U ime Allaha Milostivog Darovaoca bez traženja Samilosnog
Nema drugog boga osim Allaha i Muhammed je Njegov poslanik
Muslimani koji vjeruju da je ,
Hazreti Mirza Ghulam Ahmad iz Kadiana a.s. Imam Mahdi i Obećani Mesija

Historija islam Ahmadija u Indoneziji i nedavni šehidi

Kratki sadržaj

Citirajući slijedeći ajet iz Kur’ana Huzur je u današnjoj hutbi petkom govorio o nedavnim šehidima kao i o drugim žrtvama Ahmadi muslimana u Indoneziji:

“O vi koji vjerujete! Tražite pomoć sa strpljenjem i namazom; sigurno je Allah sa strpljivim. I ne recite o onima koji su ubijeni na Allahovom putu da su mrtvi; naprotiv, oni su živi, ali vi ne osjećate. A Mi ćemo vas sigurno iskušavati strahom i glađu, i gubitkom imetka i života, i plodova; i podaj radosne vijesti strpljivima, onima koji, kad ih zadesi nesreća, kažu: ‘Uistinu, mi Allahu pripadamo i Njemu se vraćamo.’ To su oni na kojima su blagoslovi od Gospodara njihovog i milost, i oni su ti koji su ispravno upućeni.” (2:154-158)

Prije nekoliko dana bila su ubijena tri Ahmadi muslimana u Indoneziji u okrutnom i nečovječnom napadu koji je rastužio svakog Ahmadi muslimana. Međutim, kao i uvijek, mi smo na ovaj događaj reagovali – kako kao Zajednica tako i na pojedinačnoj osnovi – sa strpljenjem i čvrstinom. Mi ovo stajalište zauzimamo radi Allaha i kažemo: ‘Uistinu, mi Allahu pripadamo i Njemu se vraćamo.’ Danas niko ne razumije ove kur’anske ajete bolje nego Ahmadi muslimani. Naš neprijatelj nastavlja da nas proganja a mi nastavljamo bez prestanka ponavljati ove ajete. Ahmadi musliman, bez obzira da li pripadao Indoneziji, Pakistanu ili nekoj drugoj zemlji, žrtvuje život i imetak kako to dolikuje vjerniku u duhu koji je Obećani Mesija a.s. usadio u nas. Ovo je u skladu sa učenjem Časnog poslanika s.a.v.s. i kako je on obučavao svoje ashabe. Tokom godina sljedbenici svakog Božijeg poslanika uvijek su pokazivali hrabrost vjerovanja kad su ih ljudi nalik faraonu prisiljavali da izaberu između napuštanja svog vjerovanja i gubljenja života. U vrijeme Musaa a.s. kad su ljudi uvidjeli da on nije ovosvjetski madžioničar nego je zapravo bio manifestacija Božije pomoći i pošto su shvatili da je njegova poruka bila od Boga, oni su ga prihvatili. Faraon je ovim bio omalovažen i zakleo se da će ih kazniti, na što su oni rekli:

“Oni su rekli: ‘Mi nećemo dati prednost tebi nad očitim znakovima koji su nam došli, niti (ćemo ti dati prednost) nad Njim koji nas je stvorio. Zato, čini šta hoćeš; ti možeš odlučiti samo za život na ovom svijetu.” (20:73)

