Od Allaha u Časnom Kur'anu izdata dozvola mogućnosti poligamije pod određenim uslovima I okolnostima, često se ne shvata i dovodi do neosnovane kritike ili pogrešnih predstava o braku u islamu. Kako bi se razumijela Božija mudrost u pitanju ove mogućnosti, nužno je da se veoma pomno ispitaju uslovi, predispozicije i okolnosti koje islam čvrsto vezuje za moguću poligamiju.
Poligamija (višeženstvo) prije pojave islama
Prije pojave islama kod Arapa je vladao običaj neograničene poligamije. Pored toga poznato nam je iz Starog zavjeta da su poslanici i drugi vjernici u Bibliji smijeli također da se ožene neograničenim brojem žena.
Tako je Jakob, prema tim izvorima, bio u braku sa dvijemasestrama Rahel i Lea, Abraham bio je u braku sa Hagar i Sarah, David je također imao više žena istovremeno[1] i Solomon je navodno istovremeno imao čak 700 supruga i 300 konkubina[2].
Jedino ograničenje koje se u Starom zavjetu može naći u pitanju poligamije odnosilo se na zabranu braka sa dvije sestre[3] , Tora s druge strane savjetuje brak sa maksimalno četiri žene.[4]
Ali i u Novom zavjetu se ne može naći “izričita zapovijed na život u monogamiji niti izričita zabrana poligamije”.[5]
Tako ni Isus nije rekao ništa protiv poligamije iako je bila praktikovana među njegovim jevrejskim sunarodnjacima. Najzad je crkva ukinula poligamiju kako bi se usaglasila sa grčko-rimskom kulturom (koja je dozvoljavala jednu zakonsku suprugu, ali su zato postojale konkubine i prostitutke). Augustin je na to rekao:
“U našem vremenu sada, shodno rimskim običajima, nije više dozvoljeno biti u braku sa više od jedne žene.”[6]
Islamska pravila
Islam ograničava broj žena na četiri s kojima jedan musliman može istovremeno zasnovati brak. Međutim, ovakva poligamija mora poštovati stroga pravila. Ajet u Časnom Kur'anu koji obrađuje temu poligamije je četvrti ajet sure An-Nisa. Sura An-Nisa počinje sljedećim ajetom:
“O ljudi! Bojte se Gospodara svoga, koji vas je stvorio od jedne duše i od nje stvorio njenog partnera,…”[7]
Ovdje se nedvosmisleno ukazuje na to da muškarac i žena obrazuju jednu cijelinu i da par po pravilu čine jedan muškarac i jedna žena (jednina: “supruga”). Ovaj ajet stoji upravo prije ajeta koji tretira temu poligamije. Dakle ovdje postoji jedna poveznost: Sura počinje sa pravilom, sa onim što je uobičajeno, a potom prelazi na izuzetke, posebnosti i neuobičajenosti. Onda četvrti ajet glasi:
“A ako se bojite da nećete postupati pravedno prema siročadima, onda oženite žene koje želite, po dvije, i po tri, i po četiri. A ako se bojite da nećete postupati pravedno, onda samo jedna (je dosta), ili one koje vaše desne ruke posjeduju. To je najbliži (način) za vas da se čuvate od nepravednosti.”[8]
Čak i ovdje postoji nedvojben kontekst s kojim ajet započinje. Uvod u dozvolu poligamije se započinje riječima: “ako se bojite da nećete postupati pravedno prema siročadima”, to znači da se ovdje radi o zaštiti siročadi. Siročad se nalaze u ratnim vremenima.
U ratnom dobu je poligamija data jer u tim vremenima mnogi muškarci poginu i nastaje velika neravnoteža i jaz između broja muškaraca i žena. Da bi se održao društveni mir, sredstvo može biti i poligamija. Uz to se ne savjetuje život u poligamiji kako bi se “čuvalo od nepravednosti”. Dakle jasno je da važi pravilo monogamije. Na to tako gleda i četvrti halifa ahmedija muslimaskog džemata koji još uz to logičnim argumetnima obrazlaže:
“Kratki odgovor koji sam mu poslao, ima sadržaj da ova ponuda u islamu, višeženstva, nije vid generalizacije. Kako bi se to uopće moglo primjeniti, odnosi se na određene situacije, u kojima je za obje strane nužnost ovakvog postupka vidljiva- za održivost zdravlja zajednice kao i prava žena. (…) Bog je muškarce i žene stvorio u gotovo istom broju sa manje- više različitim procentualnim udjelom kako gdje. Kako bi jedna razumna religija poput islama (…) mogla propovijedati nešto tako očito neprirodno i strano ukoliko je prilikom primjene izazvalo sumnjive okolnosti neravnoteže, nepremostive probleme i razočarenja? (…)”[9]
Dakle za društveno izuzetne situacije, poligamija ima smisla. I pojedinačni slučajevi mogu voditi ka tome da je muškarcu dozvoljeno oženiti još jednu ženu kod neplodnosti svoje supruge. Ipak je bogobojaznost uslov za svaki poligamni brak.
Činjenica da islam u slučaju poligamije propisuje jednako postupanje i zaštitu svih supruga prouzrokuje da su rijetko muslimani u stanju da ožene drugu ženu pa i kad zakon zemlje u kojoj žive nudi legalne mogućnosti.
Monogamija kao pravilo
Allah u Časnom Kur'anu upućuje da u slučaju poligamije, sve žene moraju u pitanjima pažnje i materijalne opskrbe biti jednako tretirane.Nadalje On kaže da je gotovo nemoguće ispuniti taj uslov za poligamiju , što dovodi do zaključka da je monogamija važeće pravilo:
”A vi ne možete biti pravedni između žena, ma koliko vi to željeli. Zato ne budite potpuno naklonjeni jednoj, a da (druga) ostane zanemarena. A ako se popravite i budete bogobojazni, sigurno Allah najviše prašta, (i) milostiv je.”[10]
Allah naglašava obavezu muškarca da sve žene isto i pravedno tretira, ali isto tako kaže: ”A vi ne možete biti pravedni između žena, ma koliko vi to željeli.”
Neki noviji tumači Časnog Kur'ana su pokušali zaključiti da to predstavlja neku vrstu zabrane poligamije. Ali to bi opet bilo u suprotnosti sa dozvolom iz Časnog Kur'ana i praksom mnogih pobožnjaka u islamu. Put iz te zamke nam pokazuje hazreti Mirza Ghulam Ahmad Obećani Mesija a.s. objasnivši:
“Tereti i neprijatne obaveze koje sa sobom nosi život u poligamiji su mnogi i postoje mnoga zla u takvom načinu života, te se mogu od toga zaštititi samo oni koje je Bog, Svojom posebnom odredbom i iz posebnog Božijeg razloga kroz Svoju uputu i objavu opunomoćio za takvo nešto.”[11]
Islam dakle daje prednost monogamiji. Islam, međutim priznaje da postoje okolnosti u kojima poligamija ima smisla. To bi bio slučaj kao gore opisano u ratu na primjer. Čak ni Časni Poslanik Muhammad s.a.v.s. nije smatrao ispravnim zasnivanje drugog braka bezrazložno, jer je jasno objasnio da je to za jednu ženu uvreda:
“Časni Poslanik s.a.v.s. je rekao: Narod plemena Banu Hišam Ibn Al-Mugira zatražili su dopuštenje da svoju kćerku udaju za Ali ibn Abi Taliba. Ja to ne dopuštam! Ja to nedopuštam! Ja to ne dopuštam, jedino ako Ali ibn Abi Talib želi da se razvede od moje kćerke, a da se oženi njihovom! Ona je dio mene, i mene uznemirava sve ono što nju uznemirava, i šteti mi sve ono što njoj šteti.”[12]
Islam je religija koja ljude poziva da u najvećoj mjeri vode računa o osjećanjima i potrebama drugih ljudi, kako bi onda mogao uzeti zdravo za gotovo tako duboko povrijeđivanje bračnog partnera kome trebaju da se iskazuju samo velika ljubav i naklonost? Jer za jednu ženu poligamija može biti velika uvreda, a muškarci se pozivaju da vode računa o osjećanjima žena:
“Žene su krhke poput stakla. Zbog toga muškarci trebaju s njima postupati pažljivo i nježno, kao da im se u rukama nalazi nešto stakleno.”[13]
Poligamija ne iz strasti
Nipošto poligamija ne treba da otvori svoju kapiju i vrata samo zbog strasti. Islam podučava stremljenju postizanja bliskosti s Allahom:
“O vjernici! Bojte se Allaha i tražite način približavanja Njemu i borite se na Njegovom putu da biste uspjeli.”[14]
Da bi se postigao taj visoki stepen, veliki je trud neophodan. Čovjek naporno mora raditi na sebi kako bi dostigao ove visoke duhovne deredže, a najveća prepreka ka tom putu je vlastiti nefs. On se mora pobijediti, pobijediti sve niske strasti, jer one su te koje nas udaljavaju od Allaha:
“Da li si vidio onoga koji je svoju strast učinio svojim gospodarom…”[15]
Hazreti Mirza Ghulam Ahmad Obećani Mesija a.s. je na to rekao:
“Nikad se Božiji zakon ne treba uzeti u obzir osim iz za to Bogom određenih razloga. Isto tako iz toga ne treba biti samo ona korist koja se temelji tek na tjelesnom zadovoljenju. Imajte na umu da je takvo jedno djelo, grijeh. Bog stalno ukazuje na to da se ne treba davati prednost tjelesnim strastima nego da jedini cilj samo treba da bude postizanje potpunog zadovoljstva Božijeg. (…) Mnogi se ljudi nalaze u takvom stanju da za zadovoljenje i ispunjenje jedne svoje želje čine sve moguće i time se udaljavaju od svrhe i smisla koje je Bog za nešto odredio. Ako je i Bog nešto odobrio to ne znači nužno da cijeli život treba biti time ispunjen. Pa treba da bude jasno da ukoliko jedan muškarac praktikuje poligamiju samo zbog zadovoljavanja strasti, on je daleko od prave biti islama. Zadnji savjet koji ću vam dati je taj da islam ne koristite kao masku za svoju zabavu.”[16]
Mogućnost prve žene da odbije poligamiju
Čak i ako supruga poligamiju svoga muža smatra neopravdanom, islam joj nudi mogućnost razvoda od tog čovjeka. Dakle, niko nije prisiljen da živi takav život koji ne želi. U Bibliji, međutim, nalazimo na dva mjesta, slučajeve u kojima se prisiljava na poligamiju: jer žene bez djece nakon smrti svoga supruga se moraju udati za njegovog brata, bez obzira na to da li je on već oženjen ili ne.[17]
Nadalje žena ima mogućnost prije sklapanja braka u predbračnom ugovoru da zatraži od svoga muža da ne oženi drugu ženu. Hazreti Mirza Ghulam Ahmad Obećani Mesija a.s., je napisao:
“Općepoznato je da islam dozovoljava muškarcu da zasnuje brak sa četiri žene istovremeno, ali to nije obavezujuće. Svi i muškarci i žene su toga svijesni. Dozvoljeno je ženi da prije braka dobije obećanje svoga budućeg supruga da on neće oženiti nijednu ženu dok traje njihov brak i u tom slučaju je muž obavezan da drži datu riječ i mora biti zadovoljan sa takvim dogovorom, kako je sklopljen.”
[1] Samuel, 5:13.
[2] Kralj 11:3.
[3] Mojsije 18:18.
[4] Swidler, Leonard J: Žene u judaizmu. Položaj žene u formalnom judaizmu. Metuchen, NJ: Scarecrow Press 1976.godine, str. 144-148.
[5] Hilman, Eugene: polygamy Reconsidered: African Plural Marriage and the Christian Churches. New York: Orbis Books, 1975. godine, str.140.
[6] Ebd. Str.17.
[7] Časni Kur'an 4:2.
[8] Časni Kur'an 4:4.
[9] Hazreti Mirza Tahir Ahmad, Islamski odgovori na suvremena pitanja, str.123.
[10] Časni Kuran 4:130.
[11] A.R.Dard: Life of Ahmad. Islam Intenational Publications Ltd. Tilford, 2008. godine,str.173, orginalni citat: (Latter Dated: 20/6/1886, Pismo hazreti Mirza Ghulam Ahmada hazreti Hakmim Maulwi Nuruddinu)
[12] Buhari.
[13] Muslim.
[14] Časni Kur'an 5:36.
[15] Časni Kur'an 45:24.
[16] Malfuzat, 7. tom, str. 65-69.
[17] Mojsije 25:5 i Mojsije 38:8-10.