islam uči upotrebu sablje za preobraćanje ne muslimana. S druge strane, islam je prva vjera koja u jasnim i nedvojbenim terminima polaže princip slobode u vjerskim stvarima. Učenje islama je:
Nema prisile u vjeri. Sigurno se pravi put razlikuje od krivog puta;[3]
Prema islamu, svaki pojedinac je slobodan da vjeruje ili da ne vjeruje. On je slobodan da slijedi svoj razum. Islam takođe uči:
I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali ne prelazite granice. Allah zaista ne voli nasilnike.[4]
Ovdje je jasno postavljen zakon vjerskih ratova. Vjerski rat treba da bude vođen protiv onih koji zarate s muslimanima zbog njihove vjere; koji traže da silom preobrate muslimane. Čak u ovakvom ratu islam zabranjuje prekoračenje granica.
Ako ne muslimani, koji nastoje da silom preobrate muslimane, odstupe od ovakvog nastojanja, onda muslimani moraju zaustaviti borbu. Obzirom na ovakvo učenje, niko ne može reći da islam uči vođenju rata za svoje širenje. Ako islam dopušta rat, to nije s ciljem da se uništi ili povredi bilo koja vjera. To je da se potiču vjerske slobode, da se zaštite mjesta vjerskog obožavanja. Jasno je postavljeno u Časnom Kur'anu:
Odobrenje za borbu je dato onima protiv kojih je pokrenut rat, zato što učinjeno krivo – a Allah zaista ima moć da im pomogne. One koji su bili nepravedno istjerani iz svojih domova samo zato što su rekli, ‘Naš Gospodar je Allah’ – A da Allah nije odbio neke ljude posredstvom drugih, tamo bi doista bili porušeni manastiri (samostani) i crkve i sinagoge i džamije, u kojima je često Allahovo ime spominjano. A Allah će sigurno pomoći onoga ko Njega pomaže. Allah je zaista Moćan, Silan.[5]
Ovaj dio iz Časnog Kur'ana ne ostavlja nikakve sumnje bilo kako, o tome da vjerski rat nije odobren islamom -osim ako je to protiv onih koji prisiljavaju druge ljude da se odreknu svoje vjere; osim ako su, na primjer, muslimani prisiljavani da se odreknu islama. Vjerski rat može biti opravdan kad postoji uplitanje u vjeru. Ali čak kad je odobren, vjerski rat nije namijenjen da prisiljava ljude da napuste svoju vjeru, niti je njegova svrha da obezčasti ili uništi mjesta klanjanja, ili da ubija.
Svrha vjerskih ratova je da zaštite vjeru, da zaštite svaku vjeru, i da sačuvaju od poniženja i uništenja sva mjesta klanjanja, bez obzira na vjeru kojoj oni pripadaju. Samo ovakav vjerski rat je odobren islamom. Islam je svjedok drugih vjera i njihov zaštitnik. Islam ne sudjeluje u nasilju ili okrutnosti ili ne slobodi.
Ukratko, džihad dopušten islamom je da se zarati protiv ljudi koji silom spriječavaju druge od primanja islama, ili onih koji žele da prisile ljude da negiraju islam. On može biti podignut protiv ljudi koji ubijaju druge zbog islama. Samo protiv takvih ljudi je pokretanje rata odobrivo u islamu.
Protiv bilo kojeg drugog naroda, džihad je pogrešan i suprotan islamu. Rat koji nije potvrđen ovim uvjetima može biti politički rat, rat između jedne zemlje i druge ili jednog naroda i drugog. To može biti rat između dva muslimanska naroda. Ali to neće biti vjerski rat.
Sadašnje gledanje džihada, koji nije ništa nego nasilje i bezakonje, muslimani su posudili od drugih. U islamu nema odobrenja za to. To čak nije poznato u islamu. Strano kako možda izgleda, odgovornost za širenje ovog pogleda među muslimanima je na kršćanima, koji su najglasniji u svom osuđivanju islama zbog njegovog navodnog učenja džihada.
U srednjem dobu, vjerski ratovi su bili dnevna zapovijed. Cijela Evropa je uzela učešće u njima. Kršćanski ratnici i križari su napali granice muslimanskih zemalja na isti način kako su polu-neovisni izvan-granični članovi plemena napali granicu Indije.
