Sada ću navesti nekoliko važnih primjeraka islamskih principa, koji će možda trebati djelomično isticanje u današnjem svijetu.
Prva briga islamskog učenja je u poštovanju jednakosti i pravde. Druge religije ne predstavljaju razumljive smjerove o administraciji pravde i poštenja, čak i ako oni to spominju, to je u u onom obliku koji jedva može biti primjenjiv danas. U stvari, neki dijelovi ovih smjerova se pojavljuju da bi se direktno suprotstavili intelektu i osjećanjima našeg doba, i ne može se drugačije nego zaključiti da ova učenja nisu izmijenjena i da nisu bila uistinu samo za lokalnu i privremenu primjenu. Kako judaizam predstavlja Boga kao jedino Boga Izraela uz isključivanje bilo koga drugog, nije čudno onda da se suočava s osnovnim pitanjem ljudskih prava.
Kao što se hinduizam čini neprijateljskim za ne-hinduse ali i za hinduse niže klase, odavde slijedi sužavanje polja Božje milosti za manju odabranu grupu ljudske rase.
Hinduizam propovijeda:
Ukoliko je brahmin u nemogućnosti vratiti zajam onom niže klase, drugi nema pravo tražiti njegov povrat. Ali ukoliko je netko niže klase u nemogućnosti vratiti zajam, uzet od brahmana, on se treba zaposliti kao radnik za brahmane sve do onog vremena dok ne bude u stanju vratiti zajam u potpunosti.[1]
Opet u judaizmu mi ne uspijevamo primijetiti koncept pravde prema nečijem neprijatelju. Kaže se:
Kad ih Gospod, Bog tvoj, preda tebi i ti ih pobijediš, tada izvrši na njima prokletstvo! Ne sklapaj s njima saveza i ne štedi ih![2]
Ja ću sada navesti i usporediti nekoliko primjera islamskog učenja na istim područjima. Časni Kur’an se tomu pridružuje i ja navodim:
Kad vladate među ljudima, vladajte s pravdom.[3]
Budite strogi u čuvanju pravde; svjedočite u ime Allaha, čak i ako to bude protiv vas, ili roditelja, ili bliže rodbine.[4]
Nemojte da vas neprijateljstvo nekog naroda navede da ne postupate pravedno. Budite pravedni, to je najbliže bogobojaznosti.[5]
I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali ne prekoračujte granice. Allah zaista ne voli one koji pretjeruju.[6]
A ako budu skloni miru, budi i ti sklon.[7]
Drugi primjer koji želim navesti o vječnom učenju islama tiče se osvete i oprosta. Kada mi uporedimo islamsko učenje u ovoj sferi s istim u drugim vjerama, mi smo najednom zatečeni navodima Starog Zavjeta:
Tvoje oko neće biti ožalošćeno; Oko za oko, zub za zub, ruku za ruku, nogu za nogu.[8]
Bez sumnje, takvo isticanje osvete ne iznenađuje, ali također rastužuje naša srca. Kako god, ja ne navodim ovaj primjer da bih osudio druga učenja, nego da pokažem da kada u svjetlu pogledamo Kur’anske principe, čak i takve drastične mjere nekada mogu biti opravdane. Časni Kur’an stoga nam pomaže u slijeđenju suprotstavljenih učenja drugih vjera u duhu simpatije i razumijevanja, što je također oduševljavajuća osobina islama. Prema Časnom Kur’anu izljev pune osvete je određen jedino za specifične potrebe određenog perioda. Ovo je bilo neophodno da dotakne srca Izraelaca i da ih podigne da traže svoja prava nakon što su ostali žrtvovani i podjarmljeni produženi period i kao rezultat toga postali kukavice i razvili duboko situirani kompleks postojanja kao inferiorni narod. Očito u takvim situacijama, to bi učinilo Izraelce dublje potonulim i ne bi im dalo pouzdanje i hrabrost da slome okove bijednog ropstva. Ovo učenje je bilo ispravno i shodno situacijama koje su tada postojale, i usitinu ga je dao Svemudri Bog.
S druge strane, kada razmatramo Novi Zavjet nalazimo da u suprotnosti ranijim spisima, Starom Zavjetu, ističe opraštanje toliko mnogo da potpuno odvraća Izraelce od prava na bilo kakvu osvetu. Pravi razlog za ovo bio je taj da je upražnjavanje ranijih učenja duži vremenski period učinilo Izraelce kamenog srca i svirepe, i ovo jedino može biti izliječeno obustavljanjem traženja njihovih prava na osvetu. Ovo je zašto ih je Isus (Isaa.s.) pozivao:
Čuli ste da je bilo rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opiri se zlu, nego ako te tko udari po desnom obrazu, obrni mu i drugi! Hoće li se tko pravdati s tobom i košulju tvoju uzeti, pusti mu i kabanicu.[9]
Islam navodi da se ova dva suprostavljena učenja nadopunjuju, svako prilagođeno uvjetima i situacijama koje su prevladale u to doba, i stoga se ne može tvrditi da su vječna i univerzalna. Ovo savršeno stoji za razlog za čovjeka koji je još uvijek prolazio kroz ranije etape razvoja i nije još uvijek postao jedna zajednica u kojoj je sačuvani zakon koji bi bio univerzalan i konačan. Mi vjerujemo da je islam taj posljednji zakon i predstavlja učenja koja nisu pod utjecajem mjesta ili vremena čije su činjenice potpuno pokazane njegovim učenjem. Časni Kur’an kaže:
A zlo se može uzvratiti istom mjerom; a ako netko oprosti i to dovede do popravljanja, njegova nagrada je kod Allaha. Zaista, On ne voli prijestupnike.[10]
Islam stoga sjedinjuje najbolje osobine oba ranija učenja; s pristupom da je opraštanje pohvalno pod uvjetom da će rezultirati poboljšanjem i popravljanjem grešnika, kada je to pravi cilj. Ako ne, onda je kazna neophodna, ali ne prekoračuje onaj stupanj do kojeg je pogriješio. Sigurno, ova uputa je u punoj suglasnosti s ljudskom prirodom i praktična je danas kao i u doba kada je objavljena, prije četrnaest stoljeća.
[1] Manu Smriti 10:35
[2] Ponovljeni Zakon 7:2
[3] Časni Kur’an 4:59
[4] Časni Kur’an 4:136
[5] Časni Kur’an 5:9
[6] Časni Kur’an 2:191
[7] Časni Kur’an 8:62
[8] Knjiga Izlaska 21:24
[9] Matej 5:35-45
[10] Časni Kur’an 42:41