A smo mi sljedbenici najizvanrednijeg među poslanicima kojem je bio objavljen savršen Šerijat i stavljajući ga u praksu možemo postići visoke položaje vjerovanja. Kasnije, njegov istinski i revni poklonik vratio je natrag vjeru koja je napustila svijet i udaljila se do dalekih zvijezda i ojačao je naše vjerovanje. Hoćemo li mi, onda, izgubiti svoje vjerovanje u strahu od Faraonovih učenika? O, neprijatelji Ahmadijata! Gdje god ste na Zemlji, ako želite da nas proganjate, nastavite, no, vi ne možete promijeniti naše vjerovanje. Takav je bio odgovor ljudi Indonezije u nedavnom događaju. Džemat koji je bio napadnut sastoji se od tek 30 ljudi iz sedam porodica. Oni su primali prijetnje ali su odbili da ustupe neprijatelju koji je od njih želio da napuste Džemat. Lokalne hodže su zahtijevale da oni otjeraju svog mualima (vjerskog učitelja) iako je on bio lokalni čovjek. Kad se suprotstavljanje povećalo, 20 omladinaca iz susjednih džemata počeli su dolaziti radi dužnosti obezbjeđenja misionarske kuće pošto u većini ovih situacija neprijatelj ima podršku policije. Zbog rastućeg neprijateljstva u Indoneziji mi smo napuštali svoje misionarske kuće i vlasti su ili stavile bravu na njih ili, ako bi drugi uzeli naše misionarske kuće vlasti ih u tome nisu sprečavale. Zato smo odlučili da ne ispražnjavamo svoje misionarske kuće. Ovdje su napadači ušli u misionarsku kuću naoružani noževima, bodežima i štapovima dok je policija gledala. Kao što smo svi čuli, oni su ubili trojicu Ahmadi muslimana dok su petorica bili povrijeđeni. Ovaj napad je bio krajnje okrutan i podsjeća na nečovječnost pagana mračnog doba. Kao i prije, oni su sve ovo uradili u ime onoga koji je bio ‘Milost za sve svjetove’ (s.a.v.s.), koji je na ovaj svijet došao da razdijeli milost i čija su pravila obaveza u toku bitke bila da ni jedno mrtvo tijelo ne smije biti unakaženo. Ovdje su tijela bila iznakažena do tolike mjere da na početku nisu mogla biti ispravno identifikovana. Ovi ljudi su nadmašili pagane u obeščašćivanju mrtvih tijela. Mi smo svi ožalošćeni i krajnje zabrinuti ovim ubistvima i omalovažavanjem naših dragih, no, najveća okrutnost svega je da je ovaj napad proveden u ime našeg učitelja, dobrotvora čovječanstva (s.a.v.s.)

Ova okrutnost bila je tako jaka da je o tome izvjestila nacionalna štampa. Oni su se uzdržali od pokazivanja video snimaka ovog napada na temelju toga da nisu bili prikladni za pokazivanje. Al Džazira često daje takve vijesti no, oni su napravili izuzetak u ovom slučaju govoreći da su slike isuviše okrutne i strašne. Zaista, policija je stajala pored kad je rulja napala i počela ubijati. Oni su svukli odjeću trojice Ahmadi muslimana i udarali ih štapovima; slike ovoga su nepodnošljive.

Azijska organizacija za ljudska prava rekla je da neke vjerske vođe ovaj napad smatraju ispravnim. Ovo je činjenje glupavih djela koja se mogu uporediti sa onima od prije hiljada godina počinjenih u ime islama. Ekonomist je izvjestio da se ova nečovječnost nije dogodila u slučaju između muslimana i kršćana nego su ga počinili muslimani protiv muslimana. Oni sugerišu da se video snimak napada može vidjeti samo ako osoba ima nerve da to gleda; jedna potpuno drugačija vrsta nečovječnosti.

Ahmadi muslimani koji su vidjeli ovaj isječak napisali su slična osjećanja Huzuru, govoreći da nisu mogli gledati više od oko jedne minute. Jedna gospođa je napisala Huzuru da je to gledala skriveno od svoje djece i jecala je i njena djeca su se jako zabrinula zbog čega plače. Jedan Alžirac Ahmadi pisao je Huzuru da nakon što su vidjeli ovaj isječak rasplakali su se – tako su strašne slike bile. Pa ipak su ovi ljudi čak svoju djecu učinili bezosjećajnom jer su se mogla vidjeti na video snimku kako plješću.

