Dove za muslimanski ummet i razlozi za Božiji Halifat

Kratki sadržaj

Huzur je rekao da danas želi skrenuti pažnju na učenje dova u pogledu cijelog muslimanskog svijeta. On je rekao da saosjećanje sa muslimanima, kao i ljubav prema Časnom Poslaniku s.a.v.s. zahtijeva da Ahmadi – kao istinski musliman, čini dove za svakoga ko god sebe dovodi u vezu sa Časnim Poslanikom s.a.v.s., ko sebe naziva muslimanom i ko je meta – zbog toga što je musliman ili zbog trenutnih nemira i bezakonja u muslimanskim zemljama. Mi prihvatamo Imama ovog doba i naša je obaveza više nego bilo koga drugog da izrazimo svoje saosjećanje prema muslimanima. U našem zavjetu bai’ata mi smo obećali da ćemo imati sažaljenja prema Božijem stvaranju, pa prema tome naše sažaljenje prema muslimanima treba biti toliko veće. Mi nemamo ovosvjetske moći ili sredstava s kojima bismo im mogli pomoći, pogotovu ovih nekoliko zemalja gdje se trenutna politička situacija pogoršava. Međutim, mi možemo činiti dove za njih i radi ovoga svaki Ahmadi musliman treba da posveti pažnju tome. Oni Ahmadi muslimani koji žive u ovim zemljama, ili potiču otamo, ili imaju kontakte sa političarima tamo, trebaju ih upoznati da umjesto lične koristi ovi političari trebaju misliti o nacionalnim interesima. Često, kad muslimani steknu političku moć ili dođu na neki položaj moći zaborave prava ljudi. Stvarni razlog za ovo je nedostatak bogobojaznosti. Oni su zaboravili osnovnu naredbu Časnog Poslanika s.a.v.s. i Knjige s kojom su dovedeni u vezu, da je bogobojaznost faktor koji pravi razliku između muslimana i drugih. Kad jednom ne ostane ove razlike, preuzima svjetovno. Prmda se upotrebljava ime islama, no, u njegovo ime su pogažena prava ljudi i Božija prava. Data je prednost imetku i žudnji za moći nad Božijim naredbama, ili s ciljem da upravljaju imetkom i da ojačaju moć, oni se oslanjaju na strane vlade i daju im prednost nad vlastitim stanovnicima i ako je potrebno, zemljaci su proganjani i  protiv njih se čine prijestupi.

Pohlepa je neke vođe učinila tako sebičnim da njima se ne može napraviti nikakva usporedba između onoga čime oni pune svoje kofere i kako služe čovječanstvu. Izbijaju vijesti da je stotine kilograma zlata stavljeno u stranu ili da je imovina zemlje stavljena u Švicarske banke na lične račune, kupljena je brojna nepokretna imovina u stranim zemljama dok su mase očajnički željne imati dva obroka hrane. Ovo nije stanje samo u Arapskim zemljama, u Pakistanu, također, situacija je takva da je za neke teško da imaju jedan obrok. No, vođe troše na stotine hiljada u kupovini u inostranstvu. Bilo da su to vođe Pakistana, Srednjeg Istoka ili sjeverne Afrike; ljudi kojima je bila data Knjiga i sunnet koji je trajan, ipak prave ruglo od prava ljudi i Božijih prava. Oni otimaju imetak svojih zemljaka. Šta se može očekivati od takvih ljudi u smislu vođenja vlada na linji bogobojaznosti? Oni mogu stvoriti nered, mogu u zamahu moći vladati neko vrijeme, ali oni ne mogu biti izvor mira za mase. U takvim situacijama se pojavljuje reakcija. Huzur je rekao da takva reakcija možda izgleda iznenadna, ali ona nije iznenadna. Duboko unutra, osjećanja se dugo vremena usijavaju. Ovo je postalo očito u nekim zemljama; u drugim zemljama to će postati očito. Kad se konačno dogodi izlijevanje lave, ona također oprži i moćne. Kao ova reakcija žrtava protiv tlačitelja nema nikakve procedure, tlačeni nastoje učiniti sve što je moguće radi slobode i kad uspiju oni također nastave tlačenje. Zato je jako potrebno da Ahmadi muslimani mole Allaha za muslimanski svijet prije nego što svaka zemlja zapadne u ovo i započne dugi lanac tlačenja. Da Allah dadne razum i vladama i masama i osposobi ih da posvoje bogobojaznost. Da muslimanske vođe imaju bogobojaznosti oni bi pazili na prava drugih ljudi. Organizacija muslimanskih zemalja ne bi bila organizacija samo po imenu nego bi pomagali jedan drugom. Da se drže stvarne bogobojaznosti, svijet islama bi imao ugled i položaj. Ogromnim dijelom Azije upravljaju muslimanske vlade kao i nekim drugim dijelovima svijeta, ali se oni općenito smatraju nerazvijenim ili zemljama u razvoju. One zemlje koje su bogate naftom pod uticajem su stranih moći. Rezerve pomoći koju oni omogućavaju nerazvijenim zemljama u rukama su ljudi izvana. Umjesto da imaju strah od Boga, oni se boje ljudi. Zbog njihovih ličnih interesa nisu uložili imetak svojih zemalja u izgradnju industrije i nisu napravili napredak u agrokulturi, uprkos toga što je klima u većini muslimanskih zemalja povoljna za rast različitih vrsta usjeva. Oni su mogli proizvesti revoluciju sa bogatstvom nafte, no njihove sklonosti su drugačije. Muslimanski naučnici i inovatori su cijenjeni u stranim zemljama zato što im nisu omogućena sredstva u njihovim zemljama. Ako nastoje da napreduju, određeni lični interesi vlasti ih sprečavaju. Među muslimanskim zemljama, Malezija se smatra tehnološki naprednom, no razvijeni svijet se čak na nju poziva kao na zemlju u razvoju.

Huzur je rekao da je sve ovo zbog odsustva bogobojaznosti i vrijednosti su se promijenile. Ako hoće da naprave napredak, moraju prepoznati istinske vrijednosti. Sadašnja situacija je krajnje zabrinjavajuća. Časni Kur’an kaže:

“Zaista su vjernici braća…” (49:11) Pa ipak nam vijesti ovih dana govore o zemljama kao što je Egipat gdje se vlada nije zaustavila od poduzimanja koraka protiv naroda, nego je stvorila podjele među ljudima i omogućila oružje onima koji je podržavaju. Ako muslimanske vlade tvrde da su demokratske onda, ukoliko se mase ne okrenu krajnjem nasilju, vlade trebaju biti strpljive. Pa ipak, na vijestima je bilo da je oduzeto stotine života. Oni podižu zahtjev na demokratiju oponašajući Zapad ali nemaju tolerancije. Ako žele da oponašaju demokratiju, oni moraju uliti u glavu toleranciju. Sve što se nedavno događalo u Egiptu i Libiji itd., ili što se godinama događa u Afganistanu i Pakistanu kroz ekstremiste, negiranje je onog duha bratstva koje islam naređuje. Danas je, da bi se obnovilo ime islama, da bi se stvorio mir između masa i rukovodstva, potrebna bogobojaznost a niko nije zainteresovan da posveti pažnju ovome. Ono što je potrebno je da se svaki pojedinac okrene Allahu i razmisli o tome šta treba biti urađeno kad postoji situacija:

“…nered je zavladao kopnom i morem…” (30:42)

Huzur je rekao da Kur’an daje svoje rješenje kao što je i Časni Poslanik s.a.v.s. a to je put da prihvatimo Mesiju i Mehdija i i da mu uručimo Poslanikove s.a.v.s. selame. Dokle god oni ovo ne uzmu u obzir nastavit će rasti ovosvjetska pohlepa. Bogobojaznost se postiže povezivanjem s Bogom, zaista se bogobjaznost postiže posvajanjem puteva koje nam je pokazao Časni Poslanik s.a.v.s. Zatim je Huzur dao sažeto iznošenje o odlomku koji su mu poslali a koji je uzet sa veb stranice u kojem muslimanska organizacija govori o rješenju sadašnjeg stanja stvari. Ova organizacija sadašnju borbu za slobodu u nekim muslimanskim zemljama vidi kao pozitivnu i kaže da muslimani trebaju dići svoj glas protiv tirana. Komentarišući na zapadnom mediju, oni kažu da terminologija upotrijebljena o islamu pravi izgled islama zastrašujućim. No, ovi ljudi nisu voljni da prihvate sistem halifata. Za zadnjih deset godina mnogo je napisano protiv islama u pogledu pokrivanja žena, Kur’ana, Časnog Poslanika s.a.v.s. i  o Šerijatu. Oni kažu da je u islamskoj državi halifat glavni (vodeći) i zato je to srž naše vjere. Jedini halifat može držati budno oko na upravljačima i može stvoriti oslobođenje svih vrsta. Oni kažu da je ovo jedini način kroz koji ummet može širiti svjetlo u svijetu. Oni predlažu da trebaju biti učinjeni napori da se osnuje halifat. Huzur je rekao da ovaj odlomak ispravno podržava da jedini sistem halifata može ispravno voditi tome da se muslimani ujedine i da se održava pravda. Međutim, metod koji je predložen u njemu – da mase trebaju prirediti pobunu, je pogrešan.

Huzur je rekao da je ovo ukazivanje ispravnog puta no, halifat se ne može steći kroz napor masa. Je li ispravno upućeni Halifat bio utemeljen kroz ljudski napor? To je, zaista, bilo stanje straha iz kojeg je Allah uzdigao hazreti Abu Bekira r.a. za halifat. Huzur je rekao da halifat bude udijeljen, to je blagoslov Božiji za vjernike. Časni Poslanik s.a.v.s. je pretskazao o ispravno upućenom halifatu poslije njega, on je također pretskazao o dugom periodu tlačenja poslije kojeg je pretskazao o zračku nade koji se može vidjeti u kur’anskom izrazu:

“I drugima (je njega poslao) među njima koji im se još nisupriključili…” (62:4)

On je rekao da će Mesija biti nearap i persijski potomak, i da će zbog njegove potčinjenosti Časnom Poslaniku s.a.v.s. njegov položaj biti položaj poslanika koji nije donio zakon. Hazreti Huzaifa prenosi da je Časni Poslanik s.a.v.s. rekao:

“Poslanstvo će ostati među vama sve dotle dokle Allah htjedne. On će izazvati njegov kraj i slijediti ga halifatom po pravilu poslanstva sve dotle dokle On htjedne i onda će uzrokovati njegov kraj. Onda će slijediti kreljevanje da ostane sve dotle dokle Bog htjedne i onda će se završiti. Onda će biti tiranija koja će ostati sve dotle dokle Bog hoće i završit će se na njegovu veliku odredbu. Onda će nastupiti hilafet na pravilu poslanstva i onda je zašutio” Huzur je objasnio da je Božija milost to što stupa na djelovanje za utemeljenje halifata. Kako da oni predlažu da utemelje halifat u svakoj zemlji, oni se čak ne slažu o imamu za namaz. Tu je samo jedno rješenje a to je da prihvate Obećanog Mesiju a.s. i onda prihvate halifat koji je bio postavljen poslije njega. Ovaj halifat nije bio utemeljen pokazivanjem ekstremističkog stava. Ovaj halifat bio je rođen iz pozivanja Božije milosti. Halifat koji je poklonjen Allahovom milošću i naklonošću neće samo biti garancija mira za ummet, on će to također biti za cijeli svijet, on će skrenuti pažnju vlada i masa na njihove obaveze. Ahmadija zajednica samo predstavlja jedno rješenje za sve ove nerede: s ciljem da postanete Hairul Ummah (‘najbolji narod’) uklonite strah svijeta iz srca, napravite vezu s Allahom i ispunite svoj život na ovom svijetu i na Ahiretu. Budite sigurni da, ako Allah želi, On može govoriti kome god On želi. Ovo će se dogoditi povezivanjem sa Imamom doba; jedino ovo će poboljšati stanje muslimana.

Huzur je objasnio da onaj koji je došao s Allahovom milošću vratio je vjeru natrag od udaljenih zvijezda kao što je pretskazao Časni Poslanik s.a.v.s. i poslije njega je bio utemeljen halifat, koji je on također pretskazao. Obećani Mesija a.s. je isto tako rekao da će poslije njega Allah poslati ‘drugu manifestaciju’. Ahmadi muslimna i trebaju ovu poruku uputiti gdje god mogu – ako se shvati da je stabilnost u zaštiti Halifata, onda u skladu sa pretskazanjem Časnog Poslanika s.a.v.s. takav halifat postoji. Nema potrebe ispaljivati metke radi toga, dođite i budite dio ovog sistema i tako postanite izvor jačanja ummeta. Jedino će ovo prikazati istinsku poslušnost Časnom Poslaniku s.a.v.s.

Huzur je molio Allaha da učini da oni razumiju ovu osnovnu tačku i da umjesto pokušaja ovdje-ondje dođu ka putu kojem nas je Allah poučio. Za to vrijeme, Ahmadi muslimani se trebaju usredsrediti na dove.

Da Allah pokloni svakoj muslimanskoj zemlji vodstvo koje je uviđavno i ima strah od Boga. U zemljama gdje zasada izgleda mirno, upravljači izgleda služe svojim interesima i oni u okrilju također izgleda imaju iste puteve. Videći reakciju u nekim zemljama, okrutni kraljevi također dižu glasove o pravima ljudi. Izgleda da je sada svaka zemlja nesigurna u ovom pogledu, koje god da sile rade iza scene; one koje će najaviti mir ili one koje će stvoriti nered. Videći ovu situaciju, Saudi Arabija je najavila dalje reforme. Pomaljaju se mnoge nove sile. Neki izgleda da govore svijetskim moćima da sada kad su iskusili svoje nekadašnje ‘saveznike’, trebaju njih probati. Prethodni upravljači su na položaj postavili ljude koji će održavati istu vladinu politiku. Međutim, sad kad je proizvedena svijest u ljudima da je ovo neprihvatljiv put, to predstavlja opasnost da religijski ekstremisti iskoriste ovu situaciju. Ovo može stvoriti različitu seriju problema. Svjetske moći će poduzeti otvorene kao i tajne mjere u odgovoru na ovo; oni nikada neće tolerisati da njihovi interesi budu ugroženi. Sadašnja unutrašnja borba u muslimanskim zemljama Trećeg svijeta je zbog sukoba interesa raznih svjetskih moći. Tragedija je ovih muslimanskih zemalja da su pijuni u rukama ljudi izvana i ne paze na svoje nacionalne interese. Poslovičan hodža lišen je bogobojaznosti i još je opasniji od samo-zainteresovanih upravljača. Ovo je povod duboke zabrinutosti i zahtijeva dove. Unutrašnje i vanjske moći finansijski nastoje da preuzmu kontrolu i mase su poražene. Bilo je vrijeme kad se o Iraku govorilo da je tako razvijen da je izgledao kao Evropska zemlja. Sad je sveden na ruševine. Situacija u Iraku je povećala uznemirenost u Arapskim i nekim Afričkim zemljama i zbog prirodnih resursa tamo, svjetske moći sada žele da tamo imaju svoje uporište. Ukratko, izgleda da ovo očito tlačenje svijet vodi ka propasti. Ako nije stvorena istinska bogobojaznost, ako pravda nije utemeljena onda će, jednog dana ili drugog, uništenje progutati svijet i nije nezamislivo da će neke muslimankse zemlje postati okidački faktor. Da Allah dadne muslimanskim zemljama upravljače koji su pravedni, i koji se drže bogobojaznisti i koji sarađuju i žele saradnju u ime vrijednosti, u skladu sa Kur’anskom naredbom: “…I pomažite jedan drugom u dobročinstvu i bogobojaznosti;” (5:3)

Očigledna situacija, međutim, ne izgleda tako. Ona izgleda da je slučaja:

“…nered je zavladao kopnom i morem…” (30:42) Mi jedino možemo činiti dove ili u najboljem slučaju da svoju poruku uputimo ograničenom broju ljudi.

Huzur je rekao da je nedavno jedan profesor iz Bangladeša došao da ga vidi i postavio je pitanje da, ako Ahmadi budu u većini, koja je garancija da neće tlačiti druge. Huzur mu je rekao da većina koja je rođena iz pridobivanja srca i umova, koja daje poruku ljubavi, zaista i širi ljubav, koja drži u vidu bogobojaznost i Allahovo zadovoljstvo, sarađuje u uspješnim stvarima i također prihvata saradnju u uspješnim stvarima. Sistem ispravno upućenog halifata baziran je na davanju prava ljudima a ne na prisvajanjem njihovih prava. Zbog ljudskih propusta, mogu biti donesene pogrešne odluke, no, ako je tu bogobojaznost, stvari budu ispravno postavljene. Uprkos što su proganjani, Ahmadi su uznemireni sadašnjim stanjem stvari u muslimanskom svijetu i pišu Huzuru o tome. Huzur je rekao mi trebamo biti zabrinuti i saosjećajni sa muslimanskim svijetom bez obzira na bilo šta i trebamo činiti dove za njih; inšaAllha mi ćemo nastaviti tako činiti. Ahmadi muslimani koji žive u Arapskim zemljama i imaju neki uticaj trebaju reći muslimanskim političarima i vođama da ako ne povedu računa i ne nastoje koliko god mogu da utemelje pravdu i bogobojaznost, i ne izbave se iz zamke hodža, ako ne budu oprezni o ekstremistima, posve je moguće da će u ime religije, poslovičan hodža nastojati da uzme punu kontrolu vlada u nekim zemljama. Ovo može donijeti tako drastične rezultate prednjima što može mase gurnuti dalje u mrak. U ime religije, jedna sekta će nastaviti proganjati drugu sektu i svjetske moći će tako imati odobrenje da se umješaju u ime čuvanja mira. Ovo može voditi daljem haosu, bit će gubljenja života, gubljenje imetka i direktno ili indirektno će se dogoditi mogućnost da budu sputani u podjarmljenost. Iznad svega, kao što je prije spomenuto, rat širokih razmjera može progutati svijet. Da Allha ima milosti i dadne razum muslimanskom ummetu i njihovim upravljačima, da u svoja srca usade bogobojaznost.