Svrha dolaska Obećanog mesije a.s.
1891
Hazreti Maulvi Abdul Karim sahib r.a. kaže: Dobro se sjećam – a i pisao sam u svoju svjesku – da je osoba postavila pitanje Njegovoj Svetosti, našem istinitom Imamu, Hazreti Mirza sahib as, u Džaldharu o svrhi njegovog dolaska u svetu. Obećani Mesija a.s. je rekao: “Došao sam da ojačam ljude u njihovom vjerovanju.”
Vrste vjerovanja
Desio se i drugi događaj koji sam takođe sačuvao u svojoj svjesci. Ovaj događaj se takođe desio u Džalandharu. Član naše zajednice, naš brat, Munši Muhammad Arura sahib je pitao: „Vaša svetosti, koliko vrsta imana postoji?“ Obećani Mesija a.s. je dao neizmerno lijep i suptilan odgovor: „postoje dve vrste imana – rudimentirana (osnovna) i refinirana( oplemenjena). Rudiemntiran iman znači ostati čvrst u praktikovanju osnovnih principa vjere bez ikakvog dubokog shvatanja (din-ul-adža'iz) a oplemenjeni iman je slijediti mene.
1895
Poštovani Mufti Muhammad Sadik sahib r.a. piše: ‘ čak i 1895. Kada bih želeo da posjetim Obećanog Mesiju a.s., u mojoj žudnji, ja bih zapisao njegove svete riječi na parčetu papira i odneo bih ih u Lahor gde bih ih čitao Ahmedi prijateljima na našem sedmičnom skupu. Predstaviti ću ovde neke od mojih sjećanja iz tog vremena čitaocima. U tim danima, budući da nisu zabeleženi tačni datumi, iznio sam sve riječi bez datuma.
Zakletva vjernosti i pokajanja
Čovjek treba razumjeti korist i potrebu davanja zakletve na vjernost duhovnom vođi. Dok god se ne zna korist i vrijednost stvari, njena vrijednost se ne može ceniti. Na primjer, čovjek poseduje različite vrste bogatsva i vlasništva u kući koje sačinjavaju rupije, paise, covrise (npr. Euri, marke, feninzi) i ogrev, itd. Sve je zaštićeno prema stepenu njegove vrijednosti. Osoba ne bi imala težila da sačuva Covrise pažljivo kao što je neko primoran da pazi na paisa ili rupije; ogrev, drva i slično se obično ostavljaju u oko kuće.
Na isti način, osoba je više zaštitnički nastrojena ka onome što bi nanelo više štete ako se izgubi. Takođe, izvanredni aspekt zakletve na vjernost duhovnom vođi je pokajanje (Tauba), što znači da se vratimo (rudžu). Pokajanje se odnosi na stanje kada se čovjek odrekne kravate koja ga veže za grijehe. Kada je osoba prepuštena grešnom životu, on počinje prebivati u takvom stanju i grijeh postane njegova domovina, kao što je i bio. Dakle, pokajanje (tauba) znači napusiti nečiju domovinu a Rudžu znači očistiti sebe. Ako je čovjeku teško da napusti svoju domovinu i neko se suoči sa hiljadama teškoči čineći to. Ima bezbroj problema sa kojima se čovjek suočava čak i kada napušta svoj dom.
Ali kada dođe do selidbe sa jedne rodne zemlje, pojedinac mora raskinuti veza sa prijateljima i voljenima, i oprostiti se od svega, poput njegovog ognjišta i kuće, komšija, ulice i sokaka svoje prethodne domovine i svog posla. On je prisiljen da se preseli u novu državu i da se nikada ne vrati u domovinu. To se zove Tauba(pokajanje). Prijatelji šejtana su drugačiji od onih koji se sprijateljuju sa pravednošću. Sufi ovu transformaciju zovu „smrt“. Osoba koja se pokaje primorana je da izdrži veliki gubitak. Doista, istinsko pokajanje traži veliko žrtvovanje, ali Uzvišeni Allah je Milostiv i Veličanstven. Bog ne pušta osobu da umre dok mu ne podari bolju zamenu za sve takve gubitke. To je veoma istaknuto u: Allah voli one koji se često kaju (2:223)
Kada se neko pokaje, on postaje siromašan i bespomoćan i zato Uzvišeni Allah ima ljubav i naklonost prema takvoj osobi i uključuje je zajednici pravednih. Druge nacije ne smatraju Boga Milostivim i Veličanstvenim. Kršćani drže da je Bog tiranin a Njegov sin milostiv, jer je otac odbio da oprosti, a sin je dao svoj život da bi se drugima oprostilo. To je apsurdno da postoji tako velika razlika između oca i sina. Otac i sin uvek nose sličnost morala i navika, ali ovde je slučaj potpuno suprotan. Da Allah nije bio Milostiv, čovjek ne bi mogao da preživi ni trenutak. Kako neko može zamisliti da On koji je stvorio hiljade stvari za dobrobit čovjeka, čak i prije nego što bi učinio bilo kakvo djelo, da bi zanemario njegovo pokajanje i dobra djela?
Stvarnost grijeha i pokajanje
Stvarnost pokajanja nije da je Allah prvo stvorio njega a onda hiljadama godina kasnije dobio ideju za oprost. Na primjer, muha ima dva krila, jedno sadrži otrov a drugo protivotrov. Slično tako, čovjek ima dva krila, jedno od grijeha a drugo od srama, pokajanja i kajanja. Ovo je osnovno pravilo. Na primjer, ako bi neko pretukao roba, kajanje bi ga nadvladalo. To je kao da se oba krila kreću istovremeno. Otrov nije bez svog protivotrova. Sada je pitanje, zašto je prvo stvoren grijeh?
Odgovor je da iako je ovo otrov, ako ga unište, on ima svoja lekovita svojstva. Ako grijeh ne bi postojao, otrov ispraznosti razvio bi se u čovjeku i doveo bi do njegove propasti, ali kajanje spriječava da se tako nešto dogodi. Grijeh štiti čovjeka od nevolje i bahatosti i umišljenosti. Kada bi Poslanik Muhammed s.a.v.s. tražio oprost sedamdeset puta u jednom danu – uprkos tome što je bio bezgrešan, koliki veliki napor onda mi trebamo uložiti? Samo se onaj koji je zadovoljan grijehom ne kaje; pojedinac koji grijeh smatra zlom će se na kraju suzdržati od njega.
Rečeno je u hadisu da kada osoba plače pred Allahom i traži oprost, na kraju, Bog kaže, „ Oprostili smo ti, sada čini kako hoćeš.’ To zapravo znači da se takvo srce transformisalo i nakon toga će osjećati uređeno gnušanje prema grijehu. Niko ko posmatra ovcu dok jede prljavštinu ne bude vođen pohlijepom da je i sam pojede.Slično tome, osoba kojoj je Allah oprostio, nikada neće učiniti grijeh. Muslimani se instiktivno odriču svinjetine, iako mogu biti prepušteni hiljadama drugih nedozvoljenih i zabranjenih djela. Mudrost u davanju ovakvog oblika gađenja kod muslimana je da pokaže da bi čovječanstvo trebalo razviti sličnu odbojnost prema grijehu.