Hairul Ummah’ (Najbolji narod)

Kratki sadržaj

Huzur je u svojoj današnjoj hutbi petkom dao izlaganje na temu ‘Hairul Ummah’ (Najbolji narod) i standarda koji je postavio Časni Poslanik s.a.v.s., i na početku proučio Kur’anski ajet: “Vi ste najbolji ummet izveden za dobrobit čovječanstva; vi naređujete dobra djela i zaustavljate zlo i vjerujete u Allaha. A kad bi sljedbenici Knjige vjerovali, to bi bilo bolje za njih. Među njima su vjernici, ali većina njih su neposlušni.” (3:111)

Huzur je rekao da tema ovog ajeta zahtijeva stalno podsjećanje i

zato je on i ranije davao govor na tu temu. U ovom ajetu Allah dž.š. je dao ogromnu odgovornost onima koji vjeruju, koji čuvaju i jačaju svoje vjerovanje kao i vjerovanje svoje buduće generacije i koji također radi Allaha, savjetuju dobro svima i svakome oko sebe. U sadašnje vrijeme, vjernici su oni koji su prihvatili Imama ovog doba, koji je istinski i revni poklonik Časnog Poslanika s.a.v.s. Baš kao što su raniji muslimani držali u vidu kur’anske naredbe i proglase Časnog Poslanika s.a.v.s. i stavljali ih u praksu s ciljem da traže Božije zadovoljstvo i bili uspješni u ovome, u sadašnje doba ovo je obaveza Ahmadi muslimana.

Ahmadi treba da se zamisle o sebi koliko ispunjavaju obavezu

toga što su ‘Najbolji narod’ ‘Najbolji narod’. Koliko su im jednake riječi i djela, koliko kroz svoju praksu i savjet nastoje da spase svijet. Ovo razmišljanje o sebi ne treba biti bazirano ni na kakvom samostvorenom standardu, nego na standardu koji je postavio Časni Poslanik s.a.v.s., koji će Huzur objasniti kasnije u ovoj hutbi. Nacije počinju da propadaju kad se oslanjaju na samo-stvorene standarde i zaborave svoj osnovni cilj. Kur’an nas obavještava da su ranije nacije zaboravile svoje učenje i bile uništene ili su prakticirali štetne novotarije do mjere izopačenja – moralnog i duhovnog propadanja. Nije preostalo Božije svetosti ili svetosti poslanika. Takvo je stanje ljudi u zapadnom svijetu u sadašnje vrijeme. Allahova je naklonost na muslimanima da je sačuvao zadnju knjigu vjerskog zakona. Uprkos toga da se većina muslimana ne drži svoje vjere kako treba, u svako doba je jedna grupa ljudi nastavila da prakticira učenja Kur’ana, i u kasnijem dobu je, prema Svom obećanju, Allah poslao Obećanog Mesiju a.s. Danas, svi Ahmadi tvrde da prihvataju Mesiju koji je vjeru vratio natrag od udaljenih zvijezda i obećao da će ponovo utemeljiti religiju Muhammeda s.a.v.s. prema njenoj početnoj formi. Mi smo zaista sretni da je Allah lično uzeo odgovornost da poruku islama uputi kroz Muhammedovog Mesiju i dozvolio nam da budemo dio ove Božije odredbe (sudbine). On je obavijestio Obećanog Mesiju a.s.: ‘Ja ću učiniti da tvoja poruku stigne do krajeva Zemlje.’ (Tadhkirah, str. 381)

