Nemonopol istine - Univerzalna religija - Ahmadija muslimanski džamat
U ime Allaha Milostivog Darovaoca bez traženja Samilosnog
Nema drugog boga osim Allaha i Muhammed je Njegov poslanik
Muslimani koji vjeruju da je,
Hazreti Mirza Ghulam Ahmad iz Kadiana a.s. Imam Mahdi i Obećani Mesija
Itaknute vlrine islama - Nemonopol istine, Hazrat Mirza Tahir Ahmad

Nemonopol istine

Dok govorimo na temu istaknutih vrlina islama prva i najprivlačnija  vrlina koja se izražava je najomiljenije odricanje da islam poriče posjedovanje monopolne istine i da nema drugih istinskih religija. Također ne tvrdi da su samo Arapi ti kojima je poklonjena Božja ljubav. Islam je jedina religija koja i u potpunosti odbija navod da je istina monopol jedne jedine vjere, rase i naroda; umjesto toga javno izjavljuje da je Božja uputa uopćena kojom je  opskrbljivao narode svih doba. Časni Kur’an nam govori da nema rase niti naroda koji nije bio blagoslovljen božanskom uputom, i da ne postoji ni jedna regija na zemlji niti jedno ljudsko tijelo kojima nisu došli poslanici od Boga.[1]

Suprotno ovom svjetskom islamskom gledištu manifestiranja Allahove milosti nad ljudima, mi smo pogođeni činjenicom da niti jedna knjiga neke druge religije ne potvrđuje ili čak spominje mogućnost da su drugi narodi ili nacije primili svjetlost ili uputu od Allaha u bilo kojem dijelu prošlosti. U stvari, istina i vjerodostojnost lokalne ili regionalne religije je obično isticana toliko mnogo, a istina drugih religija ignorirana potpuno, kao da je sunce istine samo uzdignuto i nadneseno nad određeni horizont određenog naroda uz isključivanje ostatka svijeta, kao što kažu ostavljeni i osuđeni na vječnu tamu. Na primjer, Biblija predstavlja samo Boga Izraela i ponavljajući govori:

„Blagoslovljen neka je Gospodar, Bog Izraela“[2]

Čak ni u prolazu ne priznaju istinu vjerskih objava spuštenih na druge zemlje i nad drugi narod. Stoga, vjerovanje Hebreja da su svi izraelski poslanici poslani samo plemenu Izraela je u punoj suglasnosti s namjerama i porukom Biblije. Isaa.s. je također naglasio da je njegov dolazak bio s namjerom da upućuje samo hebrejsko pleme i rekao je: „Ja sam jedino poslan izgubljenom stadu Izraela“[3], i on je upućivao svoje učenike riječima: „Ne dajte psima ono što je sveto, i ne bacajte svoje bisere pred svinje.“[4]

Slično, Hindu religija također predstavlja svoje knjige samo onima koji su rođeni među tzv. plemićima. Kažu: „Ako neko odmah po rođenju slučajno čuje tekst Veda, Kralj će zapečatiti njegove uši s rastaljenim olovom. I ako treba primiti dio spisa, njegov jezik treba biti prekinut; I nastavi li on čitati Vede njegovo tijelo treba biti raskomadano u komadiće.“[5]

Čak ako mi odbacujemo ovakve drastične namjere, ili ako ponudimo neka viša objašnjenja za njih, ostaje činjenica da časne knjige različitih religija čak ni nagovještajem ne priznaju istinu religija drugih zemalja i naroda. Osnovno pitanje koje se ovdje postavlja je ako su sve ove religije istinite kakva je onda bila mudrost predstavljanja pojma Boga u takvim ograničenim terminima?

Časni Kur’an spremno daje rješenja na ovo pitanje. Kaže da čak i prije objave Časnog Kur’ana i dolaska Časnog poslanika Muhammedas.a.v.s. Božji poslanici su uistinu bili poslani svim narodima i na svaki dio svemira, ali njihov djelokrug je bio regionalan i njihovo poslanstvo privremeno. Ovo je razlog zbog kojeg  ljudske civilizacije nisu još dostigle nivo razvoja koji zaslužuje univerzalnog poslanika, koji donosi univerzalnu poruku.

Univerzalna religija

Prvi list Časnog Kur’ana veliča Gospodara Koji je Održavatelj svjetova, i na posljednjem dijelu nas upućuje da molimo Gospodara čovječanstva. Stoga, oboje, i prve i zadnje riječi Časnog Kur’ana predstavljaju pojam cijelog svemira, i ne čisto samo Boga Arapa ili muslimana. Stoga, nitko prije Časnog Poslanika islama nije poslan cijelom čovječanstvu, i niti jedna knjiga prije Časnog Kur’ana nije oslovljena na cijeli svijet. Prva takva tvrdnja napravljena u korist Časnog poslanika islama je u ovim riječima:

A Mi smo tebe poslali samo kao donositelja radosnih vijesti i onog koji upozorava, za sve ljude, ali većina ljudi ne zna.[6]

A potom:

Ti reci: “O ljudi! Uistinu sam Ja svima vama Allahov poslanik.”[7]

I kada Časni Kur’an poziva sebi porukom za sve svjetove[8], tada sebe drži kao uputu s kojom je povezana istina razvoja i napretka čovječanstva.

Časni Kur’an je više puta nazvan Potvrdom drugih knjiga i muslimani se pozivaju da vjeruju u sve druge poslanikea.s. na isti način kako vjeruju u svog vlastitog poslanikaa.s.. U našoj vjeri zabranjeno je činiti razliku među bilo kojim od njih, vjerovati u jednog a odbijati drugog. Časni Kur’an kaže:

(Mi) svi vjerujemo u Allaha, i u Njegove meleke, i u Njegove Knjige, i u Njegove poslanike[9]

Ne smije biti bez časti da ispituje koliko je univerzalnost njega samog željena osobina, i zašto je islam stavio tako veliki naglasak. Otkako je islam donio poruku jedinstva čovječanstva, korak marša prema takvom jedinstvu se ubrzava u svakom smislu. Primjer ovakvog marša u našem dobu je uspostavljanje različitih internacionalnih tijela i federacija. Uistinu, oni su kamen temeljac dugog i posvećenog putovanja prema jedinstvu među čovječanstvom. Stoga, potreba koju napredni i civilizirani čovjek današnjice jako osjeća već je ostvarena  sađenjem sjemena s rješenjem u poruci islama 1400 godina ranije. Danas su, naravno, brzi razvoj putovanja i komunikacija posudili nove pokretne sile maršu prema jedinstvu među narodima.


[1] Časni Kur‘an 35:25

[2] Kronika 16:36

[3] Samuilo 25:32

[4] Matej 15:21-25

[5] Gotama Smriti:12

[6] Časni Kur’an 34:29

[7] Časni Kur’an 7:159

[8] Časni Kur’an 81:28

[9] Časni Kur’an 2:286