Ove vijesti su objavile novine kao što je New York Times i Financial Times. Jedan predavač sa islamskog univerziteta napisao je u novinama ‘Jakarta Times’ da je ovaj događaj pokazao da nema osjećanja za manjine u društvu. On je rekao kako su Ahmadi muslimani radili rame uz rame u izgradnji Indonežanske nacije. Ahmadi učenjaci su Indoneziju predstavili razmišljanju dvadesetog stoljeća i da je prijevod Kur’ana koji je proučavao Sukarno bio Ahmadi prijevod. On je rekao da je nacija bila zahvalna ovoj zajednici. Huzur je rekao da bar obrazovani ljudi i mediji Indonezije imaju hrabrost da govore protiv proganjanja. Ovo daje nadu za unapređenje. Kad bi samo obrazovani ljudi i mediji Pakistana također bili ovakvi. Huzur je objasnio da neprijateljstvo protiv Zjednice nije novo u Indoneziji. Naša Zajednica je proganjana u nekim muslimanskim zemljama na način na koji su od Boga predvođene zajednice uvijek bile proganjane. U Indoneziji su hodže uvijek zavodile ljude u suprotstavljanje Zajednici. Oni se boje da će, ako ljudi prihvate istinu, njihova važnost opasti i da će njihovo manjkavo znanje biti izloženo. Predstavljanje Ahmadijata u Indoneziji dogodilo se na čudesan način. Ova nacija je imala čast da su četvorica ljudi lično otišli u Kadian da prime Ahmadijat umjesto da Ahmadi misionar ide u Indoneziju s porukom. To je bilo 1923. kad su četvorica Indonežana došli u Indiju radi vjerskog obrazovanja i našli put za Kadian. Oni su bili: Maulvi Abu Bakr Ejub sahib, Maulvi Ahmad Nur-ud-Din sahib, Maulvi Zani Halaan sahib i hadži Mahmuud sahib. Na njihov zahtjev je hazreti Halifatul Mesih II r.a. uredio za njihovo vjersko obrazovanje u toku kojeg su spoznali stvarnost Ahmadijata i prihvatili ga. Oni su preko pisama raširili svjetlo ove poruke u svoju zemlju. Kad se hazreti Halifatul Mesih II r.a. vratio iz posjete Evropi 1924., ovi studenti su tražili da se također posveti pažnja istočnim ostrvima, bilo ličnom posjetom hazreti Halifatul Mesiha II r.a. ili slanjem predstavnika. Godine 1925. hazreti Maulvi Rahmat Ali sahib je stigao u Sumatru u stranu kulturu. Međutim, njegova odlučnost je savladala sve prepreke. On je naučio jezik i započeo s prenošenjem poruke, i uskoro započeo diskusiju i debatu sa ulemom (vjerskim učenjacima). On je za nekoliko mjeseci osnovao prvi džemat kad je osam ljudi dalo zavjet bai’ata. Uskoro je ulema izdala fetvu protiv čitanja Ahmadija literature i slušanja Ahmadi predavanja. Kad je Džemat porastao po broju slijedio je bojkot i štampa je također počela pisati protiv Džemata. U jednom slučaju se okupilo 3000 ljudi ispred kuće Maulvi sahiba koji su uzvikivali slogane i vrijeđali. Kasnije je hadži Mahmud sahib također došao u Indoneziju. Iako su hodže na početku nastojali da se on odrekne svog vjerovanja on se uskoro oslobodio. Na ovo je ulema pokušala da protjera Maulvi Rahmat Ali sahiba ali su vlasti odbile da se upliću u religijske stvari. U decembru 1927. naš misionar je nadmašio u jednoj vrlo važnoj, visokoučenoj debati dok su protivnici zatajili. Ovo je utrlo put za dalje prenošenje poruke i bio je formiran treći džemat u Indoneziji. Godine 1930. Muhammed Sadik sahib također je bio poslan u Indoneziju. Baš kao što je Džemat sticao popularnost, tako je neprijateljstvo protiv Džemata također raslo. U ranijim danima ova tri džemata su se suočila sa mnogim kušnjama. Oni su bili spriječeni da obavljaju namaz i bili su prisiljeni da, Bože sačuvaj, Obećanog Mesiju a.s. nazovu lažovom ili da se u protivnom suoče sa progonom iz te oblasti. Maulvi Abu Bakr Ejub sahib se vratio iz Kadiana. Na njega su stavljena ograničenja i zabrane u prenošenju poruke (islama Ahmadija). Bio je primoran da se pojavi pred glavnim oblasnim službenikom koji ga je zasuo pitanjima na koja je on krajnje uvjerljivo odgovorio. Ovo je imalo vrlo pozitivan efekat na ovog službenika koji je Maulvi sahiba razrješio optužbe s počašću.

U toku pokreta za neovisnost Indonezije hazreti Halifatul Mesih II r.a. revno je najavio da muslimani trebaju pomoći muslimane Indonezije u njihovom pokretu za neovisnost i od svih Ahmadija misija širom svijeta zatraženo je da pomognu ovaj pokret. Nakon što je Sukarno najavio neovisnost, prema proglasu hazreti Halifatul Mesih II r.a. Ahmadi misionari i drugi Ahmadi muslimani u potpunosti su učestvovali u ovom pokretu. Sejid Šah Muhammed sahib se susreo sa Sukarnom i izrazio svoju želju da uzme učešće u pokretu za neovisnost. Bio mu je dat zadatak da na radiju čita vijesti na urdu jeziku. Abdul Vehab sahib i Malik Aziz sahib također su neko vrijeme čitali vijesti na urdu jeziku. Entuzijazam Sejid Šah sahiba bio je takav da je prethodni ministar rekao da ga je prihvatio kao člana nacije. Njegove usluge su bile priznate i na službenom nivou je bio nagrađen visokom pohvalom. Uz ove usluge, Ahmadi su također dali svoje živote u pokretu za neovisnot Indonezije. Pa ipak, ulema i ekstremisti su nastavili svoje proganjanje. Huzur je spomenuo neke Ahmadi šehide Indonezije. U 1947. bilo je ubijeno šest Ahmadi muslimana. Oni su: Jaed sahib, Sura sahib, Saeri sahib, Hadži Hasan sahib, Radin Salih sahib i Dahlan sahib. Oni su bili ubijeni u selu Java. Bili su napadnuti štapovima i kamenjem pred svojim porodicama od Vehabi grupe koji su ih prisiljavali da napuste Ahmadijat ali su oni svi ostali odlučni. U 1949. godini dogodila su se dalja ubistva i pali su šehidi: Sanusi sahib, Omo sahib, Tahyan sahib, Shahromi sahib, Soma sahib, Jumli sahib, Sarman sahib, Uson sahib i dvije gospođe – Idot sahiba i Uniah sahiba. Oni su bili ubijeni u selu u zapadnoj Javi i isto tako su bili napadnuti štapovima i kamenicama od vehabi grupe, bili su odvučeni iz sela i ubijeni na krajnje nečovječan način. Oni su također bili prisiljavani da napuste Ahmadijat ali su ostali čvrsti. U 2001. započela je era snažne mržnje protiv Ahmadi muslimana. Papook Hasan sahib, koji je imao 55 godina, bio je ubijen u junu kad se hrabro suočio sa 100 napadača koji su bili došli da unište našu džamiju. On je zadobio ozbiljne povrede i umro je na putu za bolnicu. U 2002. vladini radnici su se pridružili ovim ljudima. Bile su napdnute dvije džamije i oštećene kuće. U julu 2005. bila je napadnuta i oštećena naša glavna džamija dok je policija gledala. Kasnije je vlada zapečatila džamiju. U septembru 2005. naši klevetnici su napali pet džamija Džemata, oštetili ih i opljačkali. 86 kuća je bilo oštećeno, neke su bile spaljene. U oktobru 2005. neprijatelji su napali tri Ahmadi kuće i izazvali štetu. U februaru 2006. bile su oštećene 23 kuće, šest je bilo zapaljeno i bile su oštećene radnje koje su pripadale Ahmadi muslimanima i njihova stoka ukradena. Više od 100 ahmadi muslimana ostali su bez doma i ova oblast je morala biti napuštena. U 2007. jedna od naših džamija bila je porušena i 26 Ahmadi muslimana morali su se preseliti u drugu oblast. U septembru 2007. je jedna naša džamija bila tri puta napadnuta i oštećena. U decembru te godine još su dvije džamije bile napadnute i oštećene. Policija je zapečatila devet naših džamija. Takve su bile okolnosti ali su Indonežanski Ahmadi ostali čvrsti i ustrajni u svom vjerovanju. Nedavni šehidi su nastavak proganjanja ali je ovoga puta lokalna i internacionalna štampa govorila o ovom događaju. Huzur je dao detalje o trojici šehida.

Tubukus Chandra Mubarak sahib šehid imao je 33 godine, bio je rođen Ahmadi i iza sebe je ostavio hudovicu koja je pet mjeseci trudna. On je namjeravao da nerođeno dijete dadne u vakuf što će sada, inšaAllah biti provedeno u postupak. On je bio vrlo iskren Ahmadi kao i njegova cijela porodica. Bio je vrlo redovan u obavljanju namaza u džematu u džamiji. Dan prije ubistva njegova žena je tražila od njega da ne ide na džematsku dužnost u Cikeucik navodeći trudnoću kao razlog, ali on je izabrao da ide. Njegov zadatak je bio da vozi omladince u Cikeucik. U vrijeme napada bio je u misionarskoj kući i bio je naprijed. Protivnici su ga nečovječno napali noževima i onda su ga objesili i nastavili ga tući. Kasnije su ga skinuli i udarali štapovima i unakazili njegovo tijelo. Njegov mlađi brat je po nekoj oznaci prepozno njegovo tijelo.

Ahmad Warsono sahib šehid, imao je 38 godina i iza sebe je ostavio hudovicu i četvoro djece. Njemu je Ahmadijat bio predstavljen 2000. godini u toku posjete hazreti Halifatul Mesiha IV r.h. On je proučavao Ahmadija literaturu i dao zavjet bai’ata u 2002. Prije bai’ata on se nije dobro opohodio sa svojim roditeljima no, nakon što je postao Ahmadi napredovao je duhovno kao i moralno i njegovi roditelji su bili vrlo zadovoljni s njim. Jedanput je bio u velikoj novčanoj krizi i trebao je da plati kiriju i podmiri neke druge troškove. Srčano je činio dove. Jedan čovjek je došao i tražio od njega dauradi neki posao i tako je sa plaćom koju je dobio mogao podmiriti sve svoje troškove. U vrijeme napada on je bio unutar misionarske kuće i bio okrutno i nečovječno napadnut noževima, bodežima i štapovima. Njegovo tijelo je iznešeno napolje gdje su ga neprestalno batinjali dok je policija gledala. Njegovo se tijelo također nije moglo odmah prepoznati.

Roni Pesarani sahib šehid, imao je 35 godina i dao je zavjet bai’ata 2008. On je iza sebe ostavio hudovicu i dvije kćeri. Prije bai’ata on je bio ubica, kradljivac i kockar i Ahmadijat mu je bio predstavljen od jednog drugog šehida. On je u snu vidio jednu pobožnu osobu koja je imala turban na glavi. Kad je vidio sliku Obećanog Mesije a.s. prepoznao je da je to lice koje je vidio u svom snu. On je čitao Ahmadija literaturu i dao zavjet bai’ata u 2008. koji je preobrazio njegov život. Njegova žena je bila zapanjena nad njegovom duhovnom promjenom. Allah mu je omogućio da ne samo napusti svoja prošla zla nego da primi Ahmadijat i da onda ide dalje da stekne položaj šehida. Postao je redovan u obavljanju namaza i također je klanjao tahadžud namaz. Bio je redovan u plaćanju članarine i imao želju za prenošenjem poruke; njegov napor na tom polju rezultirao je u mnogim bai’atima. Često je izražavao svoju želju da umre kao šehid. On je također bio napadnut noževima, bodežima i  štapovima. Njegovo tijelo bilo je izneseno napolje, zlostavljano i unakaženo. Ovo su ljudi kojima su od Boga bile date radosne vijesti o Džennetu. Oni su sjajne zvijezde Ahmadijata, da Allah uzdigne njihove položaje i podari čvrstinu njihovim porodicama i bude njihov Zaštitnik i Pomagač. Da Allah ojača vjerovanje svakog člana Džemata u Indoneziji.

U pogledu svojih vizija Obećani Mesija a.s. je spomenuo ljude iz dalekih mjesta koji će slijediti put Shahibzade Abdul Latifa šehida. Huzur je rekao da su ovi šehidi također među ovim ljudima iz dalekih mjesta, među kojima mnogi nisu čak nikada ni vidjeli Halifu Ahmadijata pa ipak je njihova iskrenost uzorna. U ovoj viziji Obećani Mesija a.s. je vidio da je kako je u njegovoj bašči posječeno visoko drvo jele i da ga je on je tražio kako bi ga ponovo podigao u zemlji tako da može rasti i cvjetati. Objasnio je da je ovo interpretirao kao da Allah daje mnoge zamjenike Shahibzade Latifa šehida. Ubistva u Indoneziji ostavila su uzorne primjere i pokazala da su oni koji žive hiljade milja daleko od Kadiana dokazali istinitost Obećanog Mesije a.s. Oni od nas koji smo ostali iza treba da cijelo vrijeme razmišljamo o sebi o stanju svog vjerovanja.

Poslije takvih ubistava mi trebamo dati zavjet da ne samo nećemo dozvoliti da naše vjerovanje bude izgubljeno proganjanjem, nego da ćemo ga uvećati i da nećemo poduzeti nikakav postupak koji može nauditi ugledu naših tradicija i našeg strpljenja, koji mogu nauditi ugledu naše odanosti svojoj zemlji. Kao što je prije spomenuto, Džemat u Indoneziji odigrao je ulogu u stvaranju ove zemlje. Gdje god živi Ahmadi musliman je odan toj zemlji. Ova odanost zahtijeva da molimo Allaha da naše zemlje oslobodi od kandži tlačitelja i da nam On nikada ne nametne takve vladare koji ne poznaju milost. Mi pribjegavamo zakonu za ovosvjetske odluke no mi nikada ne uzimamo zakon u svoje ruke, mi se jedino obraćamo Allahu. Naše oslanjanje je više u obraćanju Allahu nego na zakonske pravne lijekove. Naše oslanjanje je na Njegovu milost. I sada, kao i prije, mi ćemo se okrenuti Njemu. Huzur je savjetovao da uvijek učimo dovu:

“…o Gospodaru naš, podari nam strpljenje, i učvrsti naše korake, i pomozi nas protiv nevjerničkog naroda.” (2:251)

Da se čak ni jedan od nas nikada ne spotakne u svojoj čvrstini. Obećani Mesija a.s. je rekao da je blizu vrijeme kad se ovi smutljivi ljudi više neće moći vidjeti. On je rekao da ovi ljudi, da Allah nije tako htio, ne bi zadali bol, a oni koji zadaju bol ne bi bili rođeni, no Allah želi da kroz njih pouči o strpljenju.

Huzur je molio Allaha da svaki Ahmadi musliman maršira dalje naprijed s molitvama i strpljenjem s ciljem da postignemo svoj cilj. Da nam Allah podari čvrstinu i da uništi svakog smutljivca i da se osvjedočimo u ispunjenje obećanja Obećanog Mesije a.s. Naši klevetnici nemaju nikakve lične mržnje protiv nas. Sve ovo se dešava zbog njihovog neprijateljstva prema Obećanom Mesiji a.s. Da Allah ove neprijatelje učini upozoravajućim znakom i da oni među njima koji se neće popraviti budu kažnjeni od Boga. Huzur je rekao da trebamo činimo dove za povrijeđene iz Cikeusika, dvoje je bilo otpušteno iz bolnice ali su troje još ostali u bolnici. Obraćajući se Ahmadi muslimanima Indonezije Huzur je rekao da su dove svih Ahmadi s njima. Huzur prima pisma koja izražavaju zabrinutost i nemir o Ahmadi muslimanima Indonezije, slike nečovječnog proganjanja su zaboljele svakog Ahmadi muslimana. Da Allah čuva svakog Ahmadi u Svojoj zaštiti i sigurnim od svakog zla u budućnosti i da se zavjere neprijatelja odbiju o njih.

Huzur je rekao da će klanjati dženazu namaz trojice šehida. Uz to će također klanjati dženazu namaz za jednog mladog Ahmadi muslimana koji je izgubio život u samoubilačkom napadu u Mardanu, Pakistan, u pješadiskom puku u Pundžabiju. On je tamo imao obuku. On je bio sestrić dvojice naših vakfe zindagi (ljudi koji su život posvetili služenju islamu).

Kontaktirajte nas preko Vibera :)
Viber
WhatsApp