Huzur je objasnio da mi trebamo – da bismo bili dio sudbine koja je vezana za ovu objavu – napraviti revolucionarnu promjenu u sebi i postati oni koji stiču Božije zadovoljstvo. Ako imamo obilježja koja naprijed spomenuti ajet navodi, i zauzeti smo u širenju poruke, to će privući ljude pobožne prirode. Ljudi raznih religija ili bez religije, svi će dobar moral smatrati dobrim. Razumijevanje ove obaveze, i da bismo stekli Božije zadovoljstvo, mi trebamo naređivati ono što je dobro i zabranjivati ono što je loše, skretati pažnju prema ispunjavanju dužnosti prema ljudima i pokazivanjem gađenja prema otimanju prava drugih sprečavati ljude od toga. Međutim prvi zahtjev je razmišljanje o sebi. Mi ćemo samo imati djelotvornost ako svoj vlastiti unutarnji sistem stavimo u red. U stavljanju svog vlastitog unutrašnjeg ‘ja’ u red mi trebamo neprestalno imati u vidu da Allah gleda na nas cijelo vrijeme. Prije naređivanja drugima ono što je dobro mi trebamo sebe dovesti u liniju sa onima koji ‘vjeruju u Allaha’. Allaha’. A vjerovanje u Allaha je samo istinito kad su ljubav prema Allahu i Božije zadovoljstvo jači od svih vaših ljubavi i zadovoljstava, kao što Kur’an kaže:

‘…oni koji vjeruju imaju jaču ljubav prema Allahu…’ (2:166)

Huzur je rekao da osoba najviše brine za ono što voli. Ako se zamislimo uvidjet ćemo da biti ‘Hairul Ummah’ nije samo proglas vjere, nego da ćemo zapravo uvećavanjem u ljubavi prema Allahu biti uključeni u ‘Hairul Ummah’. čovjek će naređivati ono što je dobro i zabranjivati zlo. U takvoj situaciji prva misao istinskog vjernika će biti da li on ima odliku koju naređuje drugima ili ima ružnu naviku koju drugima zabranjuje? Allah je Voljeni koji je ‘Znalac je nevidljivog i vidljivog’ (6:74)

Tako će Bog reći: ‘Vi proglašavate Moju ljubav ali vaše srce je okaljano i vi govorite nešto što ne prakticirate.’ U takvoj situaciji, unutrašnji sistem istinskog vjernika je to što će ga dovesti do ispravnog puta. Ako nečiji unutrašnji sistem nije valjan, to je razlog za zabrinutost.

