Od 14. maja 1914. do 7. novembra 1965.- periodu od oko pedeset dvije (52) godine, on je vodio Džemat, koji je napravio velike korake od kojih neki mogu biti nabrojani kako je niže navedeno:
Propagiranje islama
Jedno od njegovih najvažnijih dostignuća je bilo postavljanje snažnog sistema za širenje i propovijedanje islama unutar zemlje i u inostranstvu. Uskoro nakon njegovog uspinjanja na prijestolje Halifata on je najavio da će njegov prvi zadatak biti širenje islama. Prema njegovom nalogu od 12. aprila 1914. bile su pozvane delegacije iz svih krajeva zemlje na Mađlis-e-shoora da diskutuju o širenju islama. Na ovom skupu on je izrazio svoju želju da među njima bude skupina ljudi koji će znati razne jezike tako da mogu lahko širiti islam širom svijeta. On je naglasio:
Ja želim da vidim da istinitost Ahmadijata sija nadaleko i naširoko u svijetu. Ovo nije teško za našeg Gospodara da bude postignuto.
Za ispunjavanje ovog zadatka on je 1919. osnovao Nazarat Dawato Tablih i Medresu Ahmadija kao bazni centar i trudio se za njegov napredak i vodio ga od statusa tek seminara do univerziteta; svi ovi napori su imali za cilj da obezbjede učene vjerske misionare. On je u inostranstvu otvorio razne misije za širenje islama. Kad je on otišao s ovog svijeta, u 46 islamskih centara ove misije su bile čvrsto utemeljene. Okolo njih dosada postoje aktivni i iskreni džemati.
Kur'anska mudrost
Allah mu je poklonio duboko sveobuhvatno unutarnje duhovno znanje i razumijevanje Časnog Kur'ana, ispunjavajući tako predskazanje da će kroz njega slava islama i čast Kur'ana biti uvjerljivo utemeljeni. On je rekao da postoji stotine i hiljade istinitih zbilja Časnog Kur'ana koje mu je Allah otkrio Svojom posebnom milošću kroz instinktivno poimanje (intuiciju) i objavu.[1]
On je također proglasio da je bio obdaren takvom značajnom mudrošću Časnog Kur'ana da, ako bilo ko, sa kojim god znanjem i slijedeći koju god religiju, bude kritikovao Časni Kur'an, Allahovom milošću, on će ga uvjerljivo ušutkati i zadovoljiti samo kroz Kur'an. On je mnogo puta dao izazov drugima u pogledu pisanja komentara o Kur'anskoj mudrosti. Premda on nije bio poslanik, ipak niko nije bio spreman da prihvati njegov poziv. Njegova je tvrdnja bila da će interpretirati novu mudrost iz Časnog Kur'ana.
Na javnom skupu u Delhiju 1944. tvrdeći za sebe da je ‘Musleh Maud’ (Obećani Reformator) i opet ponavljajući izazov u pogledu interpretacije istina i mudrosti Časnog Kur'ana on je proglasio:
”Ja sada ponovo tvrdim da čak ako se sastave hiljade učenjaka da se natječu samnom u pisanju komentara Kur'ana, ipak će svijet prihvatiti i pripoznati da je moj komentar besprimjeran u pogledu dubine mudrosti Božijih istina.”
Nova definicija mudrosti Časnog Kur'ana, napisana u njegovom Tafsir-e-Kabir, nosi nepobitni dokaz istinitosti i pravovaljanosti prednje tvrdnje. Naraštaj je postao ubijeđen o superiornosti njegovog kur'anskog znanja.
Maulvi Zafar Ali Khan, urednik ‘Daily Zamindar’ Lahore, i sam ugledni muslimasi vođa, pisac i gorki protivnik Ahmadijata, za vrijeme obraćanja drugoj grupi protivnika priznao je:
”Slušajte široko otvorenih očiju, vi i vaši ortaci nikada se ne možete takmičiti sa Mirza Mahmoodom do oživljenja. Mirza Mahmood ima Kur'an sa sobom i duboko znanje Kur'ana; šta mi imamo?… Vi nikada niste učili Kur'an u snu.”[2]
Nakon njegove smrti u poruci izraza saučešća napisanoj u Sidq-e-Jadid, Lucknow, bilo je spomenuto:
”Da Allah nagradi napore Imama Džemata Ahmadija za objavljivanje Časnog Kur'ana i njegove mudrosti širom svijeta i za širenje islama u svim krajevima Zemlje; hajde da u liniji ovoga previdimo sve druge stvari. Znanstveni način na koji je on u detalje interpretirao istinitost i mudrost Časnog Kur'ana bio je stvarna rijetkost.”[3]
Prijevod i objavljivanje Časnog Kur'ana na raznim jezicima
Jedno od njegovih velikih dostignuća također je bilo da je dao da se Časni Kur'an prevede na razne važne jezike svijeta tako da onima koji ne znaju arapski jezik može biti data na raspolaganje slava i mudrost Božije knjige na njihovom jeziku. Ovaj rad se nastavio u Halifate-Salisa i dalje u Halifat-e-Rabia. Prije svih je bio objavljen engleski prijevod Časnog Kur'ana, onda njegov komentar. U toku njegovog halifata bili su u toku prijevodi na 14 drugih jezika.
Otvaranje džamija u stranim zemljama
Glavni cilj Džemata Ahmadija bio je da širi učenja Časnog Poslanika Muhammeda s.a.v.s., i da njihovim prakticiranjem vodi ljudski rod ka visinama duhovnosti i čistoće. Da bi se ovo postiglo, gdje god je Džemat osnovan, izgrađene su misije i džamije. I džamije također služe kao znanstvenici (akademici) za duhovno znanje i obuku. U toku njegovog halifata bile su također izgrađene mnoge džamije u stranim zemljama.
Pružanje moralne obuke
Skupa sa misionarskim radom on je mnogo uradio u pravcu pružanja moralne obuke Džematu. Neka od njegovih dostignuća u ovom pravcu su bila kako je niže navedeno:
On je utvrdio Božiji sistem halifata na čvrstim temeljima i proglasio: ‘Halifat je izvor i svetionik Božijeg svjetla. Zato se ćvrsto držite Halifata.’ Zatim je proglasio:
Prijatelji, moj zadnji savjet će biti da su svi blagoslovi u Halifatu. Poslanstvo je sjeme poslije kojeg Halifat širi svoju dobrotvornost svijetom. Držite se čvrsto istinskog Halifata i širite njegove blagoslove u svijetu. Allah će biti milostiv prema vama i blagoslovit će vas na ovom i na Drugom svijetu.”
S ciljem da združi i organizuje Džemat on je osnovao centralne i regionalne Andžumane(Glavni Odbor) i za bolje funkcionisanje bili su osnovani razni važni Nazareti pod pokroviteljstvom Sadr Anjuman Ahmadija Kadian.
- Nazarat Dawato Tablih
- Nazarat Taleem
- Nazarat Umoor-e-Aamma
- Nazarat Bait-ul-Mal i
- Nazarat Ulia iznad njih da nadgleda, upućuje i usmjerava sve dijelove Džemata. S ciljem da ih učini sposobnim da uspješno preuzmu važne zadaće i odgovornosti o budućnosti, bile su formirane odvojene organozacije u Džematu:
- Organizacija Anasarullah za muškarce iznad 40 godina starosti,
- Organizacija Khudam-ul-Ahmadija za omladinu ispod 40 godina,
- Organizacija Atfal-ul-Ahmadija za dječake ispod 15 godina.
- Organizacija Leđna Imaullah za žene.
- Organizacija Nasirat-ul-Ahmadija za djevojčice.
Kroz sve ove organizacije bila je pružana neophodna moralna i organizaciona obuka na čvrstim osnovama.
Hidžret Džemata iz Indije
Godine 1947. zemlja je bila podijeljena i skupa sa drugim muslimanima Ahmadi su također napustili Pakistan. Da bi obezbjedio jedinstvo, cjelovitost i povezanost, bio je izgrađen novi grad Rabva, u kojem su nanovo bile otvorene i ponovno organizovane kancelarije, škole, koledži i razna odjeljenja. Sva neophodna sredstva za život su također učinjena dostupnim. Hazreti Musleh Maud je lično govorio ovako o Rabvi: ‘Ja sam zapanjen u pogledu toga koja je to bila sila koja je dovela i naselila vas na mjestu koje čak vlada nije uspjela naseliti. Videći Rabvu čovjek se podsjeća na vremena kad je Allah ponovno položio temelj Meke kroz hazreti Ibrahima a.s. i njegovog sina hazreti Ismaila a.s..[4]
Mobilisanje Džemata za žrtvovanja
Hazreti Musleh Maoud je planirao, ponovno organizovao i združio finansijsku strukturu Džemata na vrlo čvrstim uporištima uvođenjem raznih programa i poziva za darovanje i doprinos. Neki od njih su kako je niže navedeno:
- 12. aprila 1914. on je pozvao na davanje finansijskih darova za Anjuman Taraqqi-e-islam s ciljem da pošalje svoje misionare u sve gradove i naselja Indije radi propovijedanja islama. Za ovo je unaprijed odredio troškove od 12.000 rupija po godini. Džemat je drage volje odgovorio na poziv.
- Program za završetak Minaratul Mesih – novembra 1914., hazreti Halifatul Mesih II r.a. pozvao je Džemat na finansiski doprinos radi završetka Minaretul Mesiha. Kao rezultat minaret je bio završen u decembru 1916.[5]
- Poziv za žene da mobilišu fondove za propovijedanje – u decembru 1916. on je pozvao žene Pokreta da daju donaciju, započinjući govor time da su dosada samo muškarci snosili troškove oko 8,000 rupija mjesečno od kojih su bile zadovoljene razne vjerske potrebe. No, pošto su troškovi na propagiranju u stranim zemljama rasli bilo je proračunato da je potrebna dalja suma od 500 rupija mjesečno.[6] Allah, milostivi, je omogućio ženama Džemata da odgovore na Huzurov poziv, i one su spremno na sebe uzele odgovornost zadovoljavanja dodatnih troškova.
- Poziv za donaciju za Londonsku džamiju – 7. februara 1920. on je pozvao Džemat da daju doprinos za gradnju džamije u Londonu i Ahmadi su odgovorili u večini i drage volje.[7]
- Poziv za objavljivanje knjige ‘Poklon princu od Welsa’ (‘A Present to the Prince of Wales’) – Princ od Welsa koji je kasnije postao kralj Edward VIII, došao je da posjeti Indiju u decembru 1921.. Hazreti Musleh Maoud r.a. je predložio da prikladan poklon bude Njegovoj visosti princu od Welsa.
Poslije ovog poziva Huzur je napisao knjigu ‘Poklon Princu od Welsa’, koja je Princu prenijela islamska učenja. Kroz pojedinačni doprinos po glavi od jednog anna, od više od 20,000 članova Džemata, ova knjiga je bila odštampana. 27. februara 1922. Ahmadija delegacija je ovu knjigu darovala Princu na ukrašenoj srebrenoj tacni. - Učešće na Wembley konferenciji u Londonu – Huzur je, skupa sa nekoliko omladinaca lično otišao za Englesku da učestvuje na Wembley konferenciji. Sve troškove je snosio Džemat.[8]
Putovanja u inozemstvo
Premada je Hazreti Halifatul Mesih II r.a. bio isuviše zauzet uzimajući na se odgovornosti halifata, ipak je Huzur dva puta posjetio Evropu. Prvo u 1924. godini, da učestvuje na konferenciji u Wembley skupa sa 12 drugova, prekidajući putovanje u Damasku, Palestini i Egiptu. Zastajući kratko na svakom od ovih mjesta Huzur je stigao u Englesku prolazeći kroz Italiju i Francusku. On se usput sreo sa Musolinijem u Italiji. Nakon stizanja u London njegovoj posjeti je od strane medija bio dat publicitet.
U mnogima od njih pojavila se njegova fotografija, i Britanci su dočekali Huzura sa izvanrednom toplinom i oduševljenjem. 23. septembra 1924. Chaudry Muhammed Zafrullah Khan je pročitao Huzurov članak na konferenciji koji je bio objavljen u formi knjige pod nazivom ‘Ahmadijat, istinski islam’ (Ahmadiyyat the true Islam). Na završetku čitanja sala je odjekivala klicanjima i aplauzom. Predsjedavajući je hvalio uspjeh članka sjajnim riječima.
U toku njegovog boravka u Engleskoj, Huzur je položio temelj Ahmadija džamije 19. oktobra 1924. godine. Ovom prilikom, osim britanske elite, istaknuti stanovnici uključujući ministre, ambasadore i diplomate, učesnici su bili također i drugi uglednici Japana, Sirije, Česlovačke, Etiopije, Egipta, Amerike, Italije, Australije i Mađarske. Huzur se poslije odsustva od četiri mjeseca vratio kući sa izvanrednim i ogromnim uspjehom.
Drugo putovanje koje je Huzur poduzeo bilo je u prvoj sedmici aprila 1955. godine. U ovom obilasku, prolazeći kroz Damask i Lebanon, Huzur je posjetio Ženevu, zatim Cirih, Hamburg i Hag, i stigao u London. Ovo putovanje je uglavnom bilo radi tretmana Huzurove bolesti od koje je patio poslije ubojničkog napada na njegov život. No, Huzur je, uprkos bolesti, otvorio razne misije u Evropi. Gdje god je otišao sretao se s ljudima pojedinačno i u grupama. U Damasku je održao hudbu u petak na arapskom jeziku i u Evropskim zemljama na engleskom. U toku svog boravka u Londonu Huzur je sazvao historijsku konferenciju za misionare koji rade u svim zemljama.
Ona je održana 22, 23. i 24. jula 1955. godine. Na ovoj konferenciji je Huzur istakao hitnu potrebu širenja aktivnosti Tabligh-e-islam, objavljivanja i prevoda Časnog Kur'ana, gradnje džamija, osnivanja škola i seminara da obučavaju nove misionare. Huzur je lično prisustvovao svim zasjedanjima.
Ovo putovanje se produžilo na šest mjeseci. U dugih 52 godine njegovog halifata, njemu su pripisana razna druga dostignuća. On je upućivao muslimane u politici pogotovu u toku ne kooperativnog pokreta Kongresa, svu svoju pažnju je posvetio redovitim slojevima i Arija (jedna od hinduskih sekti koji se nalaze u Indiji) i uzvratio ‘Šuddhi’ pokretu u Malkanasu.
U toku Simon odborske i konferencije za okruglim stolom on je uputio naciju kroz svoja vrijedna pisanja i govore. S ciljem da utemelji mir, razumijevanje i dobronamjernost među zajednicama on je položio temelj redovitog i čestog održavanja sjednica ‘Dana osnivača religija’ (Founders of Religions Day), na kojima su bili pozvani govornici raznih vjera da sa jedne govornice govore o učenjima svojih vjera i osnivačima.
U toku prve godine njegovog halifata napisao je knjigu ‘Haqeeqat-ul-Nabuwwat’ u kojoj je rekao:
”Neupućeni ljudi nas okrivljuju da smo mi vjerovanjem u Obećanog Mesiju kao poslanika uvrijedili Časnog Poslanika islama s.a.v.s.. Šta oni znaju o stanju nečijeg srca? Kako oni mogu shvatiti (doseći) veliku ljubav, duboku naklonost i visoko poštovanje koje mi imamo prema Časnom Poslaniku s.a.v.s.. I šta oni razumiju, kako ljubav Časnog Poslanika s.a.v.s. prožima moje srce. On je moj život, moje srce, moja želja.
U njegovom robovanju je moja čast i da mu nosim cipele za mene je više vrijedno nego carski prijesto. Kontrola sedam kontinenata je ništa u poređenju s tim da čistim njegovu kuću. On je miljenik Gospodara – zašto da ga ja onda ne volim? On je prisan prijatelj Boga zašto da ja ne tragam za njegovom bliskošću?
Moje stanje pristaje duhu u strofi Obećanog Mesije a.s.: ‘Odmah poslije Boga, ja sam opijen Muhammedovom ljubavi; ako je ovo nevjerovanje, tako mi Boga ja sam najveći nevjernik.’ Samo je ljubav Časnog Poslanika s.a.v.s. to što me primorava da iznevjerim vjerovanje potpunog zatvaranja poglavlja poslanstva. Ovo je uvreda i nepoštovanje Časnog Poslanika islama s.a.v.s.. ‘Allah i Njegovi meleki šalju milost na Vjerovjesnika. O vi koji vjerujete! I vi prizivajte milost (salavatima) na njega i mnogo ga pozdravljajte selamom.” [9]
[1] Tafsir-e-Kabir, tom 6, str. 483
[2] Ek Khofnak Saazish, od Moulvi Mazher Ali Azhar, str. 196
[3] Sidq-e-Jadid Lucknow, tom 51, 18. nov. 1965
[4] Al-Fazal, 26. nov. 1961.)
[5](Al Fazl, 28. decembar 1916.)
[6]Supplement Al Fazl, 16. decembar 1916.)
[6] Taarikhe Ahmadiyyat, tom 5, str. 258
[7] Al Fazl, 16. juna 1925
[8] Časni Kur'an 33:57