U isto vrijeme oni su napali one Evropske narode koji su se suzdržavali od kršćanstva. Kršćani koji su uzeli učešća u ovim ratovima učinili su to da zasluže Božije zadovoljstvo. Izgleda da su, pod nasilničkim i neizazvanim napadima kršćana, muslimani izgubili svoj sigurni položaj.
Slijedeći primjer kršćana, oni su takođe počeli napadati granice drugih naroda i zemalja. Oni su zaboravili učenje svoje vjere. Izgleda da su tako potpuno usvojili kršćanski primjer da su kršćani sami počeli da podižu prigovore. Uprkos činjenice da su prigovori sada došli od kršćana muslimani su propustili da vide kroz kršćansku igru. Ovaj prigovor je danas svuda širom svijeta upućen protiv islama.
On je svugdje upotrebljen kao oružje protiv islama; ali muslimani to ne shvataju. Oni nesmotreno nastavljaju da neprijatelje islama snabdijevaju sa tekstovima i dokazima da ih koriste protiv islama.
Neprijatelj je u stanju da napadne islam sa oružjem krivotvorenim od muslimana. Ratovi koje oni nazivaju džihadom nisu pomogli islamu. Oni su mu samo nanijeli štetu. Muslimani su izgubili iz vida moralne uvjete pobjede.
Istinska pobjeda
Pobjeda ne dolazi od oružja ili brojeva, nego stručnosti, organizacije, obrazovanja, opreme, morala i dobronamjernosti drugih naroda. Vrlo mali narod može ponekad postići pobjedu nad velikim narodom, zato što se dogodi da manji narod na svojoj strani ima moralne uvjete pobjede. Bez ovih uvjeta najveće armije se mogu pokazati beskorisne. Bilo bi neizmjerno bolje da muslimani traže svoj napredak ne u pogrešno shvaćenom džihadu, nego u vrlinama i stručnosti koje su od koristi za uspjeh nacija.
Pristajući uz pogrešno shvaćeno Džihad oni kleveću islam i štete svoje interese. Ako se jedan narod upušta u političko ratovanje u duhu vjere, to samo druge narode tjera u ujedinjeno neprijateljstvo protiv njega.
Drugi narodi počinju da se osjećaju nesigurnim. Kad su međunarodni sukobi potaknuti vjerskim razlikama, država sa najvećom mjerom dobronamjernosti prema drugima nije slobodna od napada vanjskog neprijatelja. Kad su države podijeljene preko vjere, svaka se boji drugih. Dobro ponašanje i dobronamjernost onda nisu od pomoći. Ove vrline možda odvrate politički rat ali ne vjerski rat.
Ukratko, mi ne poričemo nego potvrđujemo, važnost džihada. Mi samo negiramo pogrešnu interpretaciju toga, koja je učinila neprocjenjivu štetu islamu. Budućnost muslimana, po našem pogledu, ovisi o tome kako su daleko uspjeli u razumijevanju istinskog značenja džihada. Ako su oni u stanju da prepoznaju da najbolja forma džihada je džihad sa Kur'anom[6] a ne džihad sa sabljom, ako oni shvate da razlika vjere ne osigurava dozvolu za nasilje protiv života ili imetka ili časti drugih [7] njihovi umovi i gledanje će proći kroz blagotvornu i korisnu promjenu, promjenu koja će ih učiniti bliže pravom putu.
Onda će oni postupati po ajetu Časnog Kur'ana koji kaže:
‘A nije bogobojaznost da ulazite u kuće s traga; nego je uistinu bogobojazan onaj ko se boji Allaha. I vi treba da dolazite u kuće s njihovih vrata i bojite se Allaha da bi napredovali.’[8]
Ovo će im donijeti pobjedu nad pobjedom.
Izvor: Invitation to Ahmadiyyat-Poziv prema ahmedijatu-Routledge & Kegan Paul, London, Boston i Henley, 1980, str. 52-58.
[1] Časni Kur'an 25:53
[2] Časni Kur'an 63:2
[3] Časni Kur'an 2:257
[4] Časni Kur'an 2:191
[5] Časni Kur'an 22:40-41
[6] Časni Kur'an 25:53
[7] Časni Kur'an 4:91,2:191,60:90
[8] Časni Kur'an 2:190