Huzur je rekao da naša Zajednica ima tradicije koje je, u svjetlu učenja islama utemeljio Obećani Mesija a.s. i njegove halife. Poduzeta je disciplinska mjera da bi se spriječilo da neke stvari uđu u našu Zajednicu zato što istinski vjernik treba da samo prakticira ono što je dobro. Bez ovoga, niti može naređivati ono što je dobro niti može zabranjivati zlo. Kad smo jednom sebe povezali sa Imamaom ovog doba da bismo nastojali postati i postali ‘Hairul Ummah’, mi trebamo odustati od svjetskog i napustiti samo-stvorene standarde pobožnosti i jedino zadržati one standarde kojima je Obećani Mesija a.s. poučio Zajednicu nakon što je primio uputu od Allaha i u svjetlu učenja islama. Ovo je vrlo važna tačka koju svaki Ahmadi treba da razumije. Nedavno su se u Džematu dogodile neke prakse suprotne učenjima Zajednice. Huzur je poduzeo disciplinske mjere protiv ovih ljudi. Neki među njima nisu imali mnogo religijskog znanja i nisu bili dobro upoznati o tradicijama Zajednice, iako ovo nije izgovor. Svaki Ahmadi musliman treba pokazivati istinsku vjeru i treba je nastojati postići. Međutim, neki među njima bili su oni koji imaju religijsko znanje, služe Zajednici i znaju tradicije i učenja Zajednice. Oni su također učestvovali u ovoj svadbi i pokazali su slabost, i ne samo da nisu spriječili ono što je loše, oni su sjedili i posmatrali sve ove besmislenosti. Umjesto da prakticiraju ‘zabranjivanje zla’ ‘zabranjivanje zla’  oni su postali dio toga. Kasnije, oni su pisali Huzuru da su učestvovali u tome da bi reformisali druge. Ovo je bila strana reforma – da niti je bila skrenuta pažnja da se spriječi ono što je zlo, niti je savjetovano dobro. Ako je ikakvo dobro bilo savjetovano, to je bilo na drugu temu. Ako je dat dobar savjet uopće, to nije bilo da se spriječi ovo posebno zlo, nego je bilo o drugim dobrim aspektima. To je kao da vidite kradljivca da krade i umjesto da ga zaustavite, pomognete mu da ukrade a kasnije mu kažete kako je dobro govoriti istinu. Zaista, govoriti istinu je dobro, no, u to posebno vrijeme ‘naređivanje onoga što je dobro i zabranjivanje zla’ ‘naređivanje onoga što je     dobro i zabranjivanje zla’ zahtijeva sprečavanje kradljivca da ne krade. Ako Ahmadi vjeruje u Obećanog Mesiju a.s. onda ne treba biti u strahu od društva, umjesto toga treba dati prednost vjeri. Obećani Mesija a.s. je činio dove za svoje potomstvo i za svoje sljedbenike da bude pošteđeni straha od Deđala. Ako su oni koji žive na Zapadu u strahu od Deđala, šta je onda ostalo? U ovom događaju bili su uključeni mnogi ljudi i bilo je predloženo Huzuru da to može, pošto su mnogi ljudi bili uključeni, stvoriti nemir u Džematu. Huzur im je odgovorio da će biti poduzete disciplinske mjere, bez obzira na nemir u Džematu i ako neki ljudi podlegnu tome i odu, oni mogu otići, Huzura nije briga. Samo će se dogoditi ono što nas islam poučava i ono što nas je poučio Obećani Mesija a.s.: da izbjegnemo zlo i besmislene prakse. Allah ili Njegov Vjerovjesnik ne vole proturiječje u riječi i djelu. Huzur je rekao ranije, kao i druge Halife, da ako se takve svadbe i ceremonije događaju u Ahmadi porodicama, Ahmadi trebaju jednostavno otići, inače, to je kukavičluk i ravno je pomaganju loše prakse. To je znak da ljubav prema društvu nadjačava ljubav prema Bogu. Da Allah osposobi svakog Ahmadi da razumije ovu tačku.

Huzur je citirao hadis koji izlaže standard istinskog vjernika. On kaže: “Četiri su obilježja koja, kad se nađu kod osobe, čine je apsolutnim licemjerom, a onaj ko posjeduje jednu od njih, posjeduje jednu karakteristiku licemjerstva dok to ne napusti. One su: kad mu je nešto povjereno od izda povjerenje; kad govori laže; kad obeća prekrši obećanje i kad raspravlja upotrebljava ružan jezik.” Objašnjavajući ovo hazreti Sejid WaliUllah Šah sahib je napisao da je cilj uključivanja licemjerstva u diskutiranje vjerovanja isti kao i uključivanje kufra (nevjerovanja), širka (pridruživanja partnera sa Allahom) i svakog načina neumjerenosti i prostote. Licemjerstvo također čini vjerovanje nepotpunim (manjkavim). Ono znači razliku između onoga što je očito i onoga što je skriveno – vanjsko i unutrašnje ‘ja’. Riječi kad laže, djelo kad krši obećanje i namjera kad izdaje povjerenje ili biti nevjeran suprotni su istini. Prekršiti ugovor i upotrebiti uvredljiv jezik također je suprotno istini. Kao što je i verbalno ispovjedanje vjerovanja kad nema nikakvog u srcu, ili ako u srcu ima vjerovanje ali nije verbalno izraženo, ili ako nije dato nikakvo pokazivanje vjerovanja. Ukratko, sve što je suprotno istini, licemjerstvo je. U ovo vrijeme se može vidjeti jako mnogo ovih bolesti i neki od nas također pate od nekih od njih. Prema Časnom Poslaniku s.a.v.s. ako čovjek ima bilo koji od ovih nedostataka to dio njegovog srca uključuje u licemjerstvo.

Obećani Mesija a.s. je rekao da, ako bi licemjeri iz vremena Časnog poslanika s.a.v.s. živjeli tokom ovog doba, oni bi bili smatrani veoma predanim i istinskim vjernicima jer kad se zlo povećava čak mala vrlina se uveliko vrednuje. Huzur je rekao da trebamo voditi računa da nakon što smo prihvatili Obećanog Mesiju a.s. naši standardi trebaju biti daleko veći od standarda drugih muslimana. Bilo da je povjerenje nacionalne, lične ili zajedničke prirode, mi ga trebamo ispuniti. Na mjestu zaposlenja – nije važno šta ostalo osoblje radi – naša praksa treba nas razlikovati od drugih. Danas mi ponosno kažemo svijetu izvana da je standard pouzdanja u Ahmadi muslimane bolji. Samo to da je ‘bolji’ nema ništa o čemu bi bili ponosni, umjesto toga osoba može biti ponosna o tome kad je standard najbolji. Razlog za nenapredovanje u Trećem svijetu je zato što se povjerenje izigrava na svakom koraku i na svakom nivou. Pakistan je vrlo ponosan što je muslimanska zemlja no, nivo korupcije tamo se dalje povećao. Izigravanje povjerenja također je visoko među drugim muslimanima i nastavlja da raste. Da li oni pretpostavljaju da samo odlikom što su muslimanska zemlja ili najavom da će nametnuti islamske zakone mogu postati Hairul Ummah? Nije pitanje jednog ili dvaju zala, zapravo, oni imaju sva zla – pa ipak su i dalje vjernici i, što se tiče istinskih vjernika, oni su u njihovim očima kafiri (nevjernici). U ovom pokvarenom i izopačenom društvu, zaista dužnost prema povjerenju može biti ispunjena utemeljivanjem dobrih uzora. Danas jedan Ahmadi musliman treba biti najveći povjerenik povjerenja koje je donio Časni Poslanik s.a.v.s., to jest, poruke Božijeg Jedinstva i ispunjavanja dužnosti prema Bogu i dužnosti prema ljudima. Za ovo je prvi korak da reformišemo svoje ‘ja’. Drugi znak licemjera prema naprijed spomenutom hadisu je da je on lažov. Proturječnost između riječi i djela je licemjerstvo. Allah smatra neistinu ravnu širku. Sramota je da je danas većina muslimana zaboravila razliku između istine i neistine. Ako danas Ahmadi ne poduzmu džihad protiv ovoga oni će usađivati mrlje u svoja srca koje nemaju nikakve veze sa Zajednicom Obećanog Mesije a.s. i islamom. Ako, nakon što smo potvrdili da smo prihvatili Obećanog Mesiju a.s., koji je došao da utemelji Šerijat, neistina ostane dio nas, kako onda Šerijat može biti utemeljen? Umjesto da gledate na druge, ogromna je potreba da se zamislite o sebi. Treći znak licemjera koji je dao Časni Poslanik s.a.v.s. je neispunjavanje obećanja/zavjeta. Takvo je stanje svijeta u trgovini i u svakodnevnom poslovanju, i na nacionalno nivou je toliko mnogo neispunjavanja obećanja da je to za nevjerovat. Neka poslovna osoba rekla je Huzuru da miješaju običnu rižu sa dobrom kvalitetnom Basmati rižom koja se u svijet izvozi iz Pakistana na način koji se ne može otkriti. Huzur je rekao da njih nije briga čak ako budu otkriveni i o tome kakav to uticaj može imati na njihov posao i poniženje koje će to donijeti zemlji. Ovo nije samo kršenje zavjeta, to je također laž i izigravanje povjerenja.

Četvrti znak licemjera je da kad raspravlja upotrebljava uvredljiv jezik. Huzur je rekao da ovo vidimo kod naših protivnika, na svakom TV kanalu i veb stranici koja je dizajnirana protiv nas. Ahmadi muslimani ovo uvijek trebaju izbjegavati i nikada ne trebaju na grubost odgovoriti na način koji može voditi uvredljivom jeziku. Mi trebamo uvijek imati u vidu blagoslovljeni uzor Časnog Poslanika s.a.v.s. On je bio ‘Milost za sve svjetove’, dijelio je milost čak u odgovoru na grubost. Obećani Mesija a.s. također je pokazao da je prelazio čak preko toga kad su ljudi njemu u lice bili uvredljivi prema njemu. Da Allah čuva svakog Ahmadi muslimana zaštićenim od ovih zala koja uništavaju vjerovanje i društveni mir. Nažalost, većina muslimana upletena je u takva zla i dovode islam na zao glas, i u mnogim muslimanskim zemljama je mir uništen. Današnja situacija nalik ratu između masa i upravljačkih ljudi u muslimanksim zemljama rezultat je licemjerstva koje je Časni Poslanik s.a.v.s. ustanovio i ta situacija je dala priliku nemuslimanima da budu neuljudni i nemaju poštovanja prema islamu.

Jedan Jevrej novinar napisao je u Izraelskim novinama da učenje islama nije miroljubivo i da je to očito iz postupaka muslimana. On je rekao da se miroljubivo učenje samo može naći u Jevreizmu i kršćanstvu i da vrlo mala manjina muslimana govori o miru. Huzur je rekao da je tragično da oni čije učenje je očigledno oštro upiru prst krivnje na islam zbog postupaka muslimana. Ahmadi musliman ne može biti zadovoljan ako je ovo pokazivanje male miroljubive manjine usmjereno na Ahmadi muslimane ili bilo koju grupu muslimana – da bar mala manjina nije okaljana. Naša sreća će biti kad bude rečeno o većini muslimana da daju poruku mira zbog učenja islama. Mi trebamo činiti dove da Allah dadne čulo muslimanskom ummetu da istinski ispune dužnost budući Hairul Ummah i da također ispunimo svoju obavezu.

Zatim je Huzur dao ispravku navoda iz prošle hutbe i rekao je da obično provjeri navode ili traži da budu provjereni, međutim ovo je bio navod učenjaka iz naše literature koji je Huzur uzeo, no on je bio netačan. U pogledu smrti Ebu Leheba, hadis navodi da je on umro od kuge sedam dana poslije Bitke na Bedru i da je njegovo tijelo davalo neugodan smrad i bilo bačeno u jamu i prekriveno kamenjem. Drugo predanje iznosi da je njegova smrt bila izazvana čirom i njegov sin ga nije sahranio par noći dok mu se tijelo nije počelo raspadati kod kuće i davati smrad poslije čega je bio sahranjen. Bilo je obavljeno vjersko vjenčanje sina Ebu Leheba sa kćerkom Časnog Poslanika s.a.v.s., Umme Kulsum. Prije nego je otišao na ekspediciju, otišao je da vidi Časnog Poslanika s.a.v.s. s namjerom da stvori teškoću i rekao mu da on poriče suru An Nadžm. Onda je, kao znak uvrede pljunuo i razveo se od kćerke Poslanika s.a.v.s.  Poslanik s.a.v.s. ga je prokleo i u toku ekspedicije na koju je onda otišao vukovi su ga rastrgali.Huzur je najavio da će klanjati dženazu namaz u odsustvu zaRasheeda Ahmadi Butt sahiba iz Lahora koji je umro 18. oktobra2010 i imao je 71 godinu. Bio je pogođen puškom u nogu u Dar ulZikr džamiji 28. maja 2010. Izgubio je mnogo krvi i postao slab.Tokom života služio je Zajednicu u mnogim ulogama i bio predanAhmadi sa vrlo iskrenom vezom s Halifatom. On je sve svoje uspjehepovezivao sa dovama Halife vremena. Da Allah uzdigne njegovpoložaj i podari čvrstinu njegovoj porodici